Važeći Poslovnik Ustavnog suda Republike Hrvatske, a koji nije mijenjan niti dopunjavan od 2015. godine, sadrži odredbu iz članka 63. u kojoj se preciznije navodi što se ima smatrati povjerljivom ustavnosudskom dokumentacijom. To su rezultati glasovanja i zapisnici o glasovanju, nacrt odluke, rješenja i izviješća, predložene izmjene i dopune izreke i obrazloženja nacrta odluke i rješenja, predložene izmjene pojedinih rečeničnih sklopova u nacrtu odluke, rješenja i izviješća, vlastoručne ili vlastoručno potpisane bilješke suca-izvjestitelja i ustavnosudskog savjetnika koji je surađivao u obradi predmeta, podatci koji se temelje na dokumentaciji sudova i drugih državnih tijela klasificiranoj kao državna, vojna, službena ili poslovna tajna za koju nije proveden postupak deklasifikacije tajnosti. Pored toga, u Poslovniku jasno stoji kako pristup toj dokumentaciji imaju samo suci i ustavnosudski savjetnici. Iz sadržaja poslovničke odredbe o povjerljivoj ustavnosudskoj dokumentaciji i to osobito onog dijela koji se primjerice odnosi na i formalnopravno gledano podatke koji su klasificirani nekim stupnjem tajnosti moglo bi se zaključiti kako je intencija bila raznovrsne podatke na neki način zaštititi od pristupa javnosti sve do trenutka kada Ustavni sud na propisane načine to ne učini kao državno tijelo. Inače, kada se govori o javnosti rada Ustavnog suda višestruko spomenuti Poslovnik sadrži ponešto i to tome u odredbi iz članka 4.. Objava točne informacije o sadržaju nekog akta Ustavnog suda (odluka ili rješenja) u nekom mediju i to potpuno nebitno kojem konkretno je jako loša za sam Ustavni sud kao bitno državno tijelo uspostavljeno Ustavom Republike Hrvatske.
Nema dileme kako neke konkretne odluke koje donosi Ustavni sud imaju ne samo pravnu nego u određenoj mjeri i političku dimenziju pa onda logično postoji i interes javnosti oko njih. Ipak, postojeći poslovnički mehanizmi osiguravanja javnosti rada Ustavnog suda predstavljaju sasvim dostatan normativni okvir. Zašto netko ili neki svima ili mnogima nepoznat ili nepoznati iz kruga ljudi s Ustavnog suda postupaju na način da zadovoljavaju novinarsku znatiželju i potrebu medija da se objavi nešto što još niti strankama u postupku nije poznato? Teško bi se moglo zaključiti kako se tu radi o želji za zadovoljavanjem interesa javnosti. Puno je izvjesnije kako su u pitanju bitno prizemniji motivi. Moguće je da si netko želi osigurati medijski panegirik, naravno u interesu pravilno informirane javnosti. Uloga medija u demokratskom društvu je jako velika. Puno istine smo doznali upravo od medija, ali i Zakon o medijima govori ponešto razlozima ograničenja slobode medija. Tako se navodi kako je ono opravdano, pored ostaloga, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija.
Poseban problem oko ove teme predstavlja je vrlo deficitaran pravni okvir. Ukoliko bi se netko zapitao kako je to moguće da se tako nešto događa bez ikakvih posljedica za tu osobu ili više njih dostatno je zaključiti kako se, unatoč formulaciji o povjerljivoj ustavnosudskoj dokumentaciji, ne bi moglo raditi o počinjenu kaznenog djela (ovo uz moguće određeni osobni otklon jer se autor baš i ne bavi kaznenim pravom) iz članka 300. Kaznenog zakona koje se zove odavanje službene tajne. Ključni problem je u tome što se podaci koje se smatraju povjerljivom ustavnosudskom dokumentacijom, izuzev jednog užeg dijela koji su izravno vezani na klasificirane podatke sudova ili drugih državnih tijela, zapravo ne mogu podvesti pod pojam službene tajne na način kako je on određen u Kaznenom zakonu. Službenom se tajnom smatra podatak tijela javne vlasti koji je prikupljen i koristi se za potrebe tijela javne vlasti, a koji je zakonom drugim propisom ili općim aktom nadležnog tijela donesenim na temelju zakona proglašen službenom tajnom. Proizlazi kako se podaci kojima raspolaže Ustavni sud Republike Hrvatske i za koje postoji javni interes za objavu, ali na način sukladno Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i Poslovniku Ustavnog suda Republike Hrvatske, i nečiji privatni interes s Ustavnog suda zapravo povjerljivi sve dok netko ne odluči drugačije jer nema mogućnosti sankcioniranja.
Praksa curenja informacija s Ustavnog suda nije neka nova pojava koju valja komentirati. Bilo je toga i prije, ali vrlo je zabrinjavajuće kako se na to gleda kao na nešto što se jednostavno događa. U ozbiljnom demokratskom društvu povjerenje u institucije je iznimno važno. Ovdje se ne radi o nekom društvu za zaštitu neke vrste ptica ili očuvanje bioraznolikosti. U pitanju je ni manje ni više nego Ustavni sud jedne države članice Europske Unije. Treba li nešto poduzeti vezano uz sve to? Sigurno da treba, a bez odgovarajućih intervencija u Poslovnik Ustavnog suda i uz ovakvu regulativu uopće nije pitanje hoće li se to i dalje događati ili neće. Sigurno je da hoće samo je pitanje kada i oko koje odluke. Jedna od takvih je izgledno i, primjerice, predstojeća odluka Ustavnog suda o, kolokvijalno rečeno, neradnoj nedjelji ili o ustavnosti novog Zakona o izbornim jedinicama. Tu Ustavni sud može sukladno Poslovniku na određeni način reagirati odmah nakon donošenja, ali ključno je jesu li upravo suci Ustavnog suda ili neki pojedini sudac zapravo izvor tih informacija. Žalosno bi bilo da je netko od sudaca u tako nešto upleten, ali jednako tako je vrlo je pogrešno implicirati da zaista jeste kada konkretnih dokaza nema. Ipak, kako bi se s jedne strane odagnale moguće i neopravdane sumnje u suce bilo bi dobro promisliti kako reagirati na takve recimo to devijacije. Normativna intervencija u Poslovnik Ustavnog suda Republike Hrvatske kojeg u okviru svoje normativne autonomije donosi Ustavni sud s ciljem prevencije budućih dojava, više je nego poželjna. Ukoliko sami suci Ustavnog suda ne smatraju da bi trebali reagirati i pokazati kako drže do kredibiliteta institucije zašto bi to mislio bilo tko drugi?
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
