Neposredno rješavanje i ispitni postupak dva su načina rješavanja upravnih stvari predviđena Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09., dalje: ZUP). Više je odredaba toga Zakona povezanih s pojmom neposrednog rješavanja:
- članak 48. – opća odredba o neposrednom rješavanju upravne stvari,
- članak 49. – pretpostavke za neposredno rješavanje u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti,
- članak 50. - pretpostavke za neposredno rješavanje u postupku pokrenutom na zahtjev stranke,
- članak 101. stavak 1. – rok za donošenje prvostupanjskog rješenja u slučaju neposrednog rješavanja na zahtjev stranke,
- članak 102. stavak 1. – ovlast neposrednog rješavanja kao jedna od pretpostavki za predmnjevu usvajanja zahtjeva stranke,
- članak 113. stavak 3. – dužnost prvostupanjskog tijela da, u postupku u kojem je rješenje doneseno neposrednim rješavanjem, postupi po zahtjevu stranke iznesenom u žalbi da joj se omogući izjašnjavanje o odlučnim činjenicama i okolnostima odnosno da se provede ispitni postupak.
Prema članku 48. ZUP-a, službena osoba u javnopravnom tijelu može riješiti upravnu stvar bez provedbe ispitnog postupka u slučajevima propisanim zakonom, ako u postupku ne sudjeluju stranke s protivnim interesima (neposredno rješavanje).1
Sâmo neposredno rješavanje upravne stvari normativno je, dakle, definirano kao ono u kojem se ne provodi ispitni postupak, uz dvije kumulativne pretpostavke za primjenu neposrednog rješavanja: da je riječ o slučaju propisanom zakonom (tj. člankom 49. ili 50. ZUP-a, odnosno odredbom posebnog zakona), te da posrijedi nije višestranački postupak2.
U praksi se ponekad javlja dvojba za koju upravnu stvar se smatra da je riješena neposredno (o čemu ovisi, primjerice, i jesu li za to bile ispunjene propisane pretpostavke). O neposrednom rješavanju upravne stvari može se govoriti kada je u upravnom postupku odmah pristupljeno meritornom rješavanju predmeta, pri čemu:
a) stranci nije pružena mogućnost izjašnjavanja o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za rješavanje upravne stvari (osim navoda stranke sadržanih u zahtjevu za pokretanje postupka, kada je postupak pokrenut na zahtjev stranke), niti su
b) u postupku nisu izvođeni dokazi (saslušanje svjedoka ili stranke, vještačenje, očevid i sl.)3, osim uvida u službene podatke kojima raspolažu javnopravna tijela.
Netom izneseni faktično procesni kriteriji pružaju odgovor na pitanje je li odnosna upravna stvar doista riješena neposredno. Pritom je na umu potrebno imati da to pitanje nije istoznačno pitanju je li bilo valjane pravne osnove za neposredno rješavanje stvari.
Pravno nije problematično ako je neposredno riješena stvar u odnosu na koju su bile ispunjene pretpostavke propisane za neposredno rješavanje, niti kada je proveden ispitni postupak iako je stvar mogla biti riješena neposredno. Osnova za osporavanje zakonitosti rješenja postoji kada je upravna stvar riješena neposredno iako za to nisu bile ispunjene pretpostavke. Ni tada, međutim, nije riječ o apsolutno bitnoj povredi postupka, već je potrebno utvrditi je li takva povreda u predmetnom slučaju mogla utjecati na rješavanje stvari (v. članak 116. točka 2. ZUP-a4).
doc. dr. sc. Alen Rajko
________________________________________
^ 1 Komplementarno tome, u članku 51. stavak 1. ZUP-a propisano je da se ispitni postupak provodi kad je to nužno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, kad u postupku sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima te radi omogućivanja strankama ostvarenja i zaštite njihovih prava i pravnih interesa.
^ 2 Upravni postupak u kojem sudjeluju više stranaka koje nastupaju zajednički ne smatra se višestranačkim postupkom. Prema doktrini upravnog prava, višestranačkom upravnom stvari smatra se stvar u kojoj sudjeluje više stranaka sa suprotnim interesima (bilo kolidirajućim, bilo protivnim interesima).
^ 3 Pri tome nije od utjecaja je li, primjerice, riječ o vještačenju koje je izvedeno odlukom službene osobe, ili je u dotičnoj vrsti upravne stvari propisano zakonom. Čim je bilo izvođenja dokaza, posrijedi nije neposredno rješavanje stvari.
^ 4 Usp. članak 57. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.).
