Pretjerani formalizam u prekršajnom pravu

Dakako, potrebno je uvodno definirati formulaciju „pretjerani formalizam“. Dakle, pojam formalizam (lat. formalis) bi općenito podrazumijevao davanje prevelikog značenja formi, odnosno ako ga promatramo s pravnog aspekta tada bi se moglo reći da bi predstavljao doslovno shvaćanje zakona ili drugog propisa, bez obzira na njihov pravi smisao i stvarne ciljeve¹.

U odnosu na pojam „pretjerano“ mogli bismo reći da se radi o nečemu što je izraženo u prevelikoj mjeri, odnosno izlazi izvan nekih prihvatljivih okvira.

Stoga bismo „pretjerani formalizam“ mogli okarakterizirati kao davanje u prevelikoj mjeri značenja samoj formi.

Nalazimo shodnim istaknuti kako Ustavni sud RH u Odluci broj: U-III/5989/2013 od 9. veljače 2016. podsjeća: "pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava ..., kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu.“, dok u Odluci broj: U-III/2184/2009 od 13 studenoga 2014. ističe: „U okolnostima konkretnog slučaja, koje su očito zahtijevale sagledavanje stambenog problema podnositelja u cjelini, riječ je o pretjeranom formalizmu u suđenju na štetu podnositelja ustavne tužbe. Takva su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva.“

S obzirom na to da je u fokusu ovoga teksta prekršajno pravo, tada je potrebno reći da Prekršajni zakon (dalje: PZ), kao temeljni akt prekršajnog prava, u svojim odredbama ne spominje termin „pretjerani formalizam“, no to ne znači da ga u praksi prekršajnog sudovanja ne nalazimo.

Naime, u konkretnom prekršajnom predmetu je protiv okrivljenika izdan obavezni prekršajni nalog kojim je proglašen krivim što nije u zakonskom roku dostavio podatke o identitetu osobe koja je upravljala vozilom kojim je počinjen prometni prekršaj. U povodu prigovora okrivljenika protiv obaveznog prekršajnog naloga proveden je prekršajni postupak te je nadležni sud donio presudu kojom je okrivljenika proglasio krivim i izrekao mu novčanu kaznu.

U povodu navedene presude prvostupanjskog suda okrivljenik je podnio ustavnu tužbu u kojoj se pozivajući na pravo na pravično suđenje žali na pretjerani formalizam prekršajnog suda.

Ustavni sud RH u svojoj odluci broj: U-III-1385/2023 od 6. veljače 2025. ističe da odredba Zakona o sigurnosti prometa na cestama (dalje: ZSPC) na temelju koje je podnositelj proglašen krivim za prekršaj i kažnjen propisuje da će se novčanom kaznom kazniti odgovorna osoba u pravnoj osobi ako u roku od 15 dana ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja te da je smisao te odredbe da se pribave podaci o počiniteljima prometnih prekršaja kako bi se prometni prekršaji pravovremeno procesuirali i njihovi počinitelji po potrebi odgovarajuće kaznili.

Nadalje, u obrazloženju dodaje da je pravna osoba koja je vlasnik vozila pokušala u roku udovoljiti zakonskoj obvezi dostave podataka o vozaču te čim je utvrđeno da podaci nisu dostavljeni na odgovarajuću adresu elektroničke pošte, propust je promptno ispravljen nakon dostave obaveznog prekršajnog naloga, čime je nadležnim tijelima ostavljeno više od dvije godine i devet mjeseci do nastupanja zastare prekršajnog progona da se procesuira prekršaj zbog kojeg su podaci o vozaču zatraženi, pa Ustavni sud u takvim okolnostima ocjenjuje da je u pravu podnositelj kada tvrdi da je prekršajni sud postupio s pretjeranim formalizmom u tumačenju mjerodavne odredbe ZSPC-a.

K tome, Ustavni sud cijeni da se u ovoj se situaciji ne radi o tome da je pravna osoba koja je vlasnik vozila uskratila podatke o vozaču pa ih dostavila tek nakon izdavanja obaveznog prekršajnog naloga, te da je početni propust dostave podataka na pogrešnu adresu elektroničke pošte ispravljen čim je utvrđeno da podaci nisu bili dostavljeni na odgovarajuću adresu elektroničke pošte, pa da je na taj način ispunjena svrha sporne zakonske odredbe te je nadležnim tijelima omogućeno procesuiranje izvornog prekršaja vrlo brzo nakon njegovog počinjenja. Također, naglašava se da je u pravu podnositelj kad ističe da prekršajni sud u tijeku postupka uopće nije ispitao njegov navod o tome je li s preustrojem policijskih postaja ugašena i elektronička adresa te postaje, te da je sud neopravdano stavio podnositelju na teret javno dostupan podatak o preustroju policijskih postaja jer nije za očekivati da prosječan građanin prati podatke o ustroju i preustroju svih administrativnih tijela u državi.

Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je sud u okolnostima konkretnog slučaja tumačio relevantnu odredbu ZSPC-a na način kojim se „flagrantno odstupa od smisla te zakonske odredbe“ te da je sud postupio s „pretjeranim formalizmom“, i to osobito kada se uzme u obzir da je u obrazloženju osporene presude navedeno da je pravna osoba pravovremeno pokušala dostaviti tražene podatke nadležnom tijelu.

Na kraju zaključuje da prekršaj podnositelja nije takvog intenziteta da bi opravdavao njegovu osudu i kažnjavanje, pa stoga utvrđuje da je obrazloženje prekršajnog suda u okolnostima konkretnog slučaja očito nerazumno, slijedom čega je podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava te se ustavna tužba usvaja i ukida se presuda Općinskog suda u...i predmet vraća na ponovni postupak.

Kao što smo već prethodno spomenuli, Prekršajni zakon ne spominje termin „pretjerani formalizam“, no analizirajući njegove odredbe možemo reći da ga ipak indirektno ili direktno uvažava na način da svojim određenim institutima, odnosno odredbama u tom kontekstu nastoji amortizirati pojedine zakonske norme.

Tako PZ propisuje načelo oportunitetnog prekršajnog progona koje podrazumijeva da je počinitelj prekršaja svojim postupanjem u formalnom smislu pravno ostvario sva propisana bitna obilježja određenog prekršaja, ali ovlašteni tužitelj ocjenjuje da unatoč tome, a iz razloga koje propisuje Prekršajni zakon, nije oportuno (svrhovito) pokretanje prekršajnog postupka protiv počinitelja za takav prekršaj (tužiteljev oportunitet), odnosno sud ocjenjuje da nije oportun nastavak i dovršetak već pokrenutog prekršajnog postupka za takav prekršaj (sudski oportunitet).

Zatim, u članku 24.a uređuje institut beznačajnog prekršaja, pa tako navedena odredba propisuje da nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Prema ovakvom sadržaju odredbe čl. 24.a PZ-a proizlazi da je za zaključak o beznačajnosti nekog djela kojim su ostvarena bitna obilježja prekršaja potrebno kumulativno ispunjenje dva elementa:

- mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti (objektivne naravi)

- nepostojanje potrebe za kažnjavanjem počinitelja (subjektivne naravi).

Nadalje, tu bismo mogli pribrojiti i institut oslobođenja od kazne koji je uređen u članku 38. PZ-a, a koji predviđa obavezno oslobođenje počinitelja prekršaja od kazne (stavak 1.) i fakultativno oslobođenje od kazne (stavak 2.).

Isto tako, u tom kontekstu bi svoju ulogu mogla imati i opomena, kao mjera upozorenja, a koja se prema članku 43. stavku 1. PZ-a može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 euro (ranije: 5.000,00 kuna) ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja.

Završit ćemo s jednom postupovnom odredbom vezanom uz rokove, a kojom se očito nastoji anulirati, možemo reći, „pretjerani formalizam“ Naime, člankom 122. stavkom 5. PZ-a je propisano da ako je podnesak koji je vezan za rok zbog neznanja ili očite pogreške podnositelja, predan ili dostavljen nenadležnom sudu prije proteka roka, pa nadležnom sudu stigne nakon proteka roka, uzet će se da je podnesen na vrijeme.

Dakako da bi u PZ-u mogli naći još ovakvih odredbi, no završavamo s potonjom, jer namjera ovoga teksta nije analiza svih odredbi PZ-a koje bi mogli dovesti u vezu s problematikom „pretjeranog formalizma“, nego da se radi o okolnosti o kojoj bi trebali voditi računa svi akteri prekršajnog prava, jer očito da Ustavni sud o takvoj okolnosti vodi računa.

 Željko Kudrić, dipl. iur.