Sukladno podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u najčešće evidentirane prekršaje spadaju svađa, vika, tučnjava, drsko ponašanje, odavanje pijanstvu na javnom mjestu, omalovažavanje ili vrijeđanje policijskih službenika, držanje životinja bez nadzora, prosjačenje i odavanje skitnji, davanje alkohola osobama pod utjecajem alkohola. Bitno obilježje ovih prekršaja sadržano je u činjenici da se oni uglavnom čine na javnim mjestima: ulicama, trgovima, ugostiteljskim objektima i drugim javnim mjestima.
S obzirom na dugovječnost Zakona i očiglednu potrebu za njegovom učestalom primjenom, odgovor na pitanje što je to javno mjesto nužno je pronaći u sudskoj praksi koja je zauzela stav da je javno mjesto ono mjesto gdje je pristup moguć neograničenome i neodređenom broju osoba (realno javno mjesto), ali i ono mjesto koje nije dostupno neograničenom i neodređenom broju osoba, u slučaju kad je radnja djela ili su posljedice djela dostupne javnosti (fiktivno javno mjesto).
Pod (realnim) javnim mjestima podrazumijevaju se ona javna mjesta koja su trajno dostupna neograničenom broju osoba, primjerice ulice, trgovi, parkovi, šetališta i slično. Također, pod javnim mjestima podrazumijevaju se i ona javna mjesta koja su namijenjena neograničenom broju osoba, ali uz određena ograničenja, koja se mogu odnositi na radno vrijeme ili neke druge uvjete, primjerice kazališta, trgovine, ugostiteljski objekti otvorenoga tipa, sredstva javnog prijevoza, brodovi, zrakoplovi, vlakovi, stadioni i sportske dvorane, uredi i čekaonice javnih službi, banaka i drugih institucija, namijenjenih za pristup njihovih stranki i drugih građana i sl. Prostori koji su pod određenim uvjetima dostupni određenim osobama bili bi primjerice: obrazovne ustanove, zbornice, zabavni i sportski klubovi s članskim iskaznicama, vijećnice, poslovni prostori trgovačkih društava i slično.
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu – VPSRH) tako, u odluci broj Jž-2364/08 od 6. listopada 2009. g., zauzima stav o privatnom stanu kao fiktivnom javnom mjestu. Naime, člankom 13. Zakona propisano je da prekršaj čini onaj koji se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir. U konkretnom slučaju je okrivljenik, što je navedeno i u optužnom prijedlogu, jakom glazbom ometao noćni mir okolnih stanara, pa samim tim i stan u konkretnom slučaju dobiva elemente javnog mjesta.
VPSRH u odluci broj: Jž-2806/2011 od 30. listopada 2013. g., zauzeo je stav i o garaži stambene zgrade kao fiktivnom javnom mjestu, navodeći da garaža stambene zgrade kao kategorizaciji javnih mjesta, spada u tzv. fiktivna javna mjesta, tj. ona mjesta koja po svojoj namjeni nisu javna mjesta, ali pod određenim uvjetima to mogu biti. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi i da je kod takvih, fiktivnih javnih mjesta, sud obvezan utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti koji čine takva mjesta javnima kako bi ustanovio jesu li sve one okolnosti koje bi postojale u vrijeme izvršenja prekršaja i koje bi kao takve činile navedeno mjesto javnim doista ispunjene, ističući pritom da kod određivanja javnosti nekog mjesta, nije dovoljno samo navesti da je određeno mjesto moglo biti dostupno javnosti, već je potrebno utvrditi da li se radnja prekršaja zaista reflektirala na javnom mjestu.
Takav stav VPSRH potvrđuje i u odluci poslovni broj Jž-1994/2012 od 12. veljače 2014. u kojem se navodi da javno mjesto koje je po svojoj namjeri nije to mjesto, pod određenim uvjetima koji se u svakom slučaju moraju ispuniti (utvrditi obilježja), dobiva obilježja javnosti ako je incident takav da remeti javni poredak (isto VPSRH i u odluci poslovni broj Jž-4685/11 od 10.2.2015.).
Otklanjanje predmetnog nedostatka u regulativi najavljeno je prije deset godina Prijedlogom Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je u saborsku proceduru upućen 2012. godine, a koji u članku 2. stavku 2. donosi definiciju javnog mjesta. Njime se javnim mjestom označava svaki prostor koji je u bilo koje vrijeme bezuvjetno dostupan svakome, zatim prostor koji je uz ograničenje vremena ili pod drugim uvjetom dostupan svakome te prostor koji je pod određenim uvjetima dostupan određenim osobama. Također, propisuje se da je prekršaj počinjen i u situacijama kada su njegova obilježja ostvarena na prostoru koji nema značaj javnog mjesta, ako je to mjesto dostupno pogledu ili čujnosti s javnog mjesta ili je njegova posljedica nastupila na javnom mjestu.
Slijedom navedenog, prekršaj je počinjen na javnom mjestu i u situacijama kada su njegova obilježja ostvarena na prostoru koji nema značaj javnog mjesta ako je to mjesto dostupno pogledu ili čujnosti s javnog mjesta ili je njegova posljedica nastupila na javnom mjestu.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
