Uvod
Nakon nedavne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3.2.2021. kojom su odbijene i odbačene ustavne tužbe banaka protiv presude iz kolektivnog spora u slučaju Franak, okončan je gotovo 9 godina dug kolektivni spor.
Potrošači koji nisu konvertirali svoje kredite, a njih je oko 70.000 (uglavnom auto krediti i manji nenamjenski krediti) dobili su konačnu potvrdu ništetnosti valutne klauzule, uz raniju pravomoćno presuđenu ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope.
Položaj nekonvertiranih potrošača u pojedinačnim sporovima
S obzirom na to da kreditori ne postupaju automatizmom i ne isplaćuju obeštećenja potrošačima mimo sudskih sporova, odnosno u pokušaju mirnog rješenja spora, potrošači su prisiljeni svoja prava ostvarivati putem individualnih parnica.
Kreditori suđeni u okviru kolektivnog spora, u pokušaju osporavanja tužbenih zahtjeva služe se uglavnom istim argumentima u individualnim sporovima, kao što su se služili i u okviru kolektivnog spora koji su pravomoćno izgubili, pokušavajući na „mala vrata“ ponovno uvesti raspravljanje o već raspravljenim i pravomoćno utvrđenim činjenicama nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, uz nekoliko dodatnih, uglavnom paušalnih pokušaja osporavanja statusa potrošača, prijedloga financijskih vještačenja itd.
Isključenje nekonvertiranih i isplaćenih ugovora o kreditu iz primjene Direktive i Zakona o zaštiti potrošača?
U nedavno objavljenom članku profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu, Aleksandre Maganić, „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ , iznesena je pravna konstrukcija po kojoj bi krediti isplaćeni prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 30.9.2015. (dalje: Zakon o konverziji), bili isključeni iz primjene Direktive 93/13 i tamo uspostavljenih testova transparentnosti i poštenosti, odnosno njihove kontrole.
U bitnome, zaključeno je sljedeće:
ZID ZPK/15 je u čl. 19.a st. 3. iz konverzije izrijekom isključio sve ugovore o CHF kreditu u kojima su dužnikove obveze bile ispunjene, smatrajući da u vremenu u kojem su zaključeni i isplaćeni nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka u potrošačkom ugovoru, koja inače predstavlja condicio sine qua non nepoštenosti ugovorne odredbe.
Točno je da Zakonom o konverziji nisu bili obuhvaćeni korisnici CHF kredita koji su u tom trenutku bili otplaćeni, međutim tvrdnja da bi to bilo zato što u njima „nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka“ potpuno je arbitrarna.
Prije svega, konverzija je rađena kako bi se potrošače dovelo u položaj istovjetan onome koje su imali potrošači u kreditima sa valutnom klauzulom u euru te im se olakšala daljnja otplata kredita uklanjanjem ogromnih tečajnih razlika koje je generirao švicarski franak.
Dakle, da bi se konverzija (izjednačavanje položaja CHF i euro korisnika kredita- čl.19.b Zakona o konverziji) uopće provela, notorno je da se moralo raditi o kreditima koji su u otplati (ili su prethodno otkazani radi neuredne otplate).
A contrario, oni krediti koji su otplaćeni prije konverzije, nisu po logici stvari nikako mogli biti predmetom konverzije jer se više nije imalo što izjednačavati i prebacivati obveze u euro kredit. Ti ugovorni odnosi su već tada bili okončani otplatom kredita, dok se konverzija bavila samo regulacijom daljnjeg ugovornog odnosa.
I to je osnovni razlog zašto su otplaćeni krediti isključeni iz konverzije, a ne zato što „nije postojala znatna neravnoteža“.
Štoviše, sintagma „znatna neravnoteža“ izrijekom uopće ne postoji u Zakonu u konverziji, odnosno glavi IV.a, već se pojavljuje u Zakonu o zaštiti potrošača koji ju je povukao iz Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
Otklanjanje znatne neravnoteže, između ostaloga, postiže se povratom svih nepripadno i nepošteno stečenih koristi koje su ostvarene primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, kako je na to već ukazao Sud EU-a u toč. 44. presude C-118/17, a ne samo izjednačavanjem položaja korisnika CHF i euro kredita, što je bila vatrogasna mjera u tom trenutku.
Stoga, zakon koji uopće ne poznaje pojam znatne neravnoteže pa se, jasno, njime niti ne bavi, ne može niti „isključivati“ CHF korisnike i njihove ugovore od primjene Direktivne 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača.
Konačno, prihvaćanjem takve interpretacije navedenog Zakona, došlo bi do kolizije s već tada dijelom pravomoćno potvrđene presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014.) kojom su kreditori suđeni da su prouzročili neravnotežu u pravima i obvezama na način da su ugovarali jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, bez potrošaču jasnih parametara i metoda njezinog izračuna.
Dapače, takva kamatna stopa ništetna je i za pravne osobe, jer je neodrediva kako je to propisano odredbama čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.
Dakle, u trenutku stupanja na snagu Zakona o konverziji 30.9.2015. već je više od godinu dana pravomoćno bila utvrđena znatna neravnoteža u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.
Drugim riječima, nije pravljena nikakva distinkcija niti isključivanje u odnosu na kredite koji su mahom bili već otplaćeni do trenutka pravomoćnosti presude P-1401/12, odnosno koji nisu konvertirani.
Stoga je nejasno kako bi Zakon o konverziji mogao isključivati takve ugovore „smatrajući da u vremenu u kojem su zaključeni i isplaćeni nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka u potrošačkom ugovoru“, kada je to tada već bila pravomoćno presuđena stvar.
Nadalje se u članku zaključuje:
S obzirom na navedeno, nacionalni sud bi primjenom čl. 2. sr. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio promjenu određenih zakonskih odredbi (o konverziji) na određenu vrstu ugovora (o CHF kreditu) te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.
Da odredbe o valuti i kamati kao predmetu i cijeni mogu biti predmetom kontrole odnosno testiranja transparentnosti i poštenosti, već je pravomoćno presuđeno u okviru gore navedenog kolektivnog spora u slučaju Franak, gdje je svih osam komercijalnih kreditora suđeno da su u periodu od kraja 2003. do 31.12.2008. ugovarali nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
Suđene su tako upravo jer su odredbe u postupku testirane na transparentnost i poštenost, i nisu prošle navedene testove. Sve je vrlo opsežno elaborirano na preko 180 str. presude 1401/12, koja je potom potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda RH i konačno Ustavnog suda.
Navedena utvrđenja ne mogu biti derogirana naknadno donesenim zakonom čija je intencija bila sasvim druge pravne i životne naravi od one da se bavi pravnim posljedicama nepoštenih ugovornih odredaba i ugovorne neravnoteže, odnosno obeštećenjem potrošača.
„Neočekivana zarada“
Prilično su nevjerojatni navodi o „neočekivanoj zaradi“ i bogaćenju potrošača iz nekonvertiranih kredita, imputirajući im nemoralnost i nepravednost u slučaju da sudskim putem zatraže i ostvare pravo na povrat nezakonito i nepošteno stečenih koristi kreditora.
Naime, prema aktualnoj sudskoj praksi, barem dok se na razini Vrhovnog suda RH ili Suda EU-a ne raspravi o ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, obeštećenje potrošačima dosuđuje se uzimajući u obzir razlike koje su kreditori uprihodili u odnosu na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu.
To znači da zaradu na razini početno ugovorene kamatne stope i nadalje ostvaruje kreditor, dok potrošač i dalje plaća cijenu odobrene glavnice kredita, samo po početno ugovorenim uvjetima.
Bogaćenje, valjda, pretpostavlja da netko stječe više nego što je dao drugoj ugovornoj strani.
Stjecatelj zarade, u tom slučaju, i dalje je kreditor, a ne potrošač koji samo dobiva povrat nepripadno ostvarene koristi kreditora.
Dakako, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao penalima za nepoštenog stjecatelja, a koje su do danas gotovo udvostručile potrošačevu tražbinu, međutim ne njegovom krivicom ili skrivenom namjerom „bogaćenja“, već kombinacijom općepoznate dugotrajnosti sudskih sporova, brojnih ukidnih odluka uzrokovanih dvojakim tumačenjima te u konačnici odugovlačećom pravnom borbom kreditora u pojedinačnim postupcima, ne priznajući učinke kolektivne presude.
U takvim okolnostima predbacivati potrošačima nemoralnost i nepravednost, potpuno je deplasirano.
Zaključak
Stvarnost je da potrošači koji su imali ugovorene kredite sa valutnom klauzulom u CHF u periodu obuhvaćenom kolektivnom presudom (2003-2008.), kao gotovo jedinu spornu okolnost imaju visinu svoje tražbine koja se ima utvrđivati provođenjem financijskog vještačenja kao jedinog relevantnog dokaza koji ima odlučan utjecaj na ishod spora i visinu tražbine.
Svi drugi prigovori relativno se lako otklanjaju, unatoč tome što kreditori nastoje uvući potrošače i sudove u ponovno raspravljanje o valjanosti i zakonitosti valute i kamate, kao i dovesti u pitanje tijek zastarnih rokova, status potrošača i sl.
Iskusniji i verziraniji suci takve prigovore i navode uredno otklanjaju primjenom stavova zauzetih u odlukama Vrhovnog suda RH, Rev-3142/18 i Rev-18/18, s obzirom na to da bi ponovno izvođenje dokaza u smjeru dokazivanja ništetnosti navedenih odredaba bilo previše tegobno za potrošača, nesvrsishodno i neekonomično, odnosno potkopavao bi se i dovodio u pitanje autoritet pravomoćne presude iz kolektivnog spora.
Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu
