Institut predstečajne nagodbe uveden je u hrvatski pravni sustav 1. listopada 2012. stupanjem na snagu Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (“Narodne Novine” broj 108/2012., dalje u tekstu: ZFPPN). Njegov cilj bio je dužniku koji je postao nelikvidan i/ili insolventan omogućiti financijsko restrukturiranje kako bi postao likvidan i solventan, a vjerovnicima omogućiti povoljnije uvjete namirenja njihovih tražbina od uvjeta koje bi ostvarili da je protiv dužnika pokrenut stečajni postupak. Stečajni zakon koji je stupio na snagu 1. rujna 2015. (“Narodne Novine” broj 71/2015., dalje u tekstu: SZ) propisao je da će se svi postupci koji su pokrenuti na temelju ZFPPN-a dovršiti na temelju tog zakona i stavio je izvan snage većinu dijelova ZFPPN-a koji su normirali odgovor na pitanje može li vjerovnik, koji svoju tražbinu iz parničnog postupka nije prijavio u predstečajni postupak koji je otvoren nad dužnikom, svoje pravo ostvarivati unutar parničnog postupka odakle i potječe ta tražbina.
Sudovi Republike Hrvatske u većini slučajeva odlučivali su pravilno da se u takvim predmetima, nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe, treba utvrditi prekid postupka i da on ne nastaje ex lege, međutim prvi problem pojavio se u situacijama kada su sudovi zauzimali oprečna stajališta oko toga treba li prekinute postupke nastaviti ili ne, a drugi u situacijama kada su neki, neovisno o tome je li postupak još bio u prekidu ili ne, odbacivali tužbe, a neki donosili meritorne odluke.
Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (“Narodne Novine” broj 144/2012.) u čl. 70. st.2. propisao je da će se prekinuti postupci nastaviti na prijedlog vjerovnika: 1. nakon pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajne nagodbe – u odnosu na tražbine ili dio tražbina koje su u postupku predstečajne nagodbe osporene i 2. nakon izvršnosti rješenja o obustavi postupka predstečajne nagodbe. SZ stavio je izvan snage citirani propis i od 1. rujna 2015. u primjeni je čl. 443. SZ-a koji propisuje da će sud, u postupcima pred sudom u kojima je utvrđen prekid postupka zbog otvaranja postupka predstečajne nagodbe i u kojima je, nakon toga, doneseno pravomoćno rješenje o odobrenju predstečajne nagodbe kojom je obuhvaćena tražbina vjerovnika, postupak nastaviti i odbaciti tužbu, osim u odnosu na tražbine ili dio tražbine koje su u postupku predstečajne nagodbe osporene.
Ciljnim (teleološkim) tumačenjem jednog i drugog propisa dolazimo do zaključka da se postupak može nastaviti isključivo u situacijama kada su tražbine prijavljene u predstečajni postupak, a da se o onima koje nisu ne može meritorno odlučivati.
Sudovi su se našli u situaciji da ne mogu nastaviti prekinuti postupak jer im citirani propisi nisu ostavljali tu mogućnost, a dok je postupak u prekidu nisu mogli donositi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva ili dopuštenosti tužbe. Međutim, s vremenom se sudska praksa iskristalizirala u tom pogledu i sudovi su počeli primjenjivati čl. 214. st. 2. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da za trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku. Kasnije se pokazalo da se u ZPP-u nalazilo još jedno rješenje situacija koje se nisu mogle riješiti primjenom ZFPPN-a i SZ-a. Naime, čl. 282. st. 1. ZPP-a propisuje da sud nakon prethodnog ispitivanja tužbe donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava. Mutatis mutandis, tužbe koje se odnose na tražbinu nastalu prije pokretanja predstečajnog postupka, a podnesene su nakon okončanja predstečajne nagodbe, trebalo bi odbaciti pozivanjem na citirani propis.
Najvjerojatniji razlog dugogodišnje neujednačenosti sudske prakse bila je činjenica da ZFPPN izričito nije propisivao pravne učinke predstečajne nagodbe na parnice pokrenute prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe koje se odnose na tražbine za koje vjerovnici nisu podnijeli prijavu, a dužnik ih nije uvrstio u popis obveza koje ima prema vjerovnicima.
Međutim, s vremenom su sudovi došli do zaključka da se u odnosu na tu, nazovimo je, pravnu prazninu primjenjuje čl. 71. st.1. ZFPPN-a (isto propisuje i čl. 65. st. 3. SZ-a) koji propisuje da pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku koje su nastale do otvaranja postupka, izuzev prava na odvojeno namirenje izlučnih i razlučnih vjerovnika i privilegiranih tražbina (tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti) na koje postupak ne utječe.
Argumentom analogije dolazimo do zaključka da je postupak predstečajne nagodbe jedini postupak u kojem je vjerovnik ima pravo ostvarivati tražbinu koja se ne odnosi na te iznimke, kakav je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Rev 3411/2018-2, Rev 1445/2018-2 i Rev x 256/2018-3.
O pitanju procesne legitimacije za vođenje parničnog postupka vjerovnika koji svoju tražbinu nije prijavio u postupak predstečajne nagodbe izjasnio se Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/354/2016 od 30. ožujka 2017. i pritom zaključio da vjerovnik protekom roka za prijavu tražbine u predstečajni postupak više ne može voditi parnični postupak i da se takva tužba treba odbaciti. Na taj način Ustavni sud dao je tumačenje čl. 71. st.1. ZFPPN-a i čl. 65. st. 3. SZ-a i, s aspekta povrede konvencijskih i ustavnih prava, zaključio da odbačaj tužbe ne znači povredu prava na pravično suđenje.
S takvom odlukom složio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske kada je na sastanku koji je održan 2. lipnja 2017. (Broj: Su-IV-204/17) i na kojem se raspravljalo o utjecaju sklopljene predstečajne nagodbe na prekinute parnične postupke predmet kojih su neprijavljene tražbine u postupku predstečajne nagodbe umjesto zaključka citirao odluku Ustavnog suda i na taj je način, kao najviši sud koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, dodatno osnažio.
Pravni stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su izneseni u brojnim odlukama nakon što je donesena odluka Ustavnog suda spriječili su stvaranje sudske prakse koja bi za posljedicu imala stavljanje onih koji svoju tražbinu nisu prijavili u predstečajni postupak u povoljniji položaj od onih koji jesu. Naime, meritorno odlučivanje u parnicama dovelo bi do situacije da vjerovnici koji svoju tražbinu nisu prijavili u predstečajni postupak mogu izbjeći smanjenje i odgodu dospjelosti dužnikovih obveza jer su u poziciji neovisno o predstečajnoj nagodbi svoju tražbinu naplatiti u cijelosti i bez odgode. Na taj način institut predstečajne nagodbe izgubio bi svoju svrhu i smisao jer bi se vjerovnicima dalo za pravo da svoju tražbinu jednostavno ne prijave u predstečajni postupak i da je pokušaju ostvariti izvan njega.
Dakle, s vremenom su u sudskoj praksi izjednačene pravne posljedice tražbina koje nisu prijavljene u stečajni i predstečajni postupak i zauzet jasan stav da se takve tužbe moraju odbaciti.
Anita Jozičić, odvjetnica u odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o.