Tema nove kolumne bit će spajanje naizgled nespojivih grana prava, ali i razbijanje ponekih predrasuda koje vladaju unutar struke. Ovo je jedna od rijetkih mojih malo osobnijih kolumni – na neki način to svaka jest samim time što njezin format uključuje osobno stajalište – ali pritom mislim na vlastita iskustva tijekom svog jedanaestogodišnjeg profesionalnog puta.
Iako se u posljednje vrijeme dosta govori o upravnoj decentralizaciji i racionalizaciji sustava, činjenica je da se većina ovlasti i dalje koncentrira na metropolu. Međutim, nije to slučaj samo kod funkcioniranja pojedinih upravnih resora. Živite li izvan glavnog grada Republike Hrvatske te namjeravate ostati živjeti i raditi u nekom od obalnih gradova, sigurno su vam dobro poznate sužene opcije na tržištu rada (izuzmemo li sezonske poslove). Kada sam se prije više od šest godina javila na otvoreni natječaj za višeg upravnog savjetnika u tadašnjem Ministarstvu pravosuđa – mjesto rada Rijeka, prvotno sam bila skeptična je li riječ o pogrešci kada je u pitanju lokacija, budući da nakon tri godine rada u odvjetništvu kao vježbenica tijekom kojih sam se nahodala po svim mogućim institucijama, a potom još godinu i pol u javnom bilježništvu, nisam ni znala da to u Rijeci postoji. Odnosno, nije mi bilo poznato postojanje dislociranih ustrojstvenih jedinica u kojima na imovinskim predmetima rade samostalni izvršitelji za područje nadležnosti Upravnog suda u Rijeci, Splitu i Osijeku.
Postavlja se dakle pitanje, zašto je to tako i radi li se o stvarnoj decentralizaciji zbog samog postojanja teritorijalno odvojenih jedinica unutar nekog centralnog sustava? Ako se odluke o svim važnim pitanjima donose na jednom mjestu, bez delegiranja ovlaštenja za donošenje odluka drugim gradovima, kako je moguće očekivati brzu prilagodbu okolini? Na svom radnom mjestu zaista mogu reći da imam autonomiju i nepristranost u rješavanju žalbenih predmeta te primjeni pravnih propisa i to me profesionalno ispunjava. Međutim, ono na što nemam utjecaja je sve drugo što se tiče krovne organizacije jer nema protoka informacija, uključujući uvide u načine mjerenja i normiranja rada, brzinu rješavanja predmeta, dakle, ono što javnost najviše „bode“. S razlogom, jer ljude zanima konkretan učinak i rješenje njihove pravne stvari, a ne nečija unutarnja previranja.
Nije to slučaj samo u državnom ili javnom sektoru. Razlog zbog kojeg sam napustila odvjetničke vode bio je način života i razmišljanja koji se, najkraće rečeno, može opisati kao moderno ropstvo. Izgaranje na poslu smatralo se, a negdje se još uvijek smatra, počasnom značkom. Za pravo, istinsko mentoriranje, čija je svrha prenošenje znanja i iskustva, rijetki još imaju vremena ili živaca. Konstantna borba ega, rak-rana pravne profesije, prevladala je nauštrb suradnje i stvarne mogućnosti za rast. Nejasne granice i odgovornosti vježbenika, nepoštivanje radnog vremena, sve se to donedavno podrazumijevalo dok nisu došle neke nove generacije koje su se krenule zauzimati za sebe. „Zašto onda nisi osnovala svoj odvjetnički ured, nije li problem međuljudskih odnosa prisutan svugdje?“, dobila sam par puta kolegijalno pitanje. Naravno, no prvi je korak introspekcija. Razmišljanje o tome što želimo, a što radimo jer se od nas po defaultu očekuje. Osobno me više od zastupanja stranaka privukla nepristrana uloga, primjena propisa i samostalno donošenje odluka o pravnim pitanjima. To ne rade samo sudovi, nego i pojedina upravna tijela. Iako je ponekad teško prožvakati sve probleme sustava koji prijete gušenjem motivacije i najautonomnijem pojedincu, smatram da je najveća prednost diverzificiranog karijernog puta razbijanje predrasuda i stjecanje šireg pogleda na struku, a lekcije koje pritom naučimo i iskustva koja integriramo čine nas cjelovitijim osobama u kontekstu koji nadilazi isključivo profesionalni rast.
„Kako to da pišeš o intelektualnom vlasništvu kada radiš upravne postupke izvlaštenja?“, drugo je pitanje na koje ću se u ovoj kolumni osvrnuti. Smatram da je osobni izbor svakog pojedinca hoće li pratiti svoje interese i slijediti svoju znatiželju ili će dopustiti da ga radno mjesto u cijelosti definira. Prije svega, teme intelektualnog vlasništva su vrlo aktualne i zanimljive. S njima sam se prvi put susrela 2014., neposredno nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju, kada sam kao odvjetnička vježbenica dobila priliku pisati sažetke sudske prakse iz područja autorskog prava za izdavača Kluwer Law International. Od tada, iako se u praksi ne bavim IP-om, pratim strane blogove The IPKat i Kluwer Copyright Blog gdje se okuplja IP community na razini Europe. U posljednjih deset godina to je područje prava doživjelo transformaciju zbog tehnološkog boom-a, a s kojim kao da „gubi trku“, odnosno razvoj propisa ne prati razvoj tehnologije. Do te mjere da malo ljudi uopće vjeruje u sami koncept i mogućnost zaštite prava intelektualnog vlasništva. S druge strane, imovinsko-pravna (upravna) pitanja čine dio svakodnevnice i stoga su važna. Interesira me taj princip dualnosti - staro i novo, obično i „futurističko“, tradicionalno i inovativno - jer sve u svijetu dolazi u parovima suprotnosti. Međutim, ne mislim da je sve novo ujedno i bolje.
Primjerice, u prethodnoj kolumni kolegica Ema Menđušić Škugor iznijela je vrlo interesantan slučaj koji se dogodio u SAD-u vezano za odvjetnike i korištenje alata generativne umjetne inteligencije pri zastupanju stranaka. Nije me to iznenadilo jer mislim da je bilo samo pitanje vremena kada će takav događaj isplivati na površinu. U pravnoj struci posebnu težinu daje što pravnici žive od svog znanja i iskustva. GPT (AI) alati možda mogu imati prvo, iako površno i fragmentirano, ali nikako ne mogu imati ono što stranke očekuju i ujedno plaćaju – iskustvo. Gledanje na problem uzimajući u obzir kontekst i pozadinu priče. Preuzimanje odgovornosti. Stajanje iza svojih riječi. Osobno ne koristim GPT alate jer ne vjerujem u kulturu „brže, više, jače“ koja promovira rad na autopilotu, i koja preskače prirodne faze ljudskog kreativnog procesa kao što su inkubacija (etapa sazrijevanja i prividne neaktivnosti, kada svjesno ne razmišljamo o problemu) te iluminacija (etapa javljanja rješenja, bljesak ili spoznaja poznatija kao „aha“ moment), prema Wallasovu modelu (1926). Ne mislim da će nas unaprijediti automatizacija, brzina i generiranje sadržaja lišeno vlastitih umnih napora. Kvaliteta bilo kojeg posla, proizvoda ili usluge neminovno će patiti ako je pritisnuta lošom organizacijom, ali i nerealnim standardima u pogledu vremenskih rokova. To je činjenica s kojom se šefovi teško mire. Stoga je za očekivati da će poneki od njih pod pritiskom posegnuti za brzim rješenjima kao što je promptanje i automatsko generiranje odgovora. O umjetnoj inteligenciji pišem od samog njezinog ulaska u mainstream jer me interesira kao društveni fenomen, osobito s aspekta intelektualnog vlasništva koji će biti izazovno riješiti. Međutim, kao i kod svih linija manjeg otpora, vrijeme će pokazati posljedice njenog korištenja na prirodni proces učenja i stjecanja znanja.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.