Gospodarsko zaostajanje, inovacijski jaz, energetska ovisnost i manjak recipročnosti u međunarodnoj trgovini neki su od najvažnijih uočenih problema s kojima se Europska unija (EU) danas suočava. Stoga je novi sastav Europske komisije (EK) već u drugom mjesecu svog mandata (kraj siječnja 2025.) predstavio Kompas konkurentnosti1 – grubi ”nacrt” i plan provedbe mjera koje će smanjiti europsko zaostajanje za Sjedinjenim američkim državama (SAD) i Kinom.
Kompasom konkurentnosti ističu se tri glavna cilja koja se žele ostvariti;
- smanjivanje inovacijskog jaza,
- uspostavljanje zajedničkog plana za dekarbonizaciju i konkurentnost, i
- smanjivanje pretjeranih ovisnosti (o trećim državama) i pojačavanje sigurnosti.
Kao jedan od glavnih alata za postizanje navedenih ciljeva ističe se značajno smanjivanje normativnog (regulatornog) tereta na zajedničkom tržištu. Navodi se kako ”mnogi gospodarski subjekti ističu složenost, raznolikost i trajanje postupaka izdavanja dozvola i upravnih postupaka što čini Europu manje atraktivnom lokacijom za investiranje u usporedbi s drugim regijama”.2
Stoga EK predlaže (a što je posebno važno u kontekstu nacionalnih upravnih postupaka) značajno ubrzanje i pojednostavljenje upravnih postupaka te ističe kako izdavanje upravnih akata mora postati ”brže i jeftinije” za tvrtke i građane.3 EK ovdje planira ”voditi vlastitim primjerom” te predviđa značajno pojednostavljenje raznih EU regulatornih okvira kroz – seriju Omnibus paketa pojednostavljenja propisa.4
Ovo je ambiciozan cilj za čije je ostvarenje potrebna snažna suradnja država članica, koje će morati odraditi najveći posao – ubrzati vlastite upravne postupke i smanjiti vrijeme čekanja do pravomoćnosti upravnih akata, što je velik problem širom EU-a, a ne samo kod nas.
S druge strane, deklarirani cilj pojednostavljenja upravnih postupaka i smanjenja regulatornog opterećenja se sukobljava s nekim drugim ciljevima iz Kompasa konkurentnosti – posebno onima koji se odnose na javnu nabavu. Tako se javnu nabavu sve više vidi kao sredstvo za ostvarivanje i sekundarnih (političkih) ciljeva te se nastavlja dugogodišnje dodavanje novih ciljeva i novih kriterija kod provođenja postupaka javne nabave u EU-u. Tako se planiraju uvesti preference za ponuditelje iz EU-a (i/ili proizvode proizvedene u EU-u) za strateške sektore i tehnologije5, preference za ”niskougljična” rješenja6 te poticanje zajedničkih nabava u kriznim razdobljima.7
Jedan od najčešćih prigovora provođenju postupaka javne nabave danas je - pretjerana kompleksnost. To je posebno vidljivo od EU javnonabavnog regulatornog okvira iz 2004. a posebno od onog trenutno važećeg iz 2014. Postoji previše različitih vrsta postupaka koji se minimalno koriste, koncept ”ekonomski najpovoljnije ponude” je složen i nije zaživio, opravdani društveno odgovorni i okolišni zahtjevi su sve složeniji. Ono što će izgleda donijeti novi EU javnonabavni regulatorni okvir (čiji se prijedlog možda preoptimistično najavljuje za 2026.) je dodatni sloj složenosti – jače ograničenje sudjelovanja ponuditelja iz ”trećih” zemalja u postupcima javne nabave, kao i davanje prednosti europskim proizvodima i uslugama.
Logika za takve poteze postoji – gospodarski subjekti iz EU-a na javnonabavnim tržištima ”trećih” zemalja poput Kine zaista nemaju ravnopravan položaj i EU zaista mora jačati vlastitu proizvodnju kako se više nikad ne bi našla u situaciji kao za vrijeme pandemije virusa COVID-19 – kada je medicinski potrošni materijal mogla nabaviti skoro isključivo iz Kine.
Ali onda ne možemo govoriti o pojednostavljivanju, i možda bi to trebali osvijestiti i pripremiti se za nova složenija javnonabavna pravila u bliskoj budućnosti.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
