Za razliku od drugih vrsta sudskih postupaka (v. npr. članak 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno članak 468. Zakona o kaznenom postupku), Zakonom o upravnim sporovima (ZUS) nisu propisane apsolutno bitne povrede postupka. Zakonodavac se u ZUS-u ograničio na navođenje bitne povrede pravila sudskog postupka kao jednog od žalbenih razloga (članak 66. stavak 1.), te na normativnu definiciju prema kojoj bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ovoga Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (stavak 2. toga članka).
Ova normativna solucija istaknuta je i u ustavnosudskoj praksi. Primjerice: „U upravnom sporu ne postoje apsolutno i relativno bitne povrede odredaba sudskog postupka, već su one definirane kao »bitne povrede pravila sudskog postupka« (članak 66. stavak 1. točka 1. ZUS-a), te ih je sudska praksa dužna definirati.“ (točka 21. obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-2753/2012 i dr. od 27. rujna 2016., „Narodne novine“ br. 94/16).
Bi li neke od procesnih povreda u upravnome sporu trebalo izričito propisati kao apsolutno bitne? Primjerice, donošenje presude bez rasprave, kada za to nisu ispunjene pretpostavke propisane u članku 36. ZUS-a, a presuđeno je protiv stranke koja je zatražila raspravu. Ne smatram to potrebnim. Razloga za to više, u nastavku donosim tri glavna.
Prvo, za razliku od parnice, gdje rješavanje pravnog pitanja započinje u sudskom postupku i gdje se sud na početku spora nalazi na „ledini“, popunjavajući postupno spis predmeta, rješavanje upravne stvari započinje u upravnom postupku, koji nema obilježja sudskog spora, a vodi se pred drugom granom vlasti (upravnim segmentom izvršne vlasti). Na početku upravnoga spora u pravilu već postoji spis predmeta upravnog postupka. Postupovna nepravilnost pri sudskoj kontroli zakonitosti konačnog upravnog akta donesenog u upravnom postupku ne dovodi nužno do pogrešnog rješavanja upravne stvari.
Drugo, u upravnom postupovnom pravu dosljedno je proveden koncept utvrđivanja relevantnosti („bitnosti“) konkretne povrede zakona, uključujući procesne povrede (članak 116. točke 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, članci 57. stavak 2. i članak 74. stavak 1. ZUS-a).
Treće, postoji određeni broj upravnih sporova u kojima uopće nije sporno da stranka u upravnom postupku (tužitelj u upravnome sporu) ne ispunjava pretpostavke za priznavanje konkretnog prava. Na primjer, tužitelj ne osporava da mu nedostaje životna dob ili mirovinski staž za priznavanje starosne mirovine, ali očekuje da će mu sud priznati to pravo zbog toga što mu nedostaje jako malo dobi ili staža, ili zato jer se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji. Ili: tužitelj (poslodavac) ne osporava da su kod njega na radu zatečeni neprijavljeni radnici, ali izrečenu inspekcijsku (upravnu, ne prekršajnu!) novčanu kaznu smatra prestrogom, iako zakonodavac za taj slučaj uopće nije predvidio mogućnost izbora kazne unutar nekog raspona. I u jednom i u drugom slučaju očito je posve svejedno je li provedena zatražena rasprava, odnosno je li došlo do neke druge pogreške u sudskom postupku (upravnome sporu), jer, u svjetlu cilja upravnog spora (članak 2. stavak 1. ZUS-a), ni u kojem slučaju ishod rješavanja upravne stvari u konačnici ne može biti povoljan po tužitelja.
Naposljetku, propuštanje propisivanja apsolutno bitnih povreda sudskog postupka ni na koji način ne ograničava drugostupanjski sud da utvrđuje je li u odnosnom slučaju riječ o bitnoj postupovnoj povredi. Štoviše, praksom Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske razvijena je, mimo članka 74. stavka 2. ZUS-a, opcija vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom sudu kada je riječ o povredi ustavnog i konvencijskog prava na pristup sudu (za čitatelje bez iskustva s upravnim sudovanjem, napominjem da ZUS-om, pri usvajanju žalbe protiv prvostupanjske presude, nije predviđeno vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu, što u sadašnjoj varijanti nije dobro rješenje).
Zakon o parničnom postupku (ZPP) daleko je najrazrađeniji sudsko-postupovni zakon u Republici Hrvatskoj. To, međutim, ne znači da su sve njegove solucije općeprimjenjive. ZUS je, s druge strane, u više pogleda podnormiran i potrebno ga je dopuniti, djelomice i (prilagođenim) preuzimanjem ZPP-ovskih rješenja u tekst ZUS-a. Ali, lijek za tu podnormiranost ne može biti upućivanje na opću podrednu, odgovarajuću primjenu ZPP-a. Takav bi pristup u praksi donio više nereda nego što je problema koji proizlaze iz manjkavosti postojećeg ZUS-a. No, to je već tema za neku od idućih kolumni.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
