Travanj na Sudu Europske unije

Travanj će započeti iznošenjem mišljenja nezavisne odvjetnice Kokott u spojenim predmetima C-672/23 i C-673/23, Electricity & Water Authority of the Government of Bahrain i drugi, Smurfit Kappa Europe i drugi. U oba predmeta pitanje postavlja nizozemski Gerechtshof Amsterdam, a pitanja se odnose na tumačenje Uredbe (EU) br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka),¹ a pitanja glase:

"Pitanje 1.a.

Postoji li uska povezanost u smislu članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a između,

i. s jedne strane, tužbe protiv glavnog tuženika koji nije primatelj odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o zabranjenom sporazumu, ali koji se, kao subjekt u pogledu kojeg se tvrdi da pripada poduzetniku u smislu prava tržišnog natjecanja Unije (u daljnjem tekstu: poduzetnik), smatra odgovornim u uzlaznoj liniji za utvrđenu povredu zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije, i,

ii. s druge strane, tužbe protiv

(A) sutuženika koji je primatelj te odluke, i/ili

(B) sutuženika koji nije primatelj odluke i u pogledu kojeg se tvrdi da kao pravni subjekt pripada poduzetniku koji se u odluci u javnopravnom smislu smatra odgovornim za povredu zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije?

Je li pritom važno

(a) to što je glavni tuženik koji se smatra odgovornim u uzlaznoj liniji u razdoblju u kojem se provodio zabranjeni sporazum samo imao udjele i upravljao njima;

(b) u slučaju potvrdnog odgovora na pitanje 4.a, to što je glavni tuženik koji se smatra odgovornim u uzlaznoj liniji sudjelovao u proizvodnji, distribuciji, prodaji i/ili isporuci proizvoda koji su predmet zabranjenog sporazuma i/ili u pružanju usluga koje su predmet zabranjenog sporazuma;

(c) nalazi li se poslovni nastan glavnog tuženika u državi članici u kojoj je nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje utvrdilo (samo) povredu zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije na nacionalnom tržištu;

(d) smatra li se sutuženik koji je primatelj odluke u toj odluci

i. stvarnim sudionikom zabranjenog sporazuma u smislu da je stvarno sudjelovao u utvrđenom sporazumu koji se protivi pravilima o tržišnom natjecanju (ili u više takvih sporazuma) i/ili u usklađenom djelovanju, ili

ii. pravnim subjektom koji pripada poduzetniku koji se u javnopravnom smislu smatra odgovornim za povredu zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma u skladu s pravom Unije;

(e) to što je sutuženik koji nije primatelj odluke stvarno proizvodio, distribuirao, prodavao i/ili isporučivao proizvode koji su predmet zabranjenog sporazuma i/ili pružao usluge koje su predmet zabranjenog sporazuma;

(f) pripadaju li glavni tuženik i sutuženik istom poduzetniku;

(g) to što su tužitelji izravno ili neizravno kupovali proizvode od glavnog tuženika i/ili od sutuženika odnosno izravno ili neizravno od njih primali usluge?

Pitanje 1.b.

Je li za odgovor na pitanje 1.a relevantno to što je predvidivo da će dotični sutuženik biti tužen pred sudom nadležnim za glavnog tuženika? Ako je odgovor potvrdan: je li ta predvidivost zaseban kriterij prilikom primjene članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a? Postoji li ona u načelu s obzirom na presudu Sumal od 6. listopada 2021. (C-882/19, EU:C:2021:800)?

Na koji način okolnosti navedene u pitanju 1.a (točke (a) do (g)) u ovom slučaju čine predvidivim to da će sutuženik biti tužen pred sudom nadležnim za glavnog tuženika?

Pitanje 2.

Treba li prilikom utvrđivanja nadležnosti uzeti u obzir i eventualno prihvaćanje tužbe protiv glavnog tuženika?

Ako je odgovor potvrdan: je li za tu ocjenu dovoljno da se ne može unaprijed isključiti mogućnost prihvaćanja tužbe?

Pitanje 3.

Treba li odnosno je li moguće pretpostavku odlučujućeg utjecaja društava majki (kojima je izrečena novčana kazna) na gospodarsku djelatnost društava kćeri priznatu u pravu tržišnog natjecanja („pretpostavka Akzo”) primijeniti u (građanskopravnim) predmetima koji se odnose na štetu nastalu zabranjenim sporazumom?

Pitanje 4.a.

Mogu li prilikom primjene članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a različiti tuženici s poslovnim nastanom u istoj državi članici (zajedno) biti glavni tuženik?

Pitanje 4.b.

Određuje li se izravno i neposredno člankom 8. točkom 1. Uredbe Bruxelles I.a mjesno nadležni sud na način koji ima prednost pred nacionalnim pravom?

Pitanje 4.c.

U slučaju niječnog odgovora na pitanje 4.a, odnosno da samo jedan tuženik može biti glavni tuženik, i potvrdnog odgovora na pitanje 4.b, odnosno da se člankom 8. točkom 1. Uredbe Bruxelles I.a izravno određuje mjesno nadležni sud na način koji ima prednost pred nacionalnim pravom: postoji li prilikom primjene članka 8. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a prostor za interno upućivanje sudu u domicilu tuženika u istoj državi članici?"

Iz same formulacije pitanja vidljivo je da je riječ o kompleksnom predmetu koji se odnosi na pitanja međunarodne nadležnosti, ali i pitanja tržišnog natjecanja. Naime, glavni predmet se odnosi na utvrđivanje solidarne odgovornosti za štetu koja je nastala povredama članka 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koje su utvrđene odlukom talijanskog nacionalnog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja.² Dva tuženika u glavnom predmetu imaju poslovni nastan u Nizozemskoj i to jedan u Amsterdamu, a drugi u Rijswijku dok ostali tuženici imaju poslovni nastan izvan Nizozemske.

Ostaje za vidjeti kakvo stajalište o navedenim pitanjima će zauzeti nezavisna odvjetnica Kokott, ali svakako vrijedi naglasiti da zauzimanje stajališta u ovom predmetu zahtijeva poznavanje ogromne materije međunarodnog građansko-procesnog prava, kao i prava tržišnog natjecanja.

Travanj će se nastaviti na Sudu EU-a mišljenjem nezavisnog odvjetnika Szpunara u predmetu C-807/23, Jones Day. Pitanje u ovom predmetu postavlja austrijski Oberster Gerichtshof, a pitanje se odnosi na tumačenje članka 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,³ odnosno na uvjete za upis u imenik odvjetničkih vježbenika, a pitanje glasi:

"Treba li članak 45. UFEU-a o slobodi kretanja radnika tumačiti na način da se toj odredbi protive nacionalni propisi u skladu s kojima je uvjet za upis u imenik austrijskih odvjetničkih vježbenika to da dio vježbeničke prakse (razdoblje izobrazbe) vježbenik nužno treba provesti kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika u Austriji, odnosno u tuzemstvu („razdoblje osnovnog načina obavljanja prakse”), dok za taj dio vježbeničke prakse (razdoblje izobrazbe) nije dovoljan rad kod odvjetnika u drugoj državi članici Unije, čak ni ako se taj rad tamo obavlja pod nadzorom odvjetnika koji je ovlašten obavljati odvjetničku djelatnost iz područja austrijskog prava?"

Žaliteljica je u glavnom predmetu putem elektroničke pošte zatražila od Odvjetničke komore u Beču upis u imenik odvjetničkih vježbenika te izdavanje uvjerenja o ograničenom ovlaštenju za zastupanje. a. U tu svrhu dostavila je i obrazac zahtjeva koji je potpisala osoba KI, drugi žalitelj, kao odvjetnik kod kojeg je obavljala izobrazbu. Dopisom je, također, obavijestila Odvjetničku komoru u Beču da je zaposlena u društvu Jones Day s poslovnim nastanom u Frankfurtu, SR Njemačka te da se u Frankfurtu nalaze i njezino prebivalište i uobičajeno boravište, a da je u Beču njezino drugo boravište. Odvjetnik kod kojeg obavlja izobrazbu austrijski je odvjetnik i partner u društvu Jones Day u uredu u Frankfurtu. Taj odvjetnik savjetuje stranke iz Austrije i drugih zemalja u stvarima povezanima s austrijskim pravom i zastupa ih pred austrijskim tijelima i sudovima. Nekoliko puta tjedno kontaktira s austrijskim tijelima i sudovima u vezi sa zastupanjem stranaka odvjetnika kod kojeg obavlja izobrazbu. Jednako tako, žaliteljica u glavnom predmetu je dostavila i ugovor o radu iz kojeg je vidljivo da se na njega primjenjuje njemačko pravo, a da je kao mjesto rada naveden Frankfurt.

Odlukom od 14. lipnja 2022. Odvjetnička komora u Beču je odbila zahtjev žaliteljice za upis u imenik odvjetničkih vježbenika jer je uvjet za taj upis obavljanje rada kod odvjetnika u tuzemstvu.

U predmetnom slučaju odlučujuće je pitanje u pogledu toga dovodi li nacionalna odredba u skladu s kojom dio razdoblja praktične izobrazbe vježbenik nužno treba provesti u tuzemstvu („razdoblje osnovnog načina obavljanja prakse”) do povrede slobode kretanja radnika ako se drugi dio razdoblja praktične izobrazbe („razdoblje alternativnog načina obavljanja prakse”) u svakom slučaju može provesti u inozemstvu.

3. travnja 2025. će se vidjeti kakvo stajalište zauzima nezavisni odvjetnik Szpunar u pogledu slobode kretanja radnika, odnosno odvjetničkih vježbenika na području Europske unije.

Nadalje, travanj se na Sudu EU-a nastavlja raspravom u predmetu C-440/23, European Lotto and Betting i Deutsche Lotto - und Sportwetten, u kojem pitanja postavlja malteški Prim’ Awla tal-Qorti Civili. Pitanja u ovom predmetu se odnose na maltešku regulaciju igara na sreću, a pitanja glase:

1. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da se povreda slobode pružanja usluga općom zabranom internetskih automata za igre na sreću u državi članici potrošača (odredišna država), koja se nalaže upraviteljima internetskih kasina kojima se dozvola izdaje i djelatnost regulira u njihovoj državi podrijetla (Malta), ne može opravdati važnim razlozima u općem interes

- ako odredišna država članica istodobno dopušta sveprisutno slično igranje igara na sreću na dozvoljenim fizičkim automatima koje u igračnice i restorane postavljaju privatni subjekti, intenzivnije igranje igara na sreću u fizičkim kasinima igranje dozvoljene nacionalne lutrije koju priređuju državni subjekti za lutrije posredstvom više od 20 000 prodajnih mjesta dostupnih javnosti i

- ako omogućuje izdavanje dozvola za internetske igre na sreću privatnim subjektima za sportsko klađenje i klađenje na utrke konja te privatnim posrednicima za internetsku lutriju koji prodaju proizvode državne lutrije i drugih dozvoljenih lutrija, pri čemu ta država članica, protivno [omissis] presudama Suda Deutsche Parkinson (C-148/15, t. 35.), Markus Stoß (C-316/07) i Lindman (C-42/02), očito nije pružila znanstvene dokaze o postojanju konkretnih opasnosti tih igara, koji znatno pridonose postizanju ciljeva navedenih u njezinim propisima osobito sprečavanju problematičnog ponašanja povezanog s igrama na sreću, i da se, s obzirom na te opasnosti, ograničavanje zabrane na internetske automate za igre na sreću, za razliku od zabrane cijele ponude igara dozvoljenih za internetske i fizičke automate za igre na sreću, može smatrati prikladnim, obveznim i proporcionalnim za postizanje regulatornih ciljeva?

2. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi primjena potpune zabrane internetskih kasino igara na sreću iz članka 4. stavaka 1. i 4. njemačkog Državnog ugovora o igrama na sreću (GlüStV) ako cilj njemačkog propisa o igrama na sreću (Državni ugovor o igrama na sreću, GlüStV), u skladu s njegovim člankom 1., nije potpuna zabrana igara na sreću, nego „usmjeravanje prirodne sklonosti stanovništva igrama na sreću uređenim i nadziranim kanalima te sprečavanje nastajanja i širenja nedozvoljenih igara na sreću na crnim tržištima” i ako postoji znatna potražnja igrača za internetskim automatima za igre na sreću?

3. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da se opća zabrana internetskih kasino igara ne može primijeniti

- ako su se vlade svih saveznih zemalja te države članice već složile da se protiv opasnosti povezanih s takvim internetskim igrama na sreću djelotvornije može boriti primjenom sustava prethodnog službenog odobrenja nego potpunom zabranom i

- ako su te vlade uspostavile budući regulatorni okvir i postigle dogovor o njemu odgovarajućim državnim ugovorom kojim se potpuna zabrana zamjenjuje sustavom prethodnog odobrenja

- te ako, dok je donošenje tog budućeg propisa u tijeku, odluče dopustiti nuđenje takvih igara na sreću bez njemačke dozvole, pod uvjetom da ispunjavaju određene zahtjeve dok se ne izda njemačka dozvola, iako se u skladu s presudom Winner Wetten (C-409/06) primjena prava Unije ne može privremeno obustaviti?

4. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da (odredišna) država članica ne može opravdati nacionalni propis važnim razlozima u općem interesu

- ako se tim propisom potrošačima zabranjuje prekogranično klađenje dozvoljeno u drugoj državi članici (podrijetla) na ishod dozvoljene lutrije u odredišnoj državi članici koja je ondje dozvoljena i regulirana, te

- ako je lutrija dozvoljena u odredišnoj državi članici, a propisom se nastoji zaštititi igrače i maloljetnike,

- i ako se propisom o dozvoljenom klađenju na ishod lutrije u državi članici podrijetla također nastoji zaštititi igrače i maloljetnike te im se pruža ista razina zaštite kao propisima o lutriji u odredišnoj državi?

5. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da se tom pravilu protivi povrat uloga izgubljenih u okviru sudjelovanja u (sekundarnoj) lutriji na temelju navodne nezakonitosti transakcija koja proizlazi iz neposjedovanja dozvole u državi članici potrošača

- ako ne postoji zakonska mogućnost ishođenja takve dozvole za privatne (sekundarne) lutrije

- te ako to nepostojanje mogućnosti nacionalni sudovi opravdavaju navodnom razlikom između klađenja na ishod državne lutrije koje priređuje državni subjekt i klađenja na ishod državne lutrije koje priređuje privatni priređivač?

6. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi povrat uloga izgubljenih u okviru sudjelovanja u (sekundarnoj) lutriji na temelju navodne nezakonitosti transakcija koja proizlazi iz neposjedovanja dozvole u državi članici potrošača

- ako ne postoji zakonska mogućnost ishođenja takve dozvole za privatne (sekundarne) lutrije

- te ako to nepostojanje mogućnosti, koje ide u korist državnih priređivača lutrije, nacionalni sudovi opravdavaju navodnom razlikom između klađenja na ishod državne lutrije koje priređuje državni subjekt i klađenja na ishod iste državne lutrije koje priređuje privatni priređivač?

7. Treba li članak 56. UFEU-a i zabranu zlouporabe prava presuda Niels Kratzer (C-423/15) tumačiti na način da im se protivi zahtjev za povrat izgubljenih uloga koji se temelji na nepostojanju njemačke dozvole i stjecanju bez osnove ako priređivač ima dozvolu i ako njegovo poslovanje nadziru tijela druge države članice te ako su igračeva sredstva i njegovi zahtjevi u pogledu plaćanja osigurani pravom države članice u kojoj priređivač ima sjedište?"

U četvrtak, 10. travnja 2025. nezavisni odvjetnik Spielmann će donijeti svoje mišljenje u predmetu C-143/23, Mercedes-Benz Bank i Volkswagen Bank, a predmet se odnosi na pitanja zaštite potrošača. Pitanja postavlja njemački Landgericht Ravensburg, a ona se odnose na tumačenje Direktive Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ,⁴ a pitanja glase:

U slučaju niječnog odgovora na drugo prethodno pitanje:

Zahtjev za prethodnu odluku se odnosi na tri različita činjenična stanja, tako je u prvom slučaju tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu u iznosu od 36 159 eura u svrhu kupnje motornog vozila po kupovnoj cijeni od 36 159 eura. U ugovoru o kreditu nije u brojčanom obliku navedena postotna stopa zateznih kamata koja se primjenjivala u trenutku sklapanja ugovora. Tužiteljica je platila obroke kredita u ukupnom iznosu od 7.872,67 eura i prijevremeno otplatila kredit 8. ožujka 2021. plaćanjem iznosa od 28.524,36 eura. Tužiteljica je tuženiku ukupno platila 36.397,03 eura. Dopisom od 11. listopada 2021. tužiteljica je povukla svoju izjavu o namjeri sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica smatra da je povlačenje valjano s obzirom na to da rok za povlačenje nije počeo teći zbog pogrešnih obveznih informacija u ugovoru. Zahtijeva da se tuženiku naloži plaćanje iznosa od 36 589,92 eura umanjenog za smanjenje vrijednosti u iznosu od 2264,28 eura.

U drugom slučaju tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 29.500 eura u svrhu kupnje vozila Mercedes E 220 po kupovnoj cijeni od 32.500 eura za privatnu uporabu. Iznos je izravno isplaćen prodavatelju vozila. Osim toga, tužitelj je prodavatelju platio predujam u iznosu od 3.000 eura. U ugovoru nije u brojčanom obliku navedena postotna stopa zateznih kamata koja se primjenjivala u trenutku sklapanja ugovora. Tužitelj je tuženiku platio obroke kredita u iznosu od 5.924,48 eura, odnosno ukupno 8.924,48 eura uključujući predujam. Dopisom od 31. listopada 2019. tužitelj je povukao svoju izjavu o namjeri sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj zahtijeva, među ostalim, da se tuženiku naloži plaćanje iznosa od 8.924,48 eura u zamjenu za predaju vozila i da se utvrdi da zbog povlačenja iz ugovora nije dužan platiti kamate ni glavnicu. Tužitelj smatra da je povlačenje valjano s obzirom na to da rok za povlačenje nije počeo teći zbog pogrešnih obveznih informacija u ugovoru. Nadalje, tužitelj zahtijeva da se utvrdi da nije obvezan platiti naknadu za smanjenje vrijednosti vozila. Tužitelj smatra da je sa stajališta prava Unije sporno može li banka zahtijevati naknadu vrijednosti ako nije ispunila svoje obveze pružanja informacija. U slučaju smanjenja vrijednosti svakako se ne smiju uzeti u obzir PDV i trgovačka marža.

U trećem slučaju, tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 35.300 eura u svrhu kupnje vozila VW Touareg po kupovnoj cijeni od 51.300 eura. Osim toga, tužitelj je prodavatelju platio predujam u iznosu od 16.000 eura. Prodavatelj je posredovao u sklapanju ugovora o kreditu za tuženika. U ugovoru o kreditu nije u brojčanom obliku navedena postotna stopa zateznih kamata koja se primjenjivala u trenutku sklapanja ugovora. Tužitelj je tuženiku platio obroke kredita u ukupnom iznosu od 8.800 eura, odnosno ukupno 24.800 eura uključujući predujam. Dopisom od 20. srpnja 2020. tužitelj je povukao svoju izjavu o namjeri sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj smatra da je povlačenje valjano s obzirom na to da rok za povlačenje nije počeo teći zbog pogrešnih obveznih informacija u ugovoru. Tužitelj zahtijeva, među ostalim, da se tuženiku naloži da mu plati iznos od 24 800 eura umanjen za naknadu vrijednosti u iznosu od 24.550 eura i uvećan za kamate u zamjenu za predaju vozila te da se utvrdi, osim toga, da zbog povlačenja iz ugovora tužitelj nije dužan platiti ni kamate ni glavnicu. Tužitelj je izračunao smanjenje vrijednosti na temelju razlike između kupovne cijene od 51.300 eura i vrijednosti od 26.750 eura u trenutku podnošenja tužbe koja je utvrđena u skladu s procjenom rabljenog vozila koju provodi njemački autoklub Allgemeiner Deutscher Automobil-Club (ADAC).

Pitanja u ovom predmetu se zapravo odnose na izračunavanje naknade koju je dužnik dužan platiti zbog umanjenja vrijednosti robe. Naime, cilj prava na povlačenje iz ugovora upravo davanje potrošaču te mogućnosti, činjenica da ju je on iskoristio ne može dovesti do toga da potrošač navedeno pravo može ostvarivati samo pod uvjetom plaćanja naknade vrijednosti. Time bi se potrošaču osobito oduzela mogućnost da potpuno slobodno i bez ikakva pritiska iskoristi razdoblje za razmišljanje koju mu se osigurava tom direktivom. Isto tako, Sud smatra da su učinkovitost i djelotvornost prava na povlačenje iz ugovora osobito narušene ako iznos naknade vrijednosti nije razmjeran kupovnoj cijeni predmetne robe.

Nadalje, drugo i treće pitanje u ovom predmetu se odnose na pitanje povlačenja iz ugovora o potrošačkom kreditu koji je povezan s ugovorom o kupoprodaji vozila, odnosno pitanje može li vjerovnik nakon povlačenja iz ugovora o kreditu zahtijevati kamate na kredit. Naime, moguće je da se opterećenje potrošača obvezom plaćanja kamata za korištenje kredita protivi i načelu zabrane stjecanja bez osnove utvrđenom pravom Unije i načelu korisnog učinka prava na povlačenje iz ugovora utvrđenom pravom Unije.

Travanj će se na Sudu EU-a završiti presudom u predmetu C-429/24, St. Kliment Ohridski Primary Private School u kojem će Sud EU-a presudu donijeti 30. travnja 2025. U predmetnom postupku pitanja postavlja bugarski Sofijski rajonen sad, a pitanja se odnose na tumačenje pojma potrošač u kontekstu Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP).⁵

Tužitelj u glavnom predmetu je Častno osnovno učilište „SV. KLIMENT OHRIDSKI” EOOD (St. Kliment Ohridski Primary Private School EOOD) dok je tuženik QX, koji je s tužiteljem sklopio dva ugovora o nalogu u vezi sa školovanjem tuženikove djece. U glavnom predmetu je sporno predstavlja li predviđena ugovorna kazna prikriveno neosnovano bogaćenje. Također je sporno premašuje li iznos ugovorne kazne svrhe osiguranja, naknade i sankcije. I dalje je sporno o kojoj je vrsti ugovora riječ.

Pitanja na koja bugarski sud traži odgovore su sljedeća:

" 1. Treba li pojam „potrošač” u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP) tumačiti na način da obuhvaća roditelja koji je s privatnom školom sklopio ugovor o školovanju čiji je predmet obvezno školovanje njegove djece u toj školi registriranoj kao trgovačko društvo?

2. Treba li pojam „potrošač” u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP) tumačiti na način da obuhvaća učenika koji na temelju ugovora o školovanju za koji se plaća naknada i koji su sklopili jedan roditelj i privatna škola registrirana kao trgovačko društvo pohađa obvezno obrazovanje u toj privatnoj školi?

3. Treba li pojam „ugovor o usluzi” u smislu članka 2. točke 6. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP) tumačiti na način da obuhvaća ugovor o školovanju u vezi s pružanjem obveznog obrazovanja za učenike koji su sklopili jedan roditelj i privatna škola registrirana kao trgovačko društvo te u skladu s kojim roditelj osigurava financiranje plaćanjem školarine?

4. U slučaju potvrdnog odgovora na jedno od triju navedenih pitanja ili više njih, treba li članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP) tumačiti na način da se učenik ili roditelj mogu osloboditi plaćanja školarine ako nisu zahtijevali obrazovanje u okviru određenog predmeta ili nisu zadovoljni obrazovanjem, a taj je predmet obvezan u skladu s nacionalnim obrazovnim standardima?"

Mišljenje nezavisnog odvjetnika u ovom predmetu nije zatraženo te će biti zanimljivo promatrati pristup Sud EU-a pojmu potrošač u kontekstu ugovora o školovanju.
 

Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima