O miru i primirju – kratka uputa o međunarodnopravnim razlikama

Tradicionalno međunarodno pravo, ponekad zvano i klasično, u pravu oružanih sukoba uglavnom se određuje kao razdoblje prije suvremenih ograničenja vezanih uz rat (oružani sukob između dviju ili više država), koji je u tom vremenu bio legitiman i legalan način rješavanja međudržavnih sporova. Naime, sve do, nažalost neuspjelog Briand-Kellogovog pakta iz 1928., a zatim i mnogo uspješnije i do danas za međunarodni pravni poredak temeljne Povelje Ujedinjenih naroda, rat je bio samo jedan od mogućih načina rješavanja sporova, uz bok mirnim sredstvima. Države su, u pravilu, nakon što bi iscrpile mirna sredstva (a često i prije toga), uz odgovarajuću procjenu koja je ovisila o izvanpravnim, strateškim odlukama o vojnoj snazi i mogućnosti nadjačavanja protivnika, s drugom državom odlučile započeti oružani sukob. To je, koliko god nam možda danas zvučalo nevjerojatno, bilo suvereno pravo države, poznato pod latinskim nazivom jus ad bellum, tj. pravo na rat. Međunarodno je pravo u vezi s time propisivalo i neka postupovna pravila, sadržana u institutu objave rata. Naime, država koja bi željela započeti oružani sukob, iskoristiti i u djelo provesti svoje pravo na rat s drugom državom, morala je jednostranim aktom, priopćenjem, to drugoj državi obznaniti. Od trenutka koji bi u tom aktu bio naznačen kao početak oružanog sukoba (mogla je ta odrednica biti vremenska, ali i često u obliku nekog uvjeta, takozvanog ultimatuma, po čijem bi neispunjenju započinjao sukob) narav pravnog odnosa između država stubokom bi se mijenjala. Umjesto prava mira, koje su činila sva međunarodnopravna pravila primjenjiva na odnose između država u vrijeme mira, nastupalo je pravo rata (latinski jus in bello). U načelu, radilo se o povezanim, no uvelike odijeljenim podsustavima međunarodnoga prava (u tom je smislu zanimljivo danas zaviriti u starije sustave i udžbenike međunarodnoga prava, pisane prije Drugoga svjetskog rata, u kojima se često i slijedi ta podjela te su pravo mira i pravo rata jasno odvojeni).

S početkom rata, spomenuta promjena u naravi pravnog odnosa između država očitovala se na niz načina. Prekidali bi se redoviti diplomatski odnosi, kao i većina međunarodnih ugovora između zaraćenih država. I to bi stanje trajalo do završetka rata. To je moglo biti na dva temeljna načina – potpunim uništenjem i/ili podjarmljenjem protivnika (latinski debellatio) ili mirovnim sporazumom. Sklapanje mira stupanjem na snagu mirovnog sporazuma, dakle, bilo je institut kojim se završavao rat, uređivali odnosi vezani uz prijelaz iz rata u mir te prestajala primjena prava rata na pravne odnose između država i obnavljala primjena prava mira.

Primirje, s druge strane, je institut prava rata. Ono je označavalo vremenski ili prostorno ograničen prekid borbi, po čijem isteku, ako u međuvremenu ne bi došlo do sklapanja mirovnog sporazuma kojim se rat zaustavlja i nastupa mir, može doći do obnove ratnih operacija. Naznačeno je to i u ovlaštenicima na sklapanje primirja. Naime, u teoriji se primirja dijele na dva tipa: vojna (specijalna) i politička. Za sklapanje ovih prvih tijekom trajanja rata ovlašteni su, i to bez posebne punomoći, i vojni zapovjednici. Specijalna primirja odnose se na privremeni prekid borbi na nekom području i/ili u nekom vremenu. Politička primirja, s druge strane, odnose se, u pravilu, na veća područja (no mogu biti i prostorno i vremenski ograničena kao i vojna) te su ih ovlašteni sklapati samo redoviti organi vanjskog zastupanja države, odnosno obnašatelji najviših funkcija u državi (glavar države, premijer, ministar vanjskih poslova) te eventualno one osobe koje za to dobiju posebnu punomoć.

Suvremeno međunarodno pravo ne poznaje pravo država na rat (jus ad bellum). Osim u samoobrani, svaka upotreba sile protiv druge države smatra se međunarodno protupravnim činom i to njegovim najozbiljnijim oblikom, kršenjem kogentne norme međunarodnoga prava. No, kao što je poznato, države unatoč tome i dalje, nažalost, pribjegavaju oružanim sukobima kao sredstvu rješavanja međusobnih sporova. Instituti kojima se jasno dijelilo pravo rata od prava mira, posebno u pogledu započinjanja oružanog sukoba, uglavnom su se izobičajili, upravo zato što bi njihova upotreba predstavljala jasnu potvrdu kršenja međunarodnoga prava u pogledu zabrane agresivnoga rata. Započinjanje oružanog sukoba, koji iz sličnih razloga države agresori često izbjegavaju i nazvati pravim imenom, danas je faktičko pitanje. Pravno pitanje o primjeni prava oružanih sukoba na konkretan sukob vezano je uz činjenicu njegova započinjanja i vođenja. No pravo oružanih sukoba i dalje postoji i primjenjuje se u slučaju oružanog sukoba kao što je onaj između Ukrajine i Ruske Federacije. To uključuje i pravila o privremenom i trajnom zaustavljanju oružanog sukoba između država.

Stoga je i razlika između mirovnog sporazuma i primirja danas manje jasna. Često postoje ugovori koji integriraju elemente dva instituta. No razlika između mira i primirja, koja je metajuridička, ostaje. Mir se postiže tek mirovnim sporazumom, koji na cjelovit način uređuje odnose između država koje sudjeluju u oružanom sukobu i otklanja njegove razloge ili upućuje na njihovo rješavanje mirnim sredstvima. Primirja, s druge strane, mogu trajati i vrlo dugo (kao u primjeru Korejskoga rata, koji je završio primirjem koje je na snazi već sedamdesetak godina), no njima se ne postiže trajan mir i stvarna obnova mirnodopskih odnosa između država, već se sukob na neko vrijeme „zamrzava“. Naravno, to ne znači da primirja nisu korisna za strane u ratu, pa i one koje su u poziciji samoobrane i imaju pravo oružano djelovati prema drugoj državi. No, na primirje i sve njegove uvjete (i ovdje treba naglasiti i taj argument jer se u kontekstu konkretnih pregovora o primirju ili miru u rusko-ukrajinskom sukobu spominje) moraju pristati sve strane u sukobu kojih se to tiče. Dakle, i Ukrajina, koja mora biti uključena u pregovore.