Povrede Ustava Republike Hrvatske – Zoran Milanović

Jedna od tih formalnih odluka je Odluka o produženju Odluke o imenovanju vojnog zapovjednika koju je dana 14. listopada 2021. godine donio Predsjednik Republike Hrvatske i koja ima oznaku Klasa: 805-03/20-01/26, Ur.broj: 71-03-01/2-21-05 (dostupno na mrežnoj stranici Ministarstva obrane - https://www.morh.hr/wp-content/uploads/2021/10/2021-10-21-dokumenti.pdf).

Temeljem te odluke je tadašnjem zapovjedniku Počasno-zaštitne bojne produljen mandat. Međutim, za tu Odluku Predsjednik Republike Hrvatske nije dobio suglasnost ministra obrane. Naime, u odredbi iz članka 100. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske eksplicitno stoji kako Predsjednik Republike Hrvatske imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom. Za konkretnu situaciju, odnosno imenovanje je mjerodavna odredba iz članka 7. stavka 1. točka 10. Zakona o obrani prema kojoj Predsjednik Republike imenuje i razrješuje dužnosti vojnog zapovjednika u Oružanim snagama na ustrojbenim mjestima brigadira/kapetana bojnog broda i generala/admirala na prijedlog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga i uz suglasnost ministra obrane. To znači da je za imenovanje na mjesto brigadira (a zapovjednik Počasno-zaštitne bojne to je) zakonski uvjet suglasnost ministra obrane.

Postavlja se pitanje, a ukoliko je navedena činjenica točna, odnosno suglasnost ministra obrane, zakonski uvjet je li formalnopravno prilikom donošenja gore navedene odluke došlo do povrede Zakona o obrani. Naime, povreda Zakona o obrani u konkretnoj situaciji nedvojbeno znači i povredu Ustava Republike Hrvatske zato što on eksplicite navodi formulaciju u skladu sa zakonom. Ukoliko je suglasnost ministra izostala, a to je vrlo lako utvrditi iz teksta javno dostupne gore navedene odluke, onda nema dvojbe da se radilo o protuzakonitom, pa posljedično i protuustavnom imenovanju. Međutim, ova ustavnopravno izuzetno sporna situacija nije izazvala nikakve posljedice i prošla je prilično neopaženo.

Druga situacija koja je ustavnopravno sporna jest činjenica da je Ured Predsjednika Republike Hrvatske uskratio akreditaciju novinaru Jutarnjeg lista za sudjelovanje na konferenciji za medije koja je održana 4. srpnja 2023. godine. Ovakav postupak je ustavnopravno dvojben s aspekta odredbe iz članka 38. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske kojom je propisano kako se zabranjuje cenzura te kako novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Nastavno je relevantna i odredba iz stavka 4. navedenog članka kojom je propisano da ograničenja prava na pristup informaciji moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju i nužna u slobodnom i demokratskom društvu te propisana zakonom. U odredbi iz članka 3. stavak 3. Zakona o medijima propisano je kako se slobode medija mogu ograničiti radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti, ili javnog reda i mira, sprječavanja nereda ili kažnjivih djela, zaštite zdravlja i morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti samo na način propisan zakonom.

Iz svih zakonskih navedenih razloga koji mogu predstavljati pravni temelj za ograničavanje medijskih sloboda i prava na pristup informacijama uopće nije jasno pod koji iz tih razloga bi se mogla podvesti situacija koja se 4. srpnja 2023. godine dogodila u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske. Ovo posebno uzimajući u obzir činjenicu da je upravo Predsjednik Republike na upit nazočnih novinara obrazložio uskraćivanje akreditacije novinaru Jutarnjeg lista rekavši – „Zato što to nije medijska kuća, već je to kartel. To nije medij. Tko god tamo piše, nije novinar.“ Proizlazi kako je uskrata akreditacije zapravo rezultat subjektivnog stava, odnosno osobnog mišljenja koji Predsjednik Republike Hrvatske ima o određenom mediju pa si upravo zbog tog stava daje za pravo onemogućiti novinaru da na konferenciji za medije sudjeluje jednako kao i ostali novinaru koji su nazočili tom događaju. Navedeni postupak kao nedopustiv i nedemokratski su ocijenili i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko i predsjednica Europske federacije novinara Maja Sever. Naime, subjektivni stav Predsjednika Republike Hrvatske nije niti ustavni niti zakonski temelj za ograničavanje prava na pristup informacijama.

Osim navedenih situacija Predsjednik Republike Hrvatske je višestruko javno pozivao Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kazneni postupak protiv ministra obrane Maria Banožića kršeći time odredbu iz članka 6. Zakona o državnom odvjetništvu koja izrijekom navodi kako je zabranjen svaki oblik utjecaja i korištenje medija i javnim istupanja u predmetima kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti. Kršenje zakonskih odredbi od strane Predsjednika Republike Hrvatske je ujedno i kršenje odredbe iz članka 5. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj se svatko dužan držati Ustava i prava te poštivati pravni poredak. Svatko znači svaka domaća ili strana pravna ili fizička osoba. Međutim, niti ovakvi postupci nisu izazvali nikakve ozbiljnije reakcije osim one na razini političke retorike.

Postavlja se pitanje zašto Predsjednik Republike Hrvatske koji se tijekom polaganja prisege obvezao na vjernost Ustavu Republike Hrvatske postupa na takav način. Kako to da on zna ili je barem prilično siguran da Hrvatski sabor neće, a sukladno Ustavu Republike Hrvatske, reagirati pokretanjem postupka pred Ustavnim sudom koji je jedini ovlašten odlučiti o odgovornosti Predsjednika Republike za povredu Ustava u obnašanju dužnosti? Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan. U Hrvatskom saboru ne postoji dvotrećinska većina zastupnika koja smatra da bi takav postupak trebalo pokrenuti. Ova činjenica je posebna zanimljiva i s aspekta prisege koju su zastupnici u Hrvatskom saboru dali obvezujući se u svom radu poštivati Ustav Republike Hrvatske i poštovati pravni poredak. Čini se kako je prisega bila samo formalnost i kako se iz čisto političkih, oportunističkih razloga Hrvatski sabor u jednom svom dijelu sveo na tijelo koje nije u stanju u potpunosti obaviti svoje ustavne zadaće. Opozicijski zastupnici iz njima poznatih razloga u aktualnom Predsjedniku Republike Hrvatske vide političkog saveznika u borbi protiv vladajuće većine i upravo zato ignoriraju prisegu koju su dali. Predsjednik Republike Hrvatske je itekako svjestan te činjenice i koristi ju na, nažalost, najgori mogući način.