SAD, EU i carine – što nas čeka?

Stupanjem na dužnost predsjednika Trumpa počela su se ostvarivati njegova obećanja iz predsjedničke kampanje – uvođenje carina za trgovinske partnere Sjedinjenih Američkih Država (SAD)  za koje predsjednik Trump misli da nisu vjerodostojni i ”pošteni” u svojim trgovinskim odnosima sa SAD-om. Nekako se mislilo da se to prije svega odnosi na Kinu, ali u zadnjim tjednima carine su najavljene i za Meksiko i za Kanadu – ali i za Europsku uniju (EU). Meksiko i Kanada su svakako bili iznenađenje – ipak su zajedno s SAD-om potpisnice Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement - NAFTA). S druge strane, SAD, EU ali i države članice samostalno su članice Svjetske trgovinske organizacije (World Trade organization - WTO) kao i WTO Sporazuma o javnoj nabavi (Government Procurement Agreement - GPA), što nametanje carina EU čini također iznenađujućim.

Cijelo ovo razdoblje je bilo dosta kaotično – najave carina, pa najave protucarina, pa najave još većih carina, pa odgoda carina. I teško je očekivati i znati kada i kako će se cijela ova situacija rasplesti.

Što se EU-a tiče – najavljene su protumjere koje će nastupiti u travnju. Procijenjeno je da će carine koje SAD uvodi za EU imati negativni gospodarski učinak u vrijednosti od 28 milijardi eura, pa EU kroz nekoliko faza uvodi carine na američku robu u vrijednosti 26 milijardi eura.¹ EU carine se odnose na proizvode poput brodova, alkoholnih pića i motocikala, dok će se krajem ožujka i početkom travnja održavati konzultacije EU-a i država članica kako bi se odabralo druge kategorije proizvoda iz SAD-a koje će biti predmet carina.²

Ali još od kraja veljače – kada je predsjednik Trump prvi puta najavio carine za EU, počinje se pričati o ”europskoj nuklearnoj opciji”, odnosno ”trgovinskoj bazuki” koja je osmišljena nakon prvog mandata predsjednika Trumpa.³ Riječ je o Instrumentu za borbu protiv prisile (Anti-Coercion Instrument - ACI) koji je usvojen 22. studenog 2023. kroz Uredbu 2023/2675.⁴ Zanimljivo je kako ACI svakako nije zamišljen kako bi bio usmjeren protiv zemalja s kojima EU ima potpisane trgovinske sporazume. Kao primjer zašto je ACI potreban Europski parlament je navodio situaciju kada je Litva 2021. najavila kako će unaprijediti trgovinske odnose s Tajvanom. Nekoliko mjeseci nakon objave, litavske tvrtke prijavile su poteškoće u obnavljanju ili sklapanju ugovora s kineskim tvrtkama.⁵ Također su izvijestili o problemima s pošiljkama koje nisu bile ocarinjene te nemogućnosti podnošenja carinske dokumentacije, što je Europski parlament nazvao gospodarskom prisilom Kine protiv Litve te je takvo djelovanje Kine snažno osudio.⁶

Ipak, možda ove nove okolnosti zaista opravdavaju nazivanje SAD-a – trećom zemljom. Teško je pomiriti nametanje carina s dosadašnjim sustavom (uglavnom) slobodne trgovine između SAD-a i EU-a, kao i s obvezama koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma i članstva u organizacijama poput WTO-a. Ako zauzmemo takav stav, onda nema prepreke za primjenu ACI-ja protiv SAD-a.

Preambula ACI-ja odbacuje bilo kakav oblik pritiska na suverene odluke svake države te naglašava nužnost postojanja zakonitih i na međunarodnom pravu utemeljenih alata kojima EU može odgovoriti na takve izazove.⁷

Postojanje prisile se ugrubo utvrđuje ovako;

- Europska komisija provjerava postoji li ekonomska prisila na temelju informacija prikupljenih od npr. Europskog parlamenta, država članica, ali i fizičkih i pravnih osoba

- Ako Europska komisija smatra da postoji ekonomska prisila, predat će prijedlog Vijeću u kojem navodi svoje zaključke i predlaže odluku kojom se utvrđuje postojanje ekonomske prisile

- Vijeće ima rok od osam tjedana u kojem mora donijeti odluku

- Ako Vijeće donese odluku kojom utvrđuje postojanje ekonomske prisile, Europska komisija će trećoj zemlji omogućiti konzultacije i naknadu štete EU-u

- Ako konzultacije ne uspiju i ne bude (zadovoljavajuće) naknade štete, Europska komisija će usvojiti mjere protiv treće zemlje.⁸

Ali o kakvim mjerama je točno riječ? Moguće mjere su navedene u Prilogu I. ACI-ja i zaista su opsežne. Mjere odgovora EU-a tako mogu biti;

- Određivanje novih ili povećanih carina

- Uvođenje ili povećanje ograničenja na uvoz ili izvoz robe

- Uvođenje ograničenja na trgovinu robom

- Mjere koje se odnose na pravo sudjelovanja u postupcima nadmetanja u području javne nabave:

(a) isključenje iz javne nabave robe, usluga ili dobavljača robe ili usluga iz predmetne treće zemlje ili isključenje iz javne nabave ponuda čiju ukupnu vrijednost čini više od 50 % robe ili usluga podrijetlom iz predmetne treće zemlje, osim ako je potreban niži postotak s obzirom na iznimne okolnosti slučaja i pod uvjetom da preostali postotak robe ili usluga nije obuhvaćen obvezama Unije na temelju Sporazuma o javnoj nabavi sklopljenog u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ili drugog sporazuma o javnoj nabavi sklopljenog između Unije i neke druge treće zemlje koja nije predmetna treća zemlja; ili

(b) uvođenje prilagodbe bodova za ponude robe ili usluga predmetne treće zemlje odnosno za ponude dobavljača robe ili pružatelja usluga iz predmetne treće zemlje.

- Uvođenje mjera koje utječu na trgovinu uslugama

- Uvođenje mjera koje utječu na pristup izravnih stranih ulaganja Uniji

- Uvođenje ograničenja zaštite prava intelektualnog vlasništva ili njihova komercijalnog iskorištavanja u odnosu na nositelje prava koji su državljani predmetne treće zemlje

- Uvođenje ograničenja za bankarstvo, osiguranje, pristup tržištima kapitala Unije i drugim djelatnostima financijskih usluga

- Uvođenje ili povećanje ograničenja na mogućnost stavljanja na tržište Unije robe obuhvaćene pravnim aktima Unije o kemikalijama

- Uvođenje ili povećanje ograničenja mogućnosti stavljanja na tržište Unije robe obuhvaćene sanitarnim i fitosanitarnim pravnim aktima Unije.

Svaka od navedenih mjera je ozbiljna i može prouzročiti velike probleme američkim tvrtkama koje posluju unutar EU-a. Ako priča s carinama nastavi eskalirati, primjena ACI-ja neće biti preveliko iznenađenje. Ali u tom carinskom vrtlogu gubitnici će biti na obje strane Atlantika, a najveći gubitnici će biti – ”obični” ljudi koji će se suočiti s rastom cijena proizvoda kao i smanjenom kupovnom moći.