Neke nedjelje su ipak ostale neradne

Navedene zakonske odredbe su i prije donošenja izazvale veliku pozornost javnosti iz niza različitih razloga. Kao što to obično biva, svatko je o tome izrazio nekakav stav, ali sve do odluke Ustavnog suda RH postojao je određeni stupanj neizvjesnosti hoće li te odredbe izdržati provjeru usklađenosti s Ustavom RH. Tu neizvjesnost je dodatno pojačavala činjenica da je Ustavni sud 2004. i 2009. godine iz različitih razloga ukidao zakonske zabrane, odnosno ograničenja rada nedjeljom. Činjenica da između tadašnjih i postojećeg rješenja postoje itekako bitne ustavnopravne razlike je zanemarena u mnogim komentarima, što se pokazalo pogrešnim.

Iako se u javnom prostoru uvriježio izraz „zabrana rada nedjeljom“, smatramo važnim naglasiti činjenicu kako se, a za razliku jednog ranijeg zakonskog rješenja, ne radi o zabrani nego o ograničenju. Ta razlika nije samo jezična nego itekako ima ustavnopravne implikacije jer se radi o razlici koja predstavlja bitnu činjenicu kada se donosi zaključak o tome predstavlja li to prekomjeran teret za poduzetnike koji obavljaju djelatnost trgovine. Potpuno je jasno kako potpuna i ograničena zabrana rada ne predstavlja jednak teret za trgovce. Jednako tako, ograničenja rada nedjeljom je moguće ostvariti na različite načine koji u većoj ili manjoj mjeri omogućavaju poduzetničku slobodu.

Ishod ovog ustavnosudskog postupka bi se mogao najkraće sažeti kao treća sreća. Ovo vrijedi ukoliko se izuzme zabrana rada nedjeljom koja je bila kratko uvedena za vrijeme epidemije/pandemije temeljem jedne odluke Stožera civilne zaštite koju je, a postupajući na vlastitu inicijativu, ukinuo Ustavni sud. Smatramo važnim naglasiti kako Ustavni sud u niti jednoj ranijoj ukidnoj odluci nije zaključio kako se rad nedjeljom ne može ograničiti. Proizlazi kako te ranije zabrane (ne ograničenje) normativno gledano nisu bile napravljene na ustavnopravno prihvatljiv način.

Prigovori ukupno devet predlagatelja (fizičkih i pravnih osoba) su se odnosili na stavove kako ni hrvatsko ni međunarodno pravo ne određuju upravo nedjelju kao dan tjednog odmora radnika, kako se zakonskim rješenjem neproporcionalno ograničavaju poduzetničke slobode i prava, kako Vlada RH nije navela legitiman cilj navodeći kako se taj cilj koji je naveden u obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o trgovini treba postići izmjenama Zakona o radu.

Vezano uz prvi argument Ustavni sud se, a potpuno opravdano i ustavnopravno utemeljeno, pozvao na ranije navedena stajališta prema kojima je karakteristika nedjelje kao neradnog dana dio hrvatske tradicije i običaja.

U odnosu na postojanje legitimnog cilja Ustavni sud je prihvatio stajališta Vlade RH kako se zakonskim promjenama željela uspostaviti ravnoteža između privatnog i poslovnog života građana, osiguranje i omogućavanje kvalitete funkcioniranja društvene zajednice i zaštita prava radnika te gospodarski napredak i socijalno blagostanje. Ustavni sud je zaključio kako se postizanje ravnoteže privatnog i poslovnog života radnika odnosi primarno na radnike u djelatnosti trgovine. Takav zaključak je ispravan jer se radi upravo o izmjenama i dopuni Zakona koji uređuje djelatnost trgovine. Vezano za razmjernost ograničenja poduzetničkih sloboda valja imati na umu kako je u novoj odluci Ustavni sud, osim razloga iz članka 50. stavak 2. Ustava RH, uzeo u obzir i legitimne ciljeve koje sadrži i odredba iz članka 16. Ustava RH. U prilog poduzetničke slobode Ustavni sud navodi četiri različite činjenice. Prva se odnosi na samostalno (ne zakonski) određivanje radnog vremena od ponedjeljka do subote, odabir 16 radnih nedjelja ovisno o poslovnim procjenama i potrebama (za razliku od rješenja iz 2009. u kojem su zakonski bili definirani periodi u godini kada se može raditi nedjeljom, ali uz bitno ograničenje vezano za radno vrijeme koje je bilo nepuno), mogućnost rada u vrijeme blagdana u prodajnim objektima koje odredi Vlada RH i mogućnost rada nedjeljom u one dane koji su obuhvaćeni iznimkama. Zaključeno je kako zakonsko ograničenje, uz uvažavanje navedenih činjenica, ne predstavlja prekomjeran teret za poduzetnike. Razmjernost ograničenja u odnosu na zaposlenike u djelatnosti trgovine je prema stavu Ustavnog suda ostvarena kroz 16 neradnih nedjelja kojima su obuhvaćeni zaposlenici u djelatnosti trgovine, a u odnosu na potrošače kako oni zbog mogućnosti obavljanja trgovine u druge dane, kao i u nedjelju u sklopu izuzetaka od općeg ograničenja, ne trpe prekomjeran teret.

Iz sadržaja Odluke Ustavnog suda proizlazi kako je on u određenoj mjeri odstupio od ranijih stajališta koje je zauzeo u odlukama od 2004. i 2009. godine. Tu je bitno naglasiti kako između zakonodavnog rješenja iz 2009. i posljednjeg iz 2023. godine postoje sličnosti, ali i određene bitne razlike koje je Ustavni sud uzeo u obzir prilikom donošenja odluka. Ovakve vrste odluka Ustavnog suda uvijek odudaraju od očekivanja određenih društvenih skupina ili pojedinaca koji ih spremno kritiziraju čak i prije nego što Ustavni sud objavi cjeloviti tekst Odluke sa svim obrazloženjima stavova koje je zauzeo. Činjenica je kako su ranije donesene odluke (2004. i 2009. godine) prilično visoko postavile ljestvicu kada je u pitanju ograničavanje poduzetničkih sloboda u djelatnosti trgovine. Novi stavovi Ustavnog suda pokazuju da se mogu kritički preispitivati i ranije zauzeta stajališta uvažavajući određene razlike u novim zakonskim rješenjima.