Od kada pripadaju prava priznata rješenjem donesenim u obnovljenom postupku prema stavku 1. članku 134. Zakona o mirovinskom osiguranju - prikaz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske -

Činjenice i okolnosti slučaja

Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO), Područne službe u Splitu klasa: 140-02/11-03/03216825936, urbroj: 341-18-06/2-11-048291 od 16. prosinca 2011. podnositelju kao djelatnoj vojnoj osobi, priznato je pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. listopada 2011.. Kao temelj za obračun starosne mirovine utvrđeni su kao najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi ostvareni u razdoblju od 2001. do 2010. godine.

Presudom Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1923/2016-2 od 16. ožujka 2019. okončan je radni spor, pokrenut tužbom koju je podnositelj 26. listopada 2007. podnio protiv tužene Republike Hrvatske kao poslodavca. Navedenom presudom je tuženoj Republici Hrvatskoj naloženo isplatiti podnositelju razliku neisplaćene plaće u ukupnom iznosu od 64.437,51 kn sa zateznim kamatama, a koja se odnosi na neisplaćene dodatke na plaću dospjelu od 2003. do 2010. godine.

Na temelju navedene presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1923/2016-2 od 16. ožujka 2019. Republika Hrvatska uplatila je zaostalu plaću, uključujući i doprinose iz plaće za mirovinsko osiguranje od 2003. do 2010. godine, nakon čega je podnositelj 31. srpnja 2019. HZMO-u, Područnoj službi u Splitu, podnio zahtjev za obnovu postupka tražeći da se u skladu s takvom uplatom izvrši ponovni obračun starosne mirovine.

Rješenjem HZMO-a, Područne službe u Splitu klasa: UP/I 140-02/19-01/03216825936, urbroj: 341-18-05/3-19-37135 od 16. siječnja 2020. podnositelju je određen novi (veći) iznos mirovine počevši od 1. kolovoza 2019., odnosno od prvog dana mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu.

To rješenje je, u povodu žalbe kojom je podnositelj osporavao utvrđeni datum početka isplate uvećane mirovine, potvrđeno rješenjem HZMO-a, Središnje službe, klasa: UP/II 140-02/20-01/03216825936, urbroj: 341-99-05/3-20-959 od 24. travnja 2020. kojim je ocijenjeno da nema mogućnosti da se podnositelju nova svota starosne mirovine odredi i isplaćuje od trenutka umirovljenja (od 1. listopada 2011.).

Protiv rješenja HZMO-a podnositelj je podnio tužbu Upravnom sudu u Splitu u bitnome osporavajući utvrđeni početak isplate uvećane svote starosne mirovine. Istaknuo je da on ne snosi nikakvu krivnju zbog toga što mu doprinosi iz plaće za mirovinsko osiguranje nisu na vrijeme uplaćeni te da je, s obzirom na naknadno uplaćene doprinose za 2003. do 2010., pravo na starosnu mirovinu u povećanom iznosu trebalo priznati od 1. listopada 2011., za što nalazi uporište u članku 82. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19.).

Upravni sud u Splitu je presudom broj: Uslmio-227/20-6 od 18. siječnja 2021. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda) odbio tužbeni zahtjev podnositelja kao neosnovan. Mjerodavni dio obrazloženja presude glasi:

''Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 31. srpnja 2019. podnio zahtjev za obnovu postupka na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-1923/2016-2 od 16. ožujka 2019. i da su na temelju iste podmireni porez, prirez i doprinosi.

Među strankama je sporno je li u predmetnom upravnom postupku temeljem podnesenog zahtjeva tužitelja pravilno određen dan isplate starosne mirovine, te s tim u svezi je li pravilno primijenjena odredba članka 134. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/15, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19-dalje: ZOMO).

Prema odredbi članka 134. ZOMO, ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja.

Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. Stavak 2. navedenog članka ZOMO propisuje da prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. ovoga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca i podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

Iz stanja i sadržaja spisa upravnog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, razvidno je da je tužitelju, djelatnoj vojnoj osobi, pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela priznato počevši od 16. prosinca 2011. pravo na starosnu mirovinu, a mirovina je određena od najpovoljnijih prosječnih vrijednosnih bodova ostvarenih u razdoblju od 2001. do 2010. godine, koji su iznosili 1,4601.

U konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja valjalo je odlučiti kao o prijedlogu obnovu postupka na temelju nove činjenice - podataka o plaćama, odnosno na temelju novog dokaza - pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-1923/2016-2 od 16. ožujka 2019. i potvrde Ministarstva financija, na temelju koje su izdani obrasci sa novi platnim podacima. Tako su u obnovljenom postupku utvrđeni najpovoljniji prosječni bodovi 1,5376 ostvareni u razdoblju od 2001. do 2010.

U odnosu na dan isplate mirovine prvostupanjsko tijelo je navelo da je isti određen prema članku 37. ZOMO-a, a tuženik je odlučujući o izjavljenoj žalbi naveo da je dan isplate mirovine tužitelju valjalo odrediti sukladno članku 134. stavku 2. ZOMO-a.

Imajući u vidu citiranu odredbu članka 134. stavak 2. ZOMO-a, tuženik je pravilno i zakonito odredio dan isplate mirovine s danom 1. kolovoza 2019..

To stoga jer je dan 1. kolovoza 2019. s kojim je utvrđeno da tužitelju pripada pravo na isplatu starosne mirovine u obnovljenom postupku pravilno određen, budući je odredbom članka 134. stavkom 2. ZOMO-a propisano da prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, a tužitelj je zahtjev za obnovu postupka podnio 31. srpnja 2019.

Obzirom da tužitelj svoj zahtjev za obnovom postupka temelji na pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Splitu, te potvrdi porezne uprave, kao novoj činjenici i novom dokazu, to se kod računanja rokova prema Zakonu o općem upravnom postupku primjenjuje odredba članka 123. stavak 1. ZUP-a, koji je propisao objektivni rok od tri godine od dana dostave rješenja stranci, te istekom tog roka nije moguće obnoviti postupak po odredbama ZUP-a, pri čemu subjektivni rok iz članka 123. stavak 3. ZUP-a mora biti unutar objektivnog roka.

S obzirom da je rješenjem tuženika Klasa: UP/II-410-02/12-01/03216825936, Urbroj: 341-99-05/3-12/290 od 31. siječnja 2012. odbijena žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 16. prosinca 2011., kojim se okončava postupak, te da je tužitelj i protiv rješenja od 31. siječnja 2012. podnio tužbu 19. prosinca 2012., a koji tužbeni zahtjev je odbijen presudom ovog suda, poslovni broj: UsI-638/12 od 2. travnja 2013., a zahtjev za obnovom postupka podnio je 31. srpnja 2019., to je nesporno zahtjev podnesen nakon proteka objektivnog roka od tri godine, pa nisu ispunjeni uvjeti za obnovu postupka prema odredbi članka 123. stavku 1. ZUP-a, pri čemu u konkretnom slučaju, radi prethodno iznesenog, nije od utjecaja okolnost je li protekao subjektivni rok od 30 dana iz članka 123. stavak 3. ZUP-a.

Također, niti odredba članka 82. ZOMO-a ne utječe na drugačiji datum priznavanja prava na isplatu starosne mirovine u obnovljenom postupku, jer se ista odnosi na određivanje vrijednosnih bodova i za korisnika mirovine koji je ostvario pravo na plaću na temelju pravomoćne sudske presude, pri čemu se vrijednosni bodovi utvrđuju prema razdoblju kada je ostvareno pravo na plaću, što je i u konkretnom predmetu slučaj.''

Protiv prvostupanjske presude podnositelj je podnio žalbu koja je odbijena kao neosnovana presudom Visokog upravnog suda broj: Republike Hrvatske broj: Usž-1365/2021-2 od 4. studenog 2021. (u daljnjem tekstu: osporena presuda), uz sljedeće obrazloženje:

''11. Iz činjeničnog stanja u upravnosudskom postupku utvrđeno je da je tužitelju djelatnoj vojnoj osobi rješenjem Područne službe u Splitu, od 16. prosinca 2011., priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. listopada 2011. Predmetni postupak proveden je po zahtjevu tužitelja od 31. sipnja 2019., kojim je tražio obnovu postupka priznavanja starosne mirovine, obzirom da je zahtjev utemeljio na novoj činjenici - podacima o plaćama, odnosno na temelju novog dokaza pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1923/2016-2 od 16. ožujka 2019. i potvrde Ministarstva financija na temelju koje su izdani obrasci sa novim platnim podacima. Na osnovi tih podataka tužitelju su utvrđeni najpovoljniji prosječni bodovi ostvareni u razdoblju od 2001. do 2010., na temelju kojih mu je određen i novi iznos starosne mirovine, a kao dan isplate utvrđen je prvi dan idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva (prijedloga) za obnovu postupka, a kako to propisuje odredba članka 134. stavaka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15. i 120/16.-dalje: ZOMO). Naime, u konkretnom slučaju nesporno je da je objektivni rok od tri godine (članak 123. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku "Narodne novine", 47/09.) prošao imajući u vidu rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 16. prosinca 2011. kojim je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu. Nesporno je da je prvostupanjsko javnopravno tijelo i tuženik odlučujući o predmetnom zahtjevu tužitelja kao i o žalbi tužitelja pravilno postupio prema članku 134. ZOMO i priznao pravo na novu svotu mirovine (s obzirom na nove podatke o plaćama) od 1. kolovoza 2019. Primjenom članka 134. ZOMO-a, omogućeno je tužitelju steći višu svotu starosne mirovine iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku, pa takva odluka tuženika nije na štetu tužitelja, već naprotiv u njegovu korist. Ovo iz razloga jer u konkretnom slučaju je zahtjev tužitelja podnesen izvan objektivnog roka od tri godine odnosno po proteku roka iz članka 123. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku za pokretanje obnove postupka. Dakle, navedenom odredbom članka 134. stavka 1. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, uređena je mogućnost pokretanja obnove postupka i izvan rokova propisanih odredbama Zakona o općem upravnom postupku, s time da u tom slučaju prava pripadaju od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva (prijedloga) za obnovu postupka.

12. S obzirom na utvrđeno nije bilo osnove da se tužitelju nova svota mirovine odredi od dana priznavanja samog prava. Pritom tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 82. stavka 1. i stavka 2. ZOMO-a, koja se u konkretnom slučaju ne primjenjuje.''

Prigovori podnositelja

Podnositelj u ustavnoj tužbi u bitnome ponavlja navode koje je isticao u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku te smatra da je osporena presuda  arbitrarna i nedostatno obrazložena.

Podnositelj osporava pravilnost zaključaka upravnih sudova i upravnih tijela da mu uvećana svota mirovine ne pripada za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za obnovu postupka. Smatra da je u konkretnom predmetu pogrešno i proizvoljno primijenjeno pravo s obzirom na sadržaj članka 82. Zakona o mirovinskom osiguranju iz kojeg proizlazi da se vrijednosni bodovi koji su utvrđeni na temelju plaća ostvarenih pravomoćnom sudskom presudom primjenjuju za razdoblje na koje se odnosi pravomoćna sudska presuda.

Navodi da unatoč uplaćenim doprinosima za razdoblje na koje se odnosi pravomoćna sudska presuda nije ostvario starosnu mirovinu u skladu s izdvajanjima iz plaće te ističe i da je protivno svim propisima parnični postupak radi isplate neisplaćenih dodataka na plaću protivno svim propisima trajao nerazumno dugo.

Zbog navedenog smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih tijela.

Podnositelj je stoga predložio usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti osporenu presudu Visokog upravnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak.

Mjerodavno pravo

Mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju glase:

''8. Određivanje mirovine

Članak 79.

(1) Svota mirovine računa se tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine iz članka 88. ovoga Zakona.

(2) U svotu mirovine određenu prema stavku 1. ovoga članka uračunava se dodatak na mirovinu određen na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.''

''Članak 82.

(1) Osiguraniku, odnosno korisniku mirovine koji je pravomoćnom sudskom presudom, sudskom nagodbom ili izvansudskom nagodbom potvrđenom kod javnog bilježnika ostvario pravo na plaću, vrijednosni bodovi utvrđuju se na temelju plaća koje bi pripadale na osnovi zakona, ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu u odgovarajućem razdoblju, bez kamata po toj osnovi.

(2) Odredba stavka 1. ovoga članka primjenjuje se za razdoblje na koje se odnosi pravomoćna sudska presuda, odnosno sudska ili izvansudska nagodba.''

''Članak 134.

(1) Ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

(2) Prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. ovoga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.'' 

Ocjena ustavnog suda

“Iako se podnositelj u ustavnoj tužbi formalno nije pozvao na članak 48. Ustava, polazeći od podnositeljevih navoda kojima u bitnome ističe da nije ostvario pravo na mirovinu u skladu s uplaćenim doprinosima iz plaće za mirovinsko osiguranje, Ustavni sud razmotrio je prigovore podnositelja s aspekta prava mirnog uživanja vlasništva zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovor" broj 18/97. 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

Članak 48. stavak 1. Ustava glasi:

''Članak 48.

Jamči se pravo vlasništva (...)"

Mjerodavni dio članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:

''Članak 1.

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva (...)''

Ustavni sud ponavlja da članak 48. stavak 1. Ustava kao i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, ne jamče pravo na stjecanje vlasništva. Međutim, ako država ima na snazi zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu mirovine, bilo da je to pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije, mora se smatrati da takvo zakonodavstvo za osobe koje ispunjavaju njegove uvjete stvara vlasnički interes koji spada u doseg članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Stoga, ako se iznos novčane naknade ili mirovine umanji ili ukine, to može predstavljati miješanje u vlasništvo koje mora biti opravdano općim interesom (v. predmete Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Marija Božić protiv Hrvatske, br. 50636/09, § 46., presuda od 24. travnja 2014.; Kjartan  Ásmundsson protiv Islanda, br. 60669/00, § 39., presuda od 12. listopada 2004.).

U konkretnom predmetu nije sporno da je rješenjem HZMO-a od 16. prosinca 2011. podnositelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. listopada 2011., kao i da je u vrijeme donošenja navedenog rješenja u tijeku bio sudski spor kojeg je podnositelj vodio protiv Republike Hrvatske kao poslodavca zbog neisplaćenih dodataka na plaću u razdoblju od 2003. do 2010. godine. Taj spor, pokrenut tužbom podnositelja podnesenom 26. listopada 2007., okončan je presudom Županijskog suda u Splitu od 16. ožujka 2019. na temelju koje je Republika Hrvatska isplatila neisplaćene dodatke na plaću (uključujući i pripadajuće doprinose).

Nije sporno da u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju visina mirovine podnositelja ovisi o visini uplaćenih doprinosa iz plaće u razdoblju od 2001. do 2010. godine i da bi svota podnositeljeve mirovine određena rješenjem od 16. prosinca 2011. nesporno bila viša da je Republika Hrvatska kao poslodavac pravovremeno uplatila sve dodatke na plaću, a koje je podnositelj ostvario tek u parničnom postupku okončanom 2019. godine.

Isplata uvećane svote mirovine (obračunate na temelju doprinosa uplaćenih po presudi Županijskog suda u Splitu od 16. ožujka 2019.) podnositelju je rješenjem HZMO-a određena počevši od 1. kolovoza 2019.

Ustavni sud ocjenjuje da mirovinski doprinosi isplaćeni iz plaće podnositelja i mirovina utemeljena na njima predstavlja pravo zaštićeno člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (v. predmet ESLJP-a Marija Božić protiv Hrvatske, navedeno, § 50.).

U konkretnom predmetu miješanje u podnositeljevo pravo odnosi se na djelomični gubitak prava na punu mirovinu, odnosno manje priznat i isplaćen iznos mirovine u razdoblju od listopada 2011. do kolovoza 2019., a do kojeg je došlo jer država, kao njegov poslodavac, nije pravovremeno podnositelju isplatila plaće sa svim pripadajućim dodacima u razdoblju od 2003. do 2010. godine.

Da bi se miješanje u pravo vlasništva smatralo sukladnim s člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, nužan je uvjet da ono bude zakonito, da bude opravdano legitimnim javnim interesom te da bude razmjerno cilju koji se namjerava postići, odnosno da dotični pojedinac ne trpi prekomjeran individualan teret (usporedi s predmetima ESLJP-a Marija Božić protiv Hrvatske, navedeno, §§ 47. - 49.; Čakarević protiv Hrvatske, br. 48921/13, §§ 73., 76., 77., presuda od 26. travnja 2018.).

Upravna tijela, kao i upravni sudovi, ocijenili su da podnositelju pripada pravo na uvećanu mirovinu počevši od 1. kolovoza 2019. (kao prvog dana mjeseca nakon što je podnositelj podnio zahtjev za obnovu po pravomoćnosti presude Županijskog suda u Splitu od 16. ožujka 2019.), a ne i od trenutka umirovljenja podnositelja (od 1. listopada 2011. do kolovoza 2019.). Tu ocjenu sudovi su utemeljili na članku 134. stavku 2. Zakona o mirovinskom osiguranju iz kojeg proizlazi da prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku pripadaju nakon podnošenja zahtjeva za obnovu.

Podnositelj osporava pravilnost takvog odluke smatrajući da mu pravo na isplatu uvećane svote mirovine i za ranije razdoblje pripada na temelju članka 82. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tim navodima podnositelj osporava da je ispunjen uvjet zakonitosti osporenih odluka, odnosno zakonitosti ograničenja prava na isplatu pune mirovine za čitavo razdoblje od njegova umirovljenja.

Ustavni sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu pitanje zakonitosti osporenih odluka može ostaviti otvorenim (usporedi s predmetom Čakarević protiv Hrvatske, navedeno, § 75.) jer čak i pod pretpostavkom da je miješanje u podnositeljevo pravo bilo zakonito, Ustavni sud ne nalazi da je u okolnostima konkretnog predmeta postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

Ustavni sud ovdje ponavlja da greške ili propusti državnih tijela ne bi trebali ići na štetu pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (v. predmete ESLJP-a Gashi protiv Hrvatske, br. 32457/05, § 40., presuda od 13. prosinca 2007.; Moskal protiv Poljske, br. 10373/05, § 73., presuda od 15. rujna 2009.; Albergas i Arlauskas protiv Litve, br. 17978/05, § 74., presuda od 27. svibnja 2015.; S.C. Antares Transport S.A. i S.C. Transroby S.R.L. protiv Rumunjske, br. 27227/08, § 48., presuda od 15. prosinca 2015.; te odluku Ustavnog suda broj: U-III-7231/2021 od 21. ožujka 2024., t. 5.7. - 5.8.).

Kako je prethodno već istaknuto, svota podnositeljeve mirovine određena rješenjem od 16. prosinca 2011. nesporno bi bila viša da je Republika Hrvatska kao poslodavac pravovremeno uplatila sve dodatke na plaću, a koje je podnositelj ostvario tek u parničnom postupku okončanom 2019. godine.

Osim toga, prema stajalištu sudova na kojima su utemeljili osporene odluke, podnositelj je pravo na isplatu uvećane svote mirovine mogao ostvariti tek nakon podnošenja zahtjeva za obnovu, što znači tek nakon okončanja parničnog postupka. Ako se pođe i od takvog stajališta proizlazi da bi u slučaju da je parnični postupak pred nadležnim sudovima okončan ranije, podnositelj ranije ostvario pravo na isplatu mirovine u većoj svoti.

Dakle iz navedenog proizlazi da osim što država kao poslodavac nije pravovremeno isplatila plaću podnositelju, sa svim njenim dodacima, država nije ni osigurala dovršetak parničnog postupka u razumnom roku, te je cijelo opterećenje zbog grešaka i propusta države prebačeno na teret podnositelju.

U tim okolnostima, Ustavni sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu uskraćivanjem isplate iznosa pune mirovine stečene uplaćenim doprinosima iz plaće u razdoblju prije podnošenja podnositeljevog zahtjeva za obnovu postupka, nije postignuta pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa i prava podnositelja. Stoga je došlo do povrede članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju“

Josip Petković, dipl. pravnik