Istražni zatvor predstavlja najstrožu mjeru osiguranja prisutnosti okrivljenika u kaznenom postupku. To znači da predstavlja najteži oblik ograničenja slobode jer se primjenjuje na osobu protiv koje se vodi kazneni postupak, a koja uživa pretpostavku nedužnosti dok joj krivnja nije dokazana pravomoćnom presudom. Odluka o istražnom zatvoru podrazumijeva oduzimanje slobode osobi, iako se ona zakonski smatrana nedužnom do donošenja konačne presude.
Ustav Republike Hrvatske u članku 22. propisuje da je ljudska sloboda nepovrediva te da nitko ne smije biti lišen slobode osim u slučajevima predviđenim zakonom, pri čemu takvu odluku mora donijeti sud. Dakle, mogućnost primjene istražnog zatvora prema osobi koja se smatra nedužnom dok se ne dokaže suprotno predstavlja iznimku od općeg načela slobode, i to samo u situacijama koje su zakonom precizno određene, uz uvjet da odluku o tome donese sud.
Institut istražnog zatvora uređen je člancima 122. - 145. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 152/2008.,76/2009.,80/2011.,91/2012.,143/2012.,56/2013.,145/2013.,152/2014.,70/2017.,126/2019.,126/2019.,80/2022. i 36/2024. - dalje u tekstu: ZKP/08). Istražni zatvor se sukladno članku 124. ZKP/08 određuje pisanim rješenjem nadležnog suda, a člankom 125. ZKP/08 su propisane okolnosti u kojim slučajevima će nadležni sud rješenjem ukinuti istražni zatvor. Osnove za određivanje istražnog zatvora taksativno su propisane odredbom članka 123. ZKP/08. Time je određeno da se istražni zatvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako je u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i slično), osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače, osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti, je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora i kod kojeg su okolnosti počinjenja kaznenog djela posebno teške, okrivljenik koji je uredno pozvan izbjegava doći na raspravu. Zakonodavac je istovremeno kao uvjet za određivanje istražnog zatvora postavio i određenu razinu sumnje, osnovanu sumnju da je ta osoba počinila terećeno kazneno djelo.
Odluka o određivanju, produljenju ili ukidanju istražnog zatvora ovisi o stadiju postupka. Člankom 127. ZKP/08 propisano je da do podnošenja optužnice istražni zatvor određuje sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika, a ukida ga na prijedlog okrivljenika, državnog odvjetnika ili po službenoj dužnosti. Nakon podnošenja optužnice te do njegovog potvrđivanja, odluku o određivanju, produljenju i ukidanju donosi optužno vijeće. Nakon potvrđivanja optužnice do pravomoćnosti presude, istražni zatvor određuje, produljuje i ukida raspravni sud u zasjedanju, a izvan zasjedanja vijeće.
S obzirom na to da je istražni zatvor najstroža mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika, on se određuje i u slučaju kršenja mjera opreza. Kada okrivljenik, kojem su bile izrečene mjere opreza, njih prekrši te svojim ponašanjem pokazuje potpunu nekritičnost i upornost u protupravnom djelovanju, postoji opravdana bojazan od ponavljanja kaznenog djela ili počinjenja nekog drugog, težeg kaznenog djela. U takvim okolnostima, uzimajući u obzir i osobnost okrivljenika, svrha istražnog zatvora ne bi se mogla ostvariti primjenom blažih mjera poput mjera opreza.
Smisao mjera opreza sastoji se u tome da se primjenom mjera procesne prisile okrivljenika poštedi teže mjere ako se ista svrha može postići blažom mjerom uz istodobno omogućavanje uspješnog vođenja kaznenog postupka. Mjere opreza detaljno su uređene člancima 98. - 101. ZKP/08 kojima su i taksativno navedene koje mjere opreza predstavljaju ograničenja okrivljenika u pogledu njegove mogućnosti na uspostavljanje i održavanje socijalnih kontakata, poslovnih aktivnosti ili kretanja, odnosno posjećivanja određenih mjesta. ZKP/08 člankom 98. stavkom 2. postavlja taksativno sastavljenu listu od jedanaest takvih mjera kao što su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja, obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice, privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, udaljenje iz doma te zabrana pristupa internetu.
Člankom 101. stavkom 2. ZKP/08 navodi se situacija gdje u slučaju postupanja okrivljenika protivno zabrani ili neispunjavanju obveze naložene mjerom opreza, tijelo koje izvršava mjeru opreza odmah obavještava nadležno tijelo. Sud će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o nepridržavanju mjere opreza te donijeti rješenje o zamjeni mjere opreza istražnim zatvorom i izdati nalog za predaju u istražni zatvor.
Primjer zamjene izrečene mjere opreza istražnim zatvorom nailazimo u rješenju Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Kž 175/2024-4 od 16. travnja 2024. gdje u slučaju kada su u odnosu na okrivljenika bila izrečene mjere opreza, a okrivljenik ih je prekršio sud je stava da je opravdano zamijeniti mjeru opreza istražnim zatvorom kako bi se spriječila daljnja opasnost za žrtvu i spriječilo ponavljanje djela.
Također, isto stajalište nailazimo u rješenju Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Kž-74/2021-5 po kojem su postojale osobite okolnosti koje su upućivale na opasnost da će okrivljenik boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo na štetu svog oca, kada je isti opetovano prijetio svome ocu i kršio već prije izrečene mjere opreza. Upravo iz tih razloga okrivljeniku je određen istražni zatvor umjesto već izrečenih mjera opreza.
No što ako se u odnosu na okrivljenika vode dva kaznena postupka gdje se u odnosu na jedan postupak okrivljenik nalazi u istražnom zatvoru, a u odnosu na drugi postupak su mu bile određene mjere opreza koje je prekršio i radi čega bi se u odnosu na njega trebao odrediti istražni zatvor?
U nastavku će biti izložene moguće situacije.
Jedna je mogućnost da se pro futuro donese rješenje o određivanju istražnog zatvora koji počinje teći istog dana kada prestaje teći istražni zatvor koji mu je u drugom postupku rješenjem već određen. Odnosno, u ovom slučaju okrivljenik koji se nalazi u istražnom zatvoru radi jednog kaznenog postupka se radi kršenja mjera opreza iz drugog kaznenog postupka dovodi nadležnom sucu radi donošenja odluke o istražnom zatvoru u drugom postupku dok se nalazi u istražnom zatvoru u prvom postupku. Pri tome valja uzeti u obzir istek zadnjeg dana određenog mu istražnog zatvora radi kojeg se nalazi u istražnom zatvoru u prvom postupku. Stoga se okrivljeniku istekom zadnjeg dana istražnog zatvora predočuje rješenje o određivanju istražnog zatvora donesenog u drugom postupku te ga se ponovno upućuje u istražni zatvor radi kršenja mjera opreza iz drugog kaznenog postupka.
Druga postojeća mogućnost polazi od toga da nakon što je okrivljeniku, u odnosu na prvi postupak, rješenjem nadležnog suda ukinut istražni zatvor, okrivljenik bi trebao izaći iz istražnog zatvora, te bi ga potom prilikom izlaska djelatnici policije trebali ponovno uhititi radi kršenja mjera opreza u drugom kaznenom postupku te ga dovesti nadležnom sucu koji će mu rješenjem odrediti istražni zatvor.
Sukladno navedenom postavlja se pitanje može li se odrediti istražni zatvor u odnosu na okrivljenika koji se već nalazi u istražnom zatvoru?
Iako ZKP/08 izravno ne pokriva situaciju u kojoj okrivljenik, koji se već nalazi u istražnom zatvoru bude ponovno smješten u istražni zatvor radi drugog kaznenog postupka, relevantne odredbe o istražnom zatvoru i mjerama opreza omogućuju primjenu istražnog zatvora i u takvim slučajevima, no nije u potpunosti uređeno način njegova provođenja.
S obzirom na prvu mogućnost, a to je mogućnosti suda da donosi odluke pro futuro, što znači da se odluka o određivanju ili produženju istražnog zatvora ne temelji samo na prošlim ili trenutnim radnjama počinitelja, već uzima u obzir i potencijalnu opasnost od ponovnog počinjenja kaznenih djela. Sud mora predvidjeti kako će postupiti s okrivljenikom u budućnosti i ocijeniti kako njegova sloboda može utjecati na sigurnost drugih osoba, nastavak istrage ili uspjeh kaznenog postupka. Donošenje odluka pro futuro u kaznenom postupku ključno je za učinkovito upravljanje rizikom i osiguranje pravde. Sud mora pažljivo razmotriti sve relevantne čimbenike koji mogu utjecati na buduće ponašanje okrivljenika i socijalnu sigurnost. Odluke koje se temelje na procjeni budućih okolnosti omogućuju donošenje mjera koje su usklađene s potrebama društva za zaštitom od opasnosti, ali i s pravima okrivljenika, stvarajući tako ravnotežu između pravde i sigurnosti.
Prema tome, iako zakonodavac nije navedeno propisao i zauzeo određeno stajalište, kako bi se osigurao kontinuitet uspješnog vođenja kaznenog postupka, stava sam kako bi okrivljenik koji se već nalazi u istražnom zatvoru u prvom postupku zbog jednog kaznenog djela mogao biti ponovo upućen u istražni zatvor temeljem odluke o istražnom zatvoru donesenog u drugom postupku zbog kršenja mjera opreza. Odnosno, bilo bi ekonomičnije i efikasnije kako bi se u odnosu na okrivljenika primijenila prva mogućnost, mogućnost donošenja odluka pro futuro. Takvim postupanjem jamčio bi se kontinuitet vođenja kaznenih postupaka, uzimajući u obzir isteknuće trenutnog istražnog zatvora i kršenja mjera opreza iz drugog postupka.
Ana Marija Đurić, univ. mag. iur.