Od donošenja i objave 1993. godine (NN 77/93),
Zakon o obrtu doživio je nekoliko izmjena.
U primjeni toga zakona često se poistovjećuju pojmovi „obrt“ i „obrtnik“ , pa se ponekad kao stranka u postupku umjesto obrtnika označava obrt. Naime, prema
članku 1. stavak 3. Zakona o obrtu, obrtnik je
fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti u svoje ime i za svoj račun. Obrt je definiran kao samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti.
Dakle,
obrt nema pravnu osobnost i ne može sudjelovati u pravnom prometu niti biti stranka u postupku, već to može samo obrtnik kao fizička osoba koja obavlja obrt.
Ta zakonska definicija obrtnika kao fizičke osobe daje osnovu za tumačenje odredbi o njegovoj odgovornosti za obveze iz obrta.
U
članku 20. Zakona o obrtu propisano je ograničenje odgovornosti obrtnika za obaveze koje nastaju u obavljanju obrta na način da on za obveze odgovara „cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta”. Ovakva definicija odgovornosti obrtnika dugo je stvarala nedoumice u provođenju ovršnih postupaka nad tom vrstom ovršenika.
Naime, postavljalo se pitanje opsega odgovornosti obrtnika za obveze iz obrta, odnosno odgovara li obrtnik za te obveze imovinom koja je upisana kao imovina obrta ili odgovara cjelokupnom svojom imovinom.
Doslovno tumačenje članka 20. stavka 1. Zakona o obrtu značilo bi da obrtnik odgovara samo onom imovinom koja je unesena u poslovne knjige obrta. Prema nekim mišljenjima, nedostatak takvog tumačenja bila bi činjenica da tako shvaćena odredba sprječava i provođenje ovrhe na novčanim sredstvima koja se nalaze na poslovnom računu. Naime, ako obrtnik odgovara samo onom imovinom koja je unesena u obrt, tada u tu imovinu ne bi ulazila sredstva koja su ostvarena poslovanjem obrta. Također, niti ne postoji obaveza obrtnika da unese bilo kakvu imovinu prilikom otvaranja obrta.
U sudskoj praksi nisu rijetke presude u kojima su suci zauzimali stajalište da za dugove obrta obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta, a ne cijelom svojom imovinom (Vrhovni sud RH
Rev 809/05-2 od 4. srpnja 2006., Vrhovni sud RH
Rev 2515/1999-2 od 9. srpnja 2003., Visoki trgovački sud RH
Pž-8418/03 od 1. lipnja 2004.).
No, Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2005. godine (NN 88/05), promijenjen je
članak 70. te se prema stavku 2. toga članka, ovrha radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost može provesti
na cjelokupnoj njezinoj imovini, osim na onim stvarima i pravima na kojima se protiv nje ne bi mogla provesti kad ne bi obavljala registriranu djelatnost te na onim stvarima i pravima koja su nužna za obavljanje njezine registrirane djelatnosti ako joj je ona glavni izvor sredstava za život.
Dakle, nakon ovih izmjena
Ovršnog zakona, obrtnik je, u provođenju ovrhe i granicama svoje odgovornosti u cijelosti izjednačen s fizičkom osobom.
Imovina na kojoj se ovrha protiv obrtnika ne može provesti:
- stvari i prava obrtnika koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati s time da u navedene stvari i prava ne ulaze nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti (
članak 70. Ovršnog zakona)
- poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljodjelca u opsegu potrebnom za njegovo uzdržavanje i uzdržavanje članova obitelji i drugih osoba koje je on dužan uzdržavati (
članak 86. stavak 1. Ovršnog zakona)
- pokretnine (odjeća, obuća, i dr.), alat, strojevi i drugi predmeti koji su ovršeniku obrtniku ili trgovcu pojedincu nužni za obavljanje njegove upisane djelatnosti te sirovine i pogonsko gorivo za tri mjeseca rada (
članak 128. Ovršnog zakona)
- novčana sredstva iz
članka 148. Ovršnog zakona; primanja po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade za nematerijalnu štetu, tjelesno oštećenje, socijalna pomoć, dječji doplatak, stipendija i dr.
Ovom bi odredbom Ovršnog zakona trebala biti prevladana dilema odgovara li obrtnik za obveze u vezi sa registriranom djelatnošću svojom cjelokupnom imovinom ili samo onime što je unio u obrt (Županijski sud u Varaždinu
Gž 98/08-2 od 13. veljače 2008.).
Iako u krizi i recesiji ovakvo tumačenje naizgled ne ide „na ruku“ obrtnicima budući da predstavlja dodatni rizik pri donošenju odluke o upuštanju u određene poslovne poteze, u konačnici ovo je tumačenje zapravo i za njih pozitivno.
Naime, temelj dobrih poslovnih običaja je plaćanje obaveza u cijelosti i na vrijeme.
Ograničeno tumačenje odgovornosti obrtnika iz odredbe
članka 20. Zakona o obrtu značilo bi smanjenje povjerenja poslovnih partnera u rad s obrtnicima i time im otežalo rad, a i sudovi bi prije svakog određivanja i provođenja ovrhe morali utvrđivati je li ovrha određena na imovini unesenoj u poslovne knjige ili nije.
Ovakvo postupanje moglo bi otežati ili gotovo onemogućiti poslovanje obrtnicima koji posluju s dobrom vjerom dok bi istodobno oni koji posluju loše ili neodgovorno bili pošteđeni vraćanja duga.
Zaključno napominjemo da prestankom obrta ne prestaju postojati obveze obrtnika nastale obavljanjem obrta.
Budući da odjavom obrta fizička osoba bivši obrtnik i dalje postoji i odgovara za obveze iz ranijeg obavljanja obrta, odjava obrta nikako nije osnova niti za obustavu možebitne ovrhe koja se provodi protiv obrtnika (Visoki trgovački sud RH
Pž-1669/06 od 22. ožujka 2006.).
Naprotiv, osim na njegovoj cjelokupnoj imovini, ovrha se protiv ovršenika, bivšeg obrtnika, može provesti i na njegovoj plaći kod poslodavca kod kojega je nakon odjave obrta kasnije zasnovao radni odnos.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
