Zašto u Republici Hrvatskoj ne postoji svijest o potrebi uvođenja obvezatnog osiguranja sportaša od posljedica nesretnog slučaja?

1. Uvod

Sport se dijeli na vrhunski ili selektivni sport i na masovni ili sport za sve ili neselektivni sport. Cilj je bavljenja vrhunskim sportom jedino pobjeda i relevantno sportsko postignuće koje će sportašu donijeti određenu nagradu i zaradu. Cilj masovnog sporta je prvenstveno zdrav način života  i socijalna uključenost u sport kao široku društvenu pojavu.

Za ovaj je članak posebno zanimljiv vrhunski sport u kojem se pred sportaša postavljaju vrlo visoki zahtjevi u postizanju najvišeg rezultata. Da bi isto i ostvario sportaš mora biti zdrav i spreman za sportsko natjecanje u kojem će voditi računa o svom zdravlju i o zdravlju svojih suigrača i sportskih suparnika. Unatoč svemu tome, u sportskoj pripremi i pogotovo u sportskim natjecanjima postoje rizici (opasnosti) čije su posljedice lakše ili teže tjelesne ozljede na sportskom borilištu. Teže tjelesne ozljede sportašu onemogućuju obavljanje određene sportske aktivnosti mjesecima, a u vrlo rijetkim slučajevima i godinama. U slučaju najtežih ozljeda sportaš je potpuno izgubljen za aktivno bavljenje sportom. Zbog toga je ugovor o osiguranju sportaša od posljedica nesretnog slučaja izuzetno važan oblik pravne zaštite njegova pravnog interesa. Ovaj mu ugovor de iure predstavlja satisfakciju samo dijela šteta koje su nastale uslijed ostvarenog rizika (opasnosti) za vrijeme obavljanja određene sportske djelatnosti. 

O pravima sportaša u slučaju nesretnog slučaja za vrijeme obavljanja sportskih djelatnosti više u nastavku članka, uz napomenu da ovom vrstom osiguranja mogu biti obuhvaćene i treneri.

2. Ugovor o osiguranju sportaša od posljedica nesretnog slučaja

Ugovor o osiguranju sportaša od nesretnog slučaja određen je odredbama Zakona o obveznim odnosima (III. osiguranje osoba, čl. 966.-989.)¹, Dopunskim uvjetima za osiguranje sportaša od posljedica nesretnog slučaja, Općim uvjetima za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja,² a temelji se na načelu dobrovoljnosti. To je strogo formalni pravni posao koji nastaje tek onda kada stranke potpišu policu osiguranja.

Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelj platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO-a). To znači da je glavna obveza osiguratelja isplata osigurane svote (osigurnine), dok je glavna obveza ugovaratelja osiguranja platiti premiju osiguranja. Osiguranik u osiguranju života i u osiguranju od posljedica nesretnog slučaja je osoba na čiji život je zaključeno osiguranje, a ako osiguranik i ugovaratelj osiguranja nisu iste osobe, za valjanost ugovora o osiguranju potrebna je pisana suglasnost osiguranika. Korisnik osiguranja je pak osoba kojoj u osiguranju života i osiguranju od posljedica nesretnog slučaja pripadaju prava iz osiguranja (koristi) u slučaju smrti osiguranika; korisnika osiguranja prilikom sklapanja ugovora o osiguranju u pravilu određuje osiguranik.

Ovaj ugovor u sportu može sklopiti sam sportaš ili druga osoba koja je u sustavu sporta ili pravna osoba (sportski klub, nacionalni sportski savez, Hrvatski olimpijski odbor i dr.), dakle sve fizičke i pravne osobe koje imaju pravni interes za sklapanje ugovora o osiguranju, te se može  zaključiti kao individualni ili kao kolektivni ugovor. Kolektivnim ugovorom obuhvaćeni su svi sportaši određene sportske organizacije, a ugovaratelj je obvezan ugovorenu premiju plaćati osiguratelju za sve osiguranike bez iznimke i za cijelo vrijeme trajanja osiguranja u roku označenom u polici³. Osiguranik može biti svaka osoba koja se bavi sportom, dok je korisnik osiguranja osoba koja ima izravnu  korist iz ugovora o osiguranju i kojoj će biti isplaćena osigurnina za slučaj nastanka osiguranog slučaja. Osoba ugovaratelja osiguranja i osiguranika kao i korisnika osiguranja može biti jedna te ista osoba, ali i ne mora. Zapravo, polica sportskog osiguranja pokriva sve rizike koje ugovaratelj osiguranja zatraži, uz plaćanje premije osiguranja osiguravatelju, na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju. Pritom je jako važna definicija pojma nesretni slučaj. Nesretnim slučajem u smislu ovih Općih uvjeta smatra se svaki iznenadni i od volje osiguranika nezavisni događaj koji, djelujući uglavnom izvana i naglo na tijelo osiguranika, ima za posljedicu njegovu smrt, potpuni ili djelomični invaliditet, privremenu nesposobnost za rad ili narušenje zdravlja koje zahtijeva liječničku pomoć.

Posebnost ove vrste osiguranja sastoji se u tome što iznos premije osiguranja zavisi od razreda opasnosti u koji je razvrstan pojedini sport.⁴ To je pravo osiguratelja koji svojom voljom određuje razrede opasnosti u uvjetima osiguranja. U I. razredu opasnosti su bridž, šah i drugi sportovi u kojima su, po objektivnim kriterijima posljedice nesretnog slučaja najrjeđe, dok su u X. razredu automobilske i motociklističke utrke u kojima je rizik (opasnost) od nastanka psihičkih i/ili tjelesnih ozljeda objektivno vrlo velik. Ugovorena osigurana svota (osigurnina) isplaćuje se ako se nezgoda dogodila za vrijeme bavljenja sportom koji je u polici osiguranja naveden ili sportom  koji je u razredu koji je niži od onoga navedenog u polici osiguranja.  

ZOO također propisuje i odgovornost organizatora priredbe (čl. 1081.)⁵. Ugovaratelj ove vrste osiguranja je organizator određene sportske priredbe ili utakmice, a osiguranjem su obuhvaćeni svi posjetitelji sportskih priredbi kroz osiguranje posjetitelja sportskih priredbi od posljedica nesretnog slučaja. 

3. Iskustva iz pojedinih država Europske unije i Europe

Sport je djelatnost u koju su uključene mnoge fizičke i pravne osobe, dok velika sportska natjecanja (primjerice Olimpijske igre te svjetska i kontinentalna prvenstva u pojedinim sportovima) privlače i na sportskim borilištima okupljaju velike mase ljudi. U svijetu je rašireno mišljenje da je cijena sportskog osiguranja (skup više vrsta osiguranja koje se tiču obavljanja različitih sportskih djelatnosti) relativno niska ako se uzme u obzir koji i koliki rizik jedna polica sportskog osiguranja pokriva.⁶ Premiju osiguranja u velikoj većini slučajeva plaćaju sportske organizacije (najčešće sportski klubovi), a u značajno manjem broju slučajeva istu plaćaju sami sportaši, odnosno fizičke osobe u sustavu sporta. Korisnik osiguranja uobičajeno je sportaš.

Konkretno, u slovenskom Zakonu o sportu (Zakon o športu) u dijelu koji se odnosi na prava i obveze sportaša ne postoje odredbe o osiguranju sportaša od posljedica sportskih ozljeda, dok su u francuskom Zakonom o sportu (Code du Sport) propisane kaznenopravne i građanskopravne sankcije ako sportska organizacija ne zaključi ugovor o osiguranju. Zanimljivo je da srpski Zakon o sportu izrijekom propisuje dužnost sportske organizacije da zaključi ugovor o osiguranju svojih vrhunskih sportaša i vrhunskih sportskih stručnjaka od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme obavljanja sportskih djelatnosti, odnosno stručnog rada u sportu, a na temelju utvrđenog rangiranja sportaša i sportskih stručnjaka. To znači da sportske organizacije nisu dužne osigurati sportaše i sportske stručnjake koji nisu kategorizirani kao vrhunski sportaši i vrhunski sportski stručnjaci.     

4. Zašto u Republici Hrvatskoj ne postoji svijest o potrebi uvođenja obvezatnih sportskih osiguranja?

Više je razloga zbog kojih u Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoji svijest o potrebi uvođenja obvezatnih sportskih osiguranja.

Glavni razlozi su:

1. Zakon o sportu, kao lex specialis u odnosu na ZOO kao lex generalis nije uopće propisao odredbe o vrlo aktualnom pitanju osiguranja sportaša od posljedica nesretnog slučaja

2. u hrvatskom pozitivnom pravu osiguranje sportaša od posljedica nesretnog slučaja (ZOO) nema karakter obveznog osiguranja

3. ne postoji tradicija sklapanja ugovora o osiguranju u sportu

4. plaćanje relativno visoke premije osiguranja za osiguranje sportaša od posljedica nesretnog slučaja za veliku većinu sportskih organizacija (sportskih klubova) predstavlja značajan trošak  u odnosu na ograničena financijska sredstva s kojima raspolažu

5. izravne posljedice od nesretnog slučaja trpi sportaš pa on ima najveći pravni interes za ovo osiguranje

6. ne postoji kolektivna svijest da se plaćanjem premija osiguranja za osiguranje sportaša od posljedica nesretnog slučaja smanjuju rizik podnošenja tužbe za naknadu štete koju bi sportaš mogao podignuti protiv sportskog kluba

7. poslovi osiguranja u sportu, osobito osiguranje od sportskih ozljeda za veliku većinu osiguravajućih društava nisu atraktivni poslovi, pa su stoga i premije osiguranja relativno visoke.

Naravno da pored spomenutih glavnih razloga postoje i drugi, nespomenuti razlozi koji koče uvođenje svih oblika osiguranja u sport (osiguranje imovine, osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, osiguranje odgovornosti prema gledateljima, osiguranje pravne zaštite i dr.). 

5. Zaključak

U propisima o sportu koje je donijela Republika Hrvatska, počev od Zakona o sportu iz 1990. g. („Narodne novine“, br. 59/90.), do važećeg Zakona o sportu iz 2023. g. („Narodne novine“, br. 141/22.) nema odredbi  koje reguliraju pitanje osiguranja sportaša i sportskih organizacija. Znači li to da ugovori o osiguranju u sportu nisu toliko važni za razvoj hrvatskog sporta, pa je dovoljno da su propisani ZOO-om?

Od svih vrsta osiguranja koja su neodvojiva od sporta (osiguranje posjetitelja sportskih priredbi od posljedica nesretnog slučaja, osiguranje sportaša od posljedica nesretnog slučaja, osiguranje od profesionalne odgovornosti u transferima igrača) ugovor o osiguranju sportaša od posljedica nesretnog slučaja jedan je najčešćih oblika osiguranja u sportu.

Smatramo da je propisivanje obveznog sportskog osiguranja za sportaše od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme obavljanja sportskih djelatnosti putem Zakona o sportu potpuno opravdano. Osigurani iznos na koji mora biti ugovoreno obvezno osiguranje zavisi od težine ozljede: smrt, trajni gubitak opće radne sposobnosti, privremena spriječenost za bavljenje sportskim djelatnostima. Otvoreno je pitanje trebaju li ovom vrstom osiguranja pored sportaša biti obuhvaćeni i stručne osobe u sportu, prvenstveno treneri koji u zajednici sa sportašem stvaraju vrhunski sportski rezultat? Pitanje je također koju će kategoriju sportaša i razinu trenera zakon obuhvatiti jer Republici Hrvatskoj postoji šest kategorija sportaša i pet razina trenera?

S obzirom na to da su za veliku većinu sportskih organizacija, osobito sportske klubove, troškovi osiguranja od nesretnog slučaja značajna stavka u njihovu proračunu, racionalno je rješenje  umjesto plaćanja premija osiguranja osiguravajućim društvima kao protučinidbu ponuditi ugovor o sponzorstvu.   

dr. sc. Ante Vuković, znanstveni suradnik u polju prava