Načelo krivnje sadržano je u članku 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. – dalje u tekstu KZ) koji propisuje da nitko ne može biti kažnjen, ako nije kriv za počinjeno kazneno djelo.
Nadalje, članak 23. KZ-a definira sastojke krivnje na način da je kriv za kazneno djelo počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, koji je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno, a ne postoji nijedan ispričavajući razlog.
Stav da je krivnja temelj za izricanje kazne, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) promovira još u svojoj odluci poslovni broj I Kž-807/06 od 18.10.2006. – „Krivnja, pa i njezin stupanj, jest odlučna činjenica jer je to subjektivni odnos počinitelja prema djelu i o njoj ovisi neposredna primjena Kaznenog zakona, i to odredbe čl. 39., a ovisno o utvrđenju postojanja određenog stupnja krivnje i primjena odredbe čl. 56. o izboru vrste i mjere kazne počinitelju kaznenog djela.“
Prema tome, postojanje krivnje na strani počinitelja ključan je element koja za posljedicu može imati kažnjavanje te presuda mora sadržavati jasno obrazloženje prisustva elemenata krivnje popraćenih prikladnim kaznenopravnim sankcijama.
Međutim, ubrojivost, kao glavni sastojak krivnje, zakonom nije definiran.
KZ je u članku 24. raspisao njezinu negativnu definiciju te je tako neubrojiva osoba koja u vrijeme ostvarenja protupravnog djela nije mogla shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogla vladati svojom voljom zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje. Neubrojiva osoba nije kriva i ne može joj se izreći kazna, već se prema njoj postupa u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te joj se tako mogu izreći sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, zabrane upravljanja motornim vozilom, zabrane približavanja, udaljenje iz zajedničkog kućanstva i zabrane pristupa Internetu. (tako i VSRH u svojoj odluci poslovni broj I Kž-570/00 od 27.9.2000.).
Kao svojevrsne derivate (ne)ubrojivosti, KZ uređuje i institute samoskrivljene neubrojivosti (čl. 25.) te bitno smanjene ubrojivosti (čl. 26.).
Samoskrivljena neubrojivost također je u KZ-u definirana negativno te se pritom ne smatra neubrojivim počinitelj koji se uporabom alkohola, droga ili na drugi način svojom krivnjom doveo u stanje u kojem nije mogao shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogao vladati svojom voljom, ako je u vrijeme kad se dovodio u takvo stanje kazneno djelo što ga je počinio bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili je glede tog kaznenog djela kod njega postojao nehaj, a zakon propisuje kažnjivost i za taj oblik krivnje.
Pritom, oblik krivnje za dovođenje u stanje neubrojivosti može biti namjera ili nehaj.
Da bi se radnja ostvarena u neubrojivu stanju mogla izjednačiti s pravom skrivljenom radnjom, počinitelj je morao u času kad se stavljao u neubrojivo stanje biti svjestan, sam se dovesti u takvo stanje s namjerom ili iz nehaja, prije stavljanja u neubrojivo stanje imati namjeru ili nehaj za počinjenje djela te na koncu uistinu počiniti upravo ono kazneno djelo koje je bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili nehajem dok je još bio u svjesnom, ubrojivom stanju.
Tako i VSRH u svojoj odluci poslovni broj I Kž-1274/07 od 18.3.2008.: „… Naime, primjena instituta čl. 41. Kaznenog zakona – samoskrivljene neubrojivosti, je moguća tek u situaciji kada je počinitelj kaznenog djela neubrojiv, dakle kada kod njega ne postoji mogućnost shvaćanja njegovog vlastitog djela i upravljanja vlastitim postupcima. Kod optuženika, kod koga je ubrojivost smanjena pa i u znatnoj mjeri, kako je to utvrđeno psihijatrijskim vještačenjem, ona još uvijek postoji te se stoga i ne može govoriti o primjeni instituta čl. 41. Kaznenog zakona.“ (op.a. institut samoskrivljene ubrojivosti KZ/97 je uređivao u čl. 41.).
Između ubrojivosti i neubrojivosti postoji još i bitno smanjena ubrojivost kao svojstvo počinitelja koje utječe na postojanje krivnje počinitelja. Nju zakonodavac regulira u članku 26. KZ-a gdje propisuje da se počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje bio bitno smanjeno ubrojiv može blaže kazniti, ako do bitno smanjene ubrojivosti nije došlo samoskrivljeno.
VSRH u svojoj odluci poslovni broj I Kž-409/06 od 24.5.2006. ističe: „Pravilno je prvostupanjski sud otklonio uzeti smanjenu ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela kao olakotnu okolnost, obzirom da se optuženik sam i svojom krivnjom doveo u pijano stanje, jer je konzumirao alkoholna pića zajedno s lijekovima Tegretol i Normabel, pa mu se smanjena ubrojivost, slijedom odredbe čl. 42. KZ, ne može uzeti kao okolnost temeljem koje je sud po zakonu ovlašten počinitelja kaznenog djela blaže kazniti.“ (op. a. KZ/97 je institut smanjene ubrojivosti uređivao u čl. 42.)
Razradu primjene instituta bitno smanjene ubrojivosti VSRH nastavlja i u svojoj odluci poslovni broj Kž-960/2020 od 11.1.2021.: „Samoskrivljena bitno smanjena ubrojivost postoji tek ako je kazneno djelo prijetnje, koje se okrivljeniku stavlja na teret, bilo obuhvaćeno njegovom namjerom u trenutku kada se okrivljenik dovodio u alkoholizirano stanje, tj. u stanje bitno smanjene ubrojivosti. Dakle, kada sud utvrđuje postojanje eventualne samoskrivljene neubrojivosti ključan je trenutak kada se okrivljenik dovodio u takvo stanje i samoskrivljena neubrojivost će postojati ako okrivljenik upravo u tom trenutku ima namjeru počinjenja kaznenog djela prijetnje.“
Tihana Čikeš, dipl. iur.
