Nedvojbeno je kako osoba koja je teško tjelesno ozlijeđena sa za sada prilično neizvjesnim prognozama oporavka iz objektivnih razloga ne može ostati na dužnosti. Premijer je u tom rješenju kao pravni temelj naveo odredbu iz članka 110. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj članove Vlade predlaže osoba kojoj je Predsjednik Republike Hrvatske povjerio mandat za sastav Vlade. Vrlo brzo nakon toga Sandra Benčić iz političke stranke Možemo prigovara kako premijer nije mogao samostalno donijeti takvu odluku bez sjednice Vlade i bez Hrvatskog sabora vjerojatno misleći na supotpis predsjednika Hrvatskog sabora. Nedugo nakon nje i profesor s Katedre za upravnu znanost zagrebačkog Pravnog fakulteta Vedran Đulabić na N1 televiziji obrazlaže zašto smatra takav postupak ustavno i zakonski spornim navodeći kako nigdje u propisima premijer nema izrijekom definiranu ovlast razriješiti ministra niti u zakonu niti u Ustavu. Nešto detaljnije obrazloženje je navedeni uvaženi kolega iznio i u kolumni na ovom stručnom portalu. Svakako bi se moglo reći kako je to jedan pogled na situaciju koji ima određenu argumentaciju.
Međutim, moguće je i na drugačiji način čitati i interpretirati Ustav Republike Hrvatske, Zakon o Vladi Republike Hrvatske i Poslovnik Hrvatskog sabora. Dosadašnja praksa donošenja rješenja o razrješenju ministra/ministrice je bila relativno neujednačena u nekoliko aspekata.
Prvi se odnosi na supotpis Predsjednika Hrvatskog sabora na rješenje o razrješenju. Tako je u nekim ranijim slučajevima (rješenje o razrješenju nekadašnje ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt, rješenje o razrješenju nekadašnjeg ministra financija Slavka Linića) predsjednik Vlade Republike Hrvatske donosio rješenje o razrješenju uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora, a u nekim drugim kasnijim slučajevima su rješenja o razrješenju donošena bez supotpisa predsjednika Hrvatskog sabora (razrješenja četiri prethodna ministra koji su bili članovi Vlade RH u vrijeme koalicije HDZ-a i MOST-a).
Valja ovdje navesti i čitav niz razrješenja ministara u Vladi RH od 21. srpnja 2020. godine koji su također doneseni bez supotpisa predsjednika Hrvatskog sabora i odnose se na ministre koji su bili članovi stare Vlade RH (ukupno 19 rješenja) i to nakon što su 5. srpnja 2020. godine održani parlamentarni izbori, a Hrvatski sabor konstituiran 22. srpnja 2020. godine. Specifičnost ove velike skupine razrješenja jest činjenica da se u njima izrijekom navodi stupanje na snagu s danom iskazivanja povjerenja Hrvatskog sabora novoj Vladi Republike Hrvatske.
Drugi dio neujednačenosti se odnosi na preciziranje stavka unutar članka 110. Ustava Republike Hrvatske koji se navodio kao pravni temelj za donošenje. U nekim se slučajevima navodio prvi, a u nekima peti stavak.
Treća neujednačenost se može uočiti vezano uz razlog razrješenja. Naime, u situacijama kada bi dužnosnik podnosio ostavku kao, primjerice, Ivica Kirin, tadašnji premijer je kao pravni temelj naveo isključivo odredbu Zakona o Vladi RH koja izrijekom regulira podnošenje ostavke bez navođenja ustavne norme. Identično je bilo i u slučaju razrješenja prethodnog ministra Zdravka Marića.
Ključno pitanje je može li predsjednik Vlade Republike Hrvatske razriješiti ministra u Vladi Republike Hrvatske bez supotpisa predsjednika Hrvatskog sabora i je li takvo rješenje u suglasju s Ustavom Republike Hrvatske?
Iz sadržaja ustavnih i zakonskih odredbi čistim jezičnim, odnosno gramatičkim tumačenjem mogao bi se izvesti zaključak kako to nije moguće. Naime, nigdje nema odredbe u kojoj piše tko i kako razrješava ministra osim u jednoj situaciji koja se odnosi na ostavku. S obzirom na to da je Ustav Republike Hrvatske uvijek nužno čitati i tumačiti kao cjelinu, a ne iz teksta mehanički uzeti neku odredbu i graditi pravni stav, isključivo na njoj proizlazi kako se smislenim, odnosno teleološkim tumačenjem može zaključiti kako premijer može razriješiti ministra izravno primjenjujući Ustav Republike Hrvatske i u situacijama koje nisu ostavka. Logički se može postaviti slijedeće pitanje – ukoliko izrijekom nema ovlasti za razrješenje (izuzev ostavke) koja je navedena u ustavnom ili zakonskom tekstu otkud zaključak da je za razrješenje potreban supotpis jer niti njega u tom kontekstu u propisima nema? Ukoliko bi to proizlazilo iz supotpisa koji se daje prilikom imenovanja onda je potrebno utvrditi dvije bitne činjenice.
Prvo, postoji li dopuštena analogija između imenovanja i razrješenja i drugo, kakvu pravnu prirodu ima supotpis kod imenovanja ministra. Imenovanje i razrješenje ministra u Vladi Republike Hrvatske se obavlja na različite načine. Za imenovanje je potreban prijedlog mandatara ili premijera i odluka Hrvatskog sabora. U tim situacijama upravo kombinacija prijedloga i odluke Hrvatskog sabora rezultira stupanjem na dužnost, a kod razrješenja Hrvatski sabor niti po Ustavu niti po Zakonu o Vladi Republike Hrvatske ili Poslovniku Hrvatskog sabora ne donosi nikakvu formalnu odluku kao tijelo državne vlasti, osim što se novi ministar predstavlja pred nadležnim saborskim odborom koji se o tome izjašnjava. Supotpis kod imenovanja nema konstitutivan učinak jer je ministar stupio na dužnost prije supotpisa. Dakle, taj supotpis je deklaratornog karaktera.
Ovdje valja postaviti pitanje ako nema konstitutivan karakter kod imenovanja, a između imenovanja i razrješenja navodno postoji dopuštena analogija, kako bi onda taj supotpis mogao imati konstitutivan učinak za razrješenje? Logički je to jako teško održivo.
Naposljetku, u sustavu parlamentarne vlade i prema Ustavu Republike Hrvatske premijer je nadređen ostalim članovima Vlade. On nije prvi među jednakima. Ova činjenica proizlazi iz niza ustavnih i zakonskih odredbi. Mogućnost da bi Hrvatski sabor u nekim okolnostima uskraćivanjem supotpisa na rješenje o razrješenju mogao blokirati Vladu Republike Hrvatske, odnosno premijera u radu je neprihvatljiva i s aspekta odredbe iz članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske koja propisuje suradnju tijela vlasti. Hrvatski sabor bi neslaganje s odlukom premijera da razriješi nekoga člana Vlade RH mogao pokazati tek posredno uskratom povjerenja prilikom izbora novog člana koju bi se moglo tumačiti i kao uskratu povjerenja premijeru.
Svakako bi bilo dobro i korisno uspostaviti kvalitetniji normativni okvir vezano uz navedeno kako bi se u budućnosti izbjegle neujednačenosti kako u interpretaciji tako i u primjeni.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
