Samoodređenje naroda i klimatske promjene

Primjerice, Deklaracija o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima iz 1960. u preambuli spominje „poštovanje načela jednakih prava i samoodređenja za sve narode“ te dodaje  „neotuđivo pravo svakog naroda na potpunu slobodu, ostvarivanje suverenosti i cjelovitosti nacionalnog teritorija“. Slično je utvrdio i Odbor za prava čovjeka u svojem Općem komentaru br. 12, prema kojem je „ostvarenje prava na samoodređenje naroda neophodan preduvjet za ostvarenje i poštovanje individualnih ljudskih prava te za promociju i osnaživanje tih prava“. Osim u dvama paktovima, temeljnim aktima kojima se ljudska prava štite na univerzalnoj razini, načelo samoodređenja naroda proklamirano je i u članku 1., stavku 2. Povelje Ujedinjenih naroda. Po tom članku, jedan od ciljeva Ujedinjenih naroda je „razvijati prijateljske odnose među narodima, utemeljene na načelima ravnopravnosti i samoodređenja naroda“.

Iz citiranih odredbi međunarodnih ugovora i stavova Opće skupštine i Odbora za prava čovjeka proizlazi kako pravo na samoodređenje naroda u suvremenom međunarodnom pravu ima značaj jednog od temeljnih principa na kojima počiva međunarodni poredak. To je posebno došlo do izražaja u procesu dekolonizacije, kada je pravo na samoodređenje naroda odigralo iznimnu važnu ulogu teorijske podloge i pravne norme na kojoj su kolonijalne zemlje i narodi temeljili ostvarivanje svoje neovisnosti. Kako je proces dekolonizacije u najvećem dijelu završen tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, pitanje o relevantnosti prava na samoodređenje izvan tog konteksta postalo je ključno u određivanju njegova značenja i opsega.

Uskoro su stigle i prve prilike za potvrđivanje relevantnosti prava na samoodređenje izvan konteksta dekolonizacije. Potvrdili su to Međunarodni sud (vidjeti osobito Savjetodavno mišljenje o izgradnji zida u okupiranim palestinskim teritorijima) te Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi Loizidou protiv Turske. Međutim, navedena praksa međunarodnih sudova odnosila se na slučajeve uzrokovane aktivnostima okupacijske sile na okupiranom području, odnosno odcjepljenjem dijelova teritorija. Klimatske promjene i s njima povezani procesi donose nova pitanja i drukčije dvojbe o relevantnosti ovoga temeljnog ljudskog prava izvan dekolonizacijskog procesa.

Već je tijekom procesa dekolonizacije postalo jasno kako političko samoodređenje nema mnogo smisla bez ekonomske komponente. Novonastale neovisne države nisu mogle biti zaista „neovisne“ bez ekonomske neovisnosti, slobodnog raspolaganja vlastitim resursima. Stoga je Opća skupština Ujedinjenih naroda već 1962. donijela Rezoluciju o trajnoj suverenosti nad prirodnim bogatstvima, u kojoj je izrijekom povezala samoodređenje naroda s ekonomskom neovisnošću. Osim toga, zapisavši u preambuli te Rezolucije kako je „trajna suverenost nad prirodnim bogatstvima i resursima temeljna komponenta prava na samoodređenje“, Opća skupština je potvrdila i kako je pravo na samoodređenje trajno pravo, koje se ne iscrpljuje dovršetkom procesa dekolonizacije. Članak 1. stavak 2. dvaju paktova (o građanskim i političkim, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima) potvrđuje isto, određujući kako „Svi narodi mogu slobodno raspolagati svojim prirodnim bogatstvima i izvorima za svoje osobne ciljeve bez ugrožavanja obveza koje proizlaze iz međunarodne gospodarske suradnje temeljene na načelu uzajamne koristi i na međunarodnom pravu.“ I već se u tome može očitati poveznica između prava na samoodređenje naroda i klimatskih promjena ili, preciznije, način na koji klimatske promjene mogu ugroziti ovo pravo.

Klimatske promjene imaju nejednak učinak u različitim dijelovima svijeta. Poplave, podizanje razine mora, sve češće suše, dezertifikacija, migracije potaknute klimatskim promjenama koje dovode do napuštanja tradicionalnih oblika života i gospodarstva – sve su to načini na koje klimatske promjene mogu utjecati na ekonomsko samoodređenje. Kako? Primjerice, gospodarstva mnogih malih otočnih država umnogome ovise o prirodnim bogatstvima mora. U slučaju podizanja razine mora, kao i zatopljenja mora, može doći do pomicanja, pa i gubitaka morskih pojaseva, ali i promjena migracijskih tokova riba te uništavanja koraljnih grebena, što će bitno utjecati na iskorištavanje živih bogatstava mora. Ili – dezertifikacija u dotad plodnim područjima može ostaviti brojne posljedice i, u konačnici, onemogućiti poljoprivredu. Pri tome, klimatske promjene koje izazivaju ovakve, egzistencijalne poremećaje često se najjače osjećaju upravo u onim najmanje razvijenim dijelovima svijeta, koji su, osim što su uglavnom i prošli kroz proces dekolonizacije upravo temeljenom na samoodređenju, najmanje doprinijeli aktivnostima koje uzrokuju klimatske promjene.

Osim ekonomske dimenzije, pravo na samoodređenje obuhvaća i pravo naroda na očuvanje njegovih kulturnih, jezičnih i drugih identiteta, što klimatske promjene također ugrožavaju. Migracije uzrokovane klimatskim promjenama, osobito za domorodačke narode, mogu u bitnome promijeniti i onemogućiti njihove tradicionalne kulturne prakse i običaje koji su vrlo često izričito i neodvojivo vezani uz područja na kojima ti narodi žive. Deklaracija o pravima domorodačkih naroda, usvojena 2007. kao rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda u člancima 3. i 4. priznaje domorodačkim narodima pravo na samoodređenje, a u više se članaka deklarira kako domorodačko stanovništvo ima pravo njegovati svoje običaje, način života i povezanost s područjima koje tradicionalno nastanjuje.

Konačno, u ekstremnim slučajevima klimatske promjene mogu dovesti i do negacije prava na političko, a ne samo ekonomsko samoodređenje. Radi se o slučajevima nekoliko malih otočnih država (Maldivi, Kiribati, Maršalovi otoci, Tuvalu) koje su toliko nisko položene uz more da će ih podizanje razine mora učiniti nenaseljivima te ih, konačno, vjerojatno i potpuno potopiti. Njihovo stanovništvo tada će, izgledno je, morati migrirati u druge države te se postavlja pitanje kako će se tada ostvarivati njihovo političko samoodređenje, koje je sada ostvareno kroz institucije upravo tih država i na njihovom otočnom državnom području.

Sve su to prepoznala i tijela poput Komisije za međunarodno pravo i Posebnog izvjestitelja za ljudska prava u kontekstu klimatskih promjena. Tako je Komisija za međunarodno pravo uvrstila pravo na samoodređenje naroda među prava koja su ugrožena podizanjem razine mora u sklopu svog rada na temi „Odnos između podizanja razine mora i međunarodnoga prava“, dok je donedavni Posebni izvjestitelj za ljudska prava u kontekstu klimatski promjena, Ian Fry, u svojim izvještajima dosljedno uvrštavao i pravo na samoodređenje naroda u popis ljudskih prava na koje klimatske promjene mogu imati izravan i negativan učinak.

Zaključno, posljedice klimatskih promjena osjećaju se na najrazličitije načine, često i one koji nisu na prvi pogled očiti onima koje izravno ne pogađaju. Pravo na samoodređenje naroda jedan je od postulata suvremene međunarodne zajednice i stoga ga je potrebno uključiti u sva razmišljanja o formuliranju učinkovitih strategija smanjivanja i prilagodbe klimatskim promjenama.