Nakon višegodišnjeg razdoblja problematičnog uređenja odnosno tumačenja pravila o troškovima upravnog spora, novelom prijašnjeg Zakona o upravnim sporovima iz 2017.1 i ustavnosudskom praksom iz 2019.,2 kao i važećim Zakonom o upravnim sporovima3, pitanje troškova upravnog spora ušlo je u mirnije vode i uglavnom se smatra usklađenim s ustavnopravnim i konvencijskim standardima vezanima uz pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje.
Povremeno se ipak problematizira određenje svih upravnih sporova kao sporova čiji se predmet smatra predmetom neprocjenjive vrijednosti (članak 79. stavak 2. prijašnjeg Zakona o upravnim sporovima, članak 144. stavak 3. važećeg Zakona o upravnim sporovima4). No, da bi takva normativna solucija, na koju se u okviru svoje zakonodavne autonomije odlučio Hrvatski sabor, bila ustavnopravno problematična bilo bi potrebno da ona u pitanje dovodi samu bit prava na pristup sudu. Smatramo da ona ne dovodi do toga.
Ponajprije, to što se vrijednost predmeta upravnih sporova smatra neprocjenjivom tiče se troškova zastupanja stranke u upravnom sporu po odvjetniku. Nadoknada drugih troškova spora, vezanih u pravilu uz dokazivanje (tj. uz troškove vještačenja, saslušanja svjedoka i sl.), ne ovisi o uređenju (ne)procjenjivosti predmeta upravnog spora. Uz to, kod nagrade za rad odvjetnika u upravnom sporu riječ je o troškovima zastupanja tužitelja i zainteresirane osobe, a ne i tuženika. Ne samo da tuženika u upravnom sporu ne može zastupati odvjetnik, nego tuženik (osim u samoupravnim / komunalnim predmetima) ni ne može biti nositelj ustavnog prava na pravično suđenje.
Može li pravo stranke na pristup sudu zbiljski biti dovedeno u pitanje ako joj, u slučaju uspjeha u sporu, za svaku radnju zastupanja po odvjetniku u sporu pripada naknada troška u iznosu od tisuću eura (bez PDV-a)?5 Upućuje li to na nerazmjernost odluke zakonodavca?
Nadalje, novčana vrijednost o kojoj se odlučuje u pojedinom upravnom sporu ne mora biti razmjerna stvarnom odvjetničkom trudu i znanju potrebnom za njezino poduzimanje. To, dakako, vrijedi i za druge sudske postupke, ali drukčije uređenje nadoknade troškova spora u drugim vrstama postupaka ne dovodi do zaključka u neustavnosti različitog uređenja troškova u upravnom sporu, dokle god to uređenje ne dovodi u pitanje samu bit prava na pristup sudu. Upravni spor uređen je kao spor pune jurisdikcije (to svojstvo ne ovisi o ishodu konkretnog spora), ali s parnicom dijeli vrlo malo bitnih pravnih obilježja (u osnovi, tek tehniku dokazivanja i raspravljanja). Različit troškovni režim između ovih dviju vrsta sudskog postupka sâm po sebi ne ukazuje na dovođenje u pitanje prava stranke na pristup sudu.
Usto, čak i da nema odredbe da se vrijednost predmeta spora smatra (naglašavamo: smatra!) neprocjenjivom, u troškovnom bi pogledu postojala prilična neravnoteža između pojedinih skupina predmeta upravnog spora. Primjerice, financijski predmeti i predmeti jednokratnih socijalnih davanja bili bi u režimu predmeta procjenjive vrijednosti, dok bi se, primjerice, predmeti prava na trajna mirovinska primanja tretirali neprocjenjivima, iako u konačnici, ovisno o trajanju života tužitelja, mogu razumijevati bitno veći novčani iznos. I ovakve posebnosti upravnog spora mogu upućivati na opravdanost solucije po kojoj se vrijednost svih predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivima, ako to svrhovitim smatra zakonodavac u okviru legislativne autonomije koja mu pripada pri uređivanju društvenih odnosa (članak 1. stavak 3., članak 2. stavak 4. podstavak 1., članak 71. i članak 81. podst. 2. Ustava Republike Hrvatske).
Dodajmo i da, prema sadašnjoj sudskoj praksi6, postoji troškovna neravnoteža između pojedinih vrsta stranaka u upravnom sporu, i to u korist tužitelja. Praksa je, naime, da tuženiku u upravnom sporu ne pripadaju troškovi zastupanja po državnom odvjetništvu, iako mu ti troškovi pripadaju u parničnom postupku.
dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 29/17.). Do ove je novele došlo slijedom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-I-2753/2012 U-I-4710/2013 i dr. od 27. rujna 2016. („Narodne novine“ br. 94/16.).
^ 2 Primjerice, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-2279/2018 od 9. travnja 2019. i U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019.
^ 3 Zakon o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24.).
^ 4 Dosljedno tome, sudska pristojba u upravnom sporu u režimu je neutvrdive vrijednosti predmeta spora (članak 22. stavak 2. i članak 25. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/18. i 51/23.).
^ 5 Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.). Pored kompenziranja neprocjenjivosti vrijednosti predmeta upravnog spora, moguće je da je navedeni iznos Tarife (više nego dvostruko veći od dotadašnjega) motiviran i okolnošću da, u osnovi, nije dvojbeno da će se tužitelj, u slučaju uspjeha u sporu, uspjeti namiriti od države ili drugog subjekta javnog sektora koji je dužan podmiriti troškove spora. U slučaju neuspjeha u sporu, opunomoćenik - odvjetnik može prilagoditi sadržaj računa mogućnostima klijenta ili dogovoru s njime.
^ 6 Primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske, U-zpz 1/2020-6 od 3. ožujka 2020.
