Sve ono za što sam osjećala da je u struci pogrešno postavljeno kroz svoje prvo desetljeće bavljenja pravom, iako to nisam mogla jasno definirati, dobilo je jasnoću nakon osnovne obuke za medijatore koju sam pohađala u Rijeci krajem veljače i početkom ožujka ove godine.
Osim predavača iz Hrvatske udruge za medijaciju (HUM) koji su bili zaista odlični i puni entuzijazma u prenošenju svog znanja i iskustva, ono najvrijednije što smo ponijeli sa sobom proizlazi iz atmosfere koja je vladala među polaznicima i povezivanja na stručnoj, ali i onoj ljudskoj razini. Medijacija, kao alat za rješavanje sukoba i skup tehnika za poboljšanje komunikacijskih vještina, za mene predstavlja inspiraciju i budi nadu da je moguće bolje i drugačije.
Možda ipak nisam fulala profesiju, kako sam to za vrijeme svog radnog staža u izazovnim trenucima pomislila, jer nam se kroz društveni kontekst vremena u kojem živimo u podsvijest usadilo uvjerenje da u poslu bolje prolaze oni glasniji koji se vole posvađati. Možda ne osjećamo pripadnost jer smo pozvani biti dio promjene. A zov promjene snažniji je od otpora prema nepoznatom. Možda je došlo vrijeme kada kormilo preuzimaju ljudske vještine, dok u svijest ljudi polako dopire da tvrdoća nije sinonim za snagu.
"Napokon nešto u skladu s mojim sustavom vrijednosti, dio čega žarko želim biti", pomislila sam u sebi već nakon prvog dana obuke. "U ovom kompetitivnom društvu koje nema puno sluha za ljudske potrebe i različite osobnosti sve dok krajnji cilj nije profit, ovo što slušam pravo je osvježenje! Nisam jedini naivni idealist koji vjeruje da se društvo može i treba mijenjati, samo je potrebno da se formira kritična masa", moje misli su se slijegale nakon petog dana obuke.
Bez patetike, svijetu je potrebno što više graditelja mira. Nikad više nego danas. I to ne onog lažnog, gdje se problem gura pod tepih, već pravog mira kojeg je moguće postići jedino kada se konflikt prizna, hrabro napadne i razriješi na konstruktivan način. Baš zato - ulaganje u osnovnu obuku za medijatore, polaganje ispita i upis u registar ovlaštenih medijatora - već sada, iako još ne znam u kojem će me smjeru odvesti, najbolja je profesionalna odluka koju sam ove godine donijela.
Pridruživanje rastućoj zajednici medijatora za mene je prijelomna točka i nadahnuće na mom putu. Petodnevna obuka za medijatore jedinstveno je iskustvo, što će potvrditi svatko tko ju je prošao. Poslije toga, kako će se ona primijeniti i manifestirati u životu svakoga od nas, teško je reći sada i odmah. Usudila bih se reći da upravo u tome leži njezina čarolija, jer taj pozitivni osjećaj koji se javlja kod polaznika nakon završene obuke je nošen valom promjena u društvu koji se osjeti u svim strukturama. Svi smo pomalo zasićeni krutošću, demonstracijama moći i pozivanjem na status. Tražimo zaboravljenu ljudskost. Tražimo svrhu.
Medijacija je mlada profesija koja tek traži svoje pravo prepoznavanje. Alternativni način rješavanja sporova ne mora imati negativan predznak, već može ponuditi kvalitetnu dopunu slabostima sustava. Učenje o medijaciji dalo mi je odgovore na pitanja zašto se nikad nisam pronašla u odvjetništvu ili javnom bilježništvu, pa ni okušala u sudstvu (iako jedno ne isključuje drugo), dok netko drugi jest. Zašto nam je toliko teško prihvatiti različitost. Zašto je svaka od uloga pravnih stručnjaka važna i nezamjenjiva, ali ne nudi najbolje rješenje za konflikt. Zašto je komunikacija alfa i omega. Zašto je biti u odnosu važnije nego biti u pravu. Puno je toga što je moj sklop razmišljanja i komunikacijsku paradigmu uzdrmalo do temelja i što će vjerojatno postati temom mojih budućih kolumni.
Prekrasno je kada vidimo da nismo sami i da ljudi različitih profesija, budući da medijacija nije ograničena samo na pravnike, u suštini traže i trebaju isto što i mi. Biti pozorno saslušani i shvaćeni. Da je tek nakon tog izraza poštovanja moguć dijalog te se povećava šansa za postizanje zajedničkog dogovora ili nagodbe. Što je tu novo - reći će pravnici - pa nagodbu je moguće sklopiti i tijekom sudskog postupka. Neće pritom biti u krivu, međutim, važan sastojak kojeg se često zanemaruje upravo je umijeće komuniciranja. Tako jednostavno, a tako složeno.
Malo je toga izazovno kao aktivno slušanje. Lako je čuti ono što želimo i što je nama važno. Teško je čuti i zaista razumjeti ono što je drugome važno. A kada se jednom uđe u spiralu konflikta teško je iz nje izaći bez svježe, neutralne perspektive. Medijacija predstavlja kreiranje sigurnog okruženja, u kojem je uz primjenu ljudskih i komunikacijskih vještina te medijatorskih tehnika upravljanja sukobom, moguće pronalaženje rješenja po mjeri sudionika konflikta, bez prebacivanja odgovornosti za donošenje odluke na treću osobu. Medijacija nije nuđenje rješenja. Medijacija je osnaženje i preuzimanje odgovornosti za svoju sudbinu. Win-win nije samo pusta utopija ako uložimo napor u slušanje tuđe priče i nikada ne pretpostavljamo, već postavljamo pitanja. Sve to, pa i više od toga, ponijela sam sa sobom sa ove fantastične obuke za medijatore koja je u potpunosti promijenila moj pogled na pravo, ali i međuljudske odnose.
Iako kao način rješavanja sporova postoji još od 2003. kada je po prvi put donesen Zakon o mirenju, medijacija u Hrvatskoj definitivno još nije zaživjela u mjeri kojoj to zaslužuje. Današnji zakonodavni okvir čine Zakon o mirnom rješavanju sporova iz 2023. godine te pripadajući podzakonski propisi - Pravilnik o registru medijatora te Pravilnik o institucijama za medijaciju. Zahvalna sam što sam imala priliku učiti o tom moćnom alatu komunikacije od prvih zagovornika medijacije u Hrvatskoj koji su izgradili temelj za njezino prihvaćanje, strpljivo čekajući da društvo postane spremno za nju. Jer ona u nečiji život dolazi u pravo vrijeme - onda kada je spreman - ni prije ni kasnije. Stoga duboko vjerujem da vrijeme medijacije tek dolazi.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
