"Pravo ne smije biti slijepo – znanost i praksa moraju ići zajedno!" – prof. dr. sc. Aldo Radolović o izazovima pravne struke

U tom kontekstu, razgovarali smo s prošlogodišnjim dobitnikom najvišeg priznanja Zaklade – prof. dr. sc. Aldom Radolovićem, profesorom u miru Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, dugogodišnjim sucem i sucem Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Njegov životni rad bio je prepun izazova, a nagrada koju je primio od Zaklade dr. sc. Jadranko Crnić jedno je od brojnih priznanja za iznimnu posvećenost i strast koju je ulagao u razvoj pravne struke. U intervjuu koji slijedi, osvrnuli smo se na ključne trenutke njegove karijere, ulogu umjetne inteligencije u pravnoj praksi te budućnost hrvatskog pravosuđa i njegovih reformi. Kroz razgovor, naš sugovornik podijelio je svoja iskustva, savjete za mlade pravnike, te razmišljanja o etici i pravdi u digitalnoj eri.

Profesionalni put i doprinos pravnoj struci

Što je za Vas značilo primiti Nagradu „dr. sc. Jadranko Crnić“ za cjeloživotni doprinos i iznimna postignuća u pravnoj struci i promociji vladavine prava u Republici Hrvatskoj?

Primanje nagrade ''dr. sc. Jadranko Crnić'' za moju ukupnu karijeru suca i profesora prava bila je za mene svakako prava kruna svega onoga što sam radio i napravio.

Kako vidite naslijeđe dr. sc. Jadranka Crnića u hrvatskom pravosuđu?

Dr. sc. Jadranko Crnić je ostavio bogato stručno i znanstveno nasljeđe. Ono sada živi u njegovim suradnicima i prijateljima ali i brojnim, naročito mladim, pravnicima u Hrvatskoj.

U govoru prilikom dobivanja nagrade ''dr. sc. Jadranko Crnić'' ste spomenuli kako niste težili javnim nagradama, ali Vas je ovo Priznanje iskreno obradovalo. Koji su Vam trenuci u karijeri osobno bili najznačajniji?

Da, ja sam doista u uvodnom dijelu govora rekao da kroz karijeru nisam posebno težio za javnim nagradama. To stoga što sam uvijek bio svjestan da je moje znanje ukupnog prava malo a neznanje (nepoznavanje) veliko. To je i inače paradoks u svakoj znanosti: povećanjem znanja još se više povećava neznanje. U takvim uvjetima nagrade same po sebi ne povećavaju znanje niti smanjuju neznanje pa stoga nisam u tome nikad vidio nešto posebno. No istom sam prigodom rekao da rado primam nagradu ''dr. sc. Jadranko Crnić''. To dolazi nakon završene aktivne karijere, zaklada i ime njenog nositelja imaju prestižan značaj, a uostalom, i ja kao svaki čovjek rado čujem neku pohvalnu riječ na svoj račun. Teško je reći koji su mi trenuci u karijeri bili najznačajniji. Bilo ih je dosta pa ne bih ništa posebno izdvajao.

Radili ste i kao sudac i kao sveučilišni profesor. Koje su ključne razlike u tim ulogama i koja Vam je bila veći izazov?

Između poslova suca i sveučilišnog profesora ima sličnosti i razlika. U biti je to, ipak, jedna cjelina. Osobno sam volio jedno i drugo, a bilo mi je posebno drago što sam uspio spojiti ove poslove. Sudstvu ipak dajem malu prednost: rješava konkretne, stvarne životne probleme građana i društva.

Spomenuli ste da je praksa bez znanosti slijepa, a znanost bez prakse može postati beskorisna. Kako vidite budućnost te sinergije u Hrvatskoj?

U svakoj je znanosti nužna sinergija znanosti i prakse. Pravo ne smije biti iznimka od toga. No u Hrvatskoj u tom smislu dosta zaostajemo, a dr. sc. Jadranko Crnić je svojom veličinom otvorio taj put kojeg mi ostali trebamo nastaviti.

Pravne reforme i ustavno pravo

Radili ste u dvije države i dva različita pravna sustava. Što smatrate najvećim postignućem pravne struke u Hrvatskoj od osamostaljenja?

Radio sam, dakako, u dvije države i dva pravna sustava (SFRJ - RH, socijalizam - građansko društvo). Promjena pravnog sustava nakon osamostaljenja RH donosi brojne nove mogućnosti koje smo dosad samo djelomično iskoristili (nema npr. više verbalnog delikta, osnivanje novih trgovačkih društava i poduzeća je silno ubrzano, osobne i političke slobode su mnogo šire, itd.).

Kako gledate na razvoj hrvatskog pravosuđa danas? Koje reforme bi bile najpotrebnije?

Razvoj pravosuđa uvijek prati razvoj države. Republika Hrvatska je Ustavom proklamirala mnoge demokratske slobode i prava, ali moramo znati da se samim dekretom ne stvara ni nova država ni novo pravosuđe. Nakon Ustava moraju slijediti mnogi drugi potezi usmjereni na pravilno oblikovanje pravosuđa. Čini mi se da smo tu u malom zastoju, ali vjerujem u buduća rješenja. Mislim da bi hrvatsko pravosuđe, uz čuvanje (i očuvanje!) hrvatskog pravnog identiteta, trebalo u bržoj i većoj mjeri razvijati i novi, europski pravni identitet. To zahtjeva određene napore i znanje ali je sam problem rješiv. Mladi suci i pravnici će to brže prihvatiti.

Naglasili ste važnost neovisnih i stručnih institucija sudbene vlasti. Kako ocjenjujete trenutnu razinu neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj?

Da, ja sam u svom govoru prilikom primanja nagrade poseban dio posvetio važnosti neovisnih i stručnih institucija sudbene vlasti. Posebno sam istaknuo da tome cilju nikada ne odgovaraju ni diktatura (socijalizam 1945. do negdje 1962.) ni anarhija (socijalizam 1972. do 1990.). Pohvalio sam stanje od 1962. do 1972. u Hrvatskoj poznato kao ''hrvatsko proljeće'' koje je i u skučenim uvjetima socijalizma dalo značajne rezultate. Osamostaljenjem RH otvaraju se na tom planu nove, još veće mogućnosti. Možda te mogućnosti do sada i nismo potpuno iskoristili ali i tu vjerujem u bolje dane.

Spomenuli ste kako bi suci trebali biti aktivniji kod postavljanja zahtjeva za ispitivanje ustavnosti zakona. Koliko smatrate da je to danas zaživjelo u praksi?

Suci primjenjuju najvažnije zakone države, prvi mogu uočiti eventualna neustavna rješenja i bilo bi više nego logično da su oni primarno pokretači zahtjeva za ispitivanje ustavnosti zakona. To sada nije tako, mada se polako poboljšava. Ja sam prigodom svog govora iskoristio nazočnost predstavnika najviših tijela sudbene vlasti u RH za upozorenje na ova pitanja.

Koje biste (ako biste) promjene voljeli vidjeti u radu Ustavnog suda?

Ustavni sud RH je zapravo vrlo mlada institucija. Postoji tek od osamostaljenja Republike Hrvatske. Istina, formalno je postojao i u socijalizmu ali bez prave uloge. Ustrojstvo Ustavnog suda ima nasuprot sebi redovno sudstvo koje postoji barem par stotina godina i zbog toga je redovno sudstvo bolje uređeno. Nužni su veliki napori da Ustavni sud to povijesno zaostajanje nadoknadi, mada su već učinjeni značajni napori u tom pravcu. Naravno, Ustavni sud nije sud u klasičnom smislu, ima i značajne (možda i važnije) nadležnosti izvan sudskog prava i to je specifično područje koje valja razvijati na poseban način.

Umjetna inteligencija u pravu

Umjetna inteligencija (AI) sve više ulazi u pravne sustave. Kako vidite njezinu ulogu u sudstvu i odvjetništvu?

Umjetna inteligencija (AI) je izazov koji je i pred svijetom prava. Teško je govoriti o tome kakve će posljedice izazvati ali mislim da će se kao i svaka tehnološka revolucija odraziti i na pravni život. Izgleda da će se poslovi niže razine stručnosti smanjiti ili čak nestati ali će se povećati značaj onih višeg znanja i stručnosti. Opći doprinos sudstvu i odvjetništvu trebao bi biti pozitivan.

Može li AI pomoći u ubrzavanju nekih pravosudnih procesa?

Ubrzanje sudskih postupaka trebao bi biti jedan od dobrih učinaka umjetne inteligencije. To je već zabilježeno u nekim drugim strukama (medicini npr.), pa nema razloga da se to ne dogodi i u pravu.

Koji su, prema Vama, najveći pravni izazovi vezani uz korištenje AI-ja u pravnoj praksi?

Umjetna inteligencija ne može zamijeniti intelektualnu ulogu suca u vođenju postupaka i suđenja. Ona će biti samo važno i dragocjeno sredstvo pomoći.

Može li umjetna inteligencija ugroziti neovisnost sudaca i odvjetnika ili smatrate da će ostati samo alat za podršku?

Neovisnost sudaca i odvjetničke slobode u zastupanju ne bi smjele biti dovedene u pitanje. To mora biti ''crvena linija'' koja se ne smije prijeći. Slobodno i neovisno sudstvo jeste i mora biti stup svake demokratske države i vladavine prava. 

Kakve bi regulacije bile potrebne kako bi se osiguralo etično i transparentno korištenje AI-ja u pravu?

U ovom je času teško govoriti o svim etičkim i drugim aspektima korištenja umjetne inteligencije. Izvjesno je da može doći do ugroze prava osobnosti, ljudi, autorskih, pronalazačkih i sličnih prava. Tu treba postaviti značajne oblike zaštite.

Osobna refleksija i poruka mladima

Spomenuli ste da ste kroz karijeru nastojali „ne ići malen ispod zvijezda“. Koji biste savjet dali mladim pravnicima koji tek ulaze u struku?

To je stih iz poezije našeg dragog pjesnika A.B. Šimića (''Opomena''). Treba kroz život ići velik (ne malen'), tj. težiti što većem i što boljem! Rasti i razvijati se u osobnosti. To bi bio najbolji savjet mladim pravnicima koji ulaze u svijet prava.

Kako biste opisali pravnika budućnosti – koje osobine i znanja će mu biti najvažnija?

Pravnici u Republici Hrvatskoj temeljem studija prava i pravne prakse imaju sasvim solidna stručna znanja, ništa manje od stranih kolega. No novo doba će zahtijevati i nova znanja: veće poznavanje europskog prava, također i poznavanje prava većih pravnih sustava (germanskog, romanskog, precedentnog), veće znanje stranih jezika i apsolutno veću razinu informatičke pismenosti.

Što smatrate svojim najvećim doprinosom pravnoj struci?

Ne umišljam si da sam dao neki epohalni doprinos pravnoj struci. To se npr. može reći za velikog profesora Sinišu Trivu i dr. sc. Jadranka Crnića, a ja se ne mogu stavljati u istu ravan. Ako sam ipak nešto dao, to su dvije stvari: spajanje znanosti i prakse i unošenje emocije u opći svijet prava.

Vaš govor nosi snažnu poruku o važnosti zanosa i entuzijazma u pravnom pozivu. Kako ste kroz karijeru održali tu strast prema pravu?

Drago mi je da je moj govor prilikom dobivanja nagrade za karijeru lijepo shvaćen i u dijelu gdje govorim o važnosti zanosa i entuzijazma u pravnom pozivu. Ja sam, izgleda, osobno takav da se volim oduševljavati za određene ciljeve. Uz to jako volim književnost koja uvijek otvara svijet mašte. Nije, osim toga, bez značaja niti to što sam veliki prijatelj sporta koji ima oduševljenje u svojoj naravi. Postoji tu posebno lijep izraz ''ostaviti srce na terenu'' što znači dati sve od sebe kako bi se određeni cilj postigao. Znam da danas, općenito gledano, baš i nije vrijeme oduševljenja ali vjerujem da će mladi suci i pravnici, moji bivši studenti od svog profesora sa zadovoljstvom prihvatiti ove vrijednosti.

Razgovarala: Lucija Prkačin, mag. iur.