Primijetili ste, možda, kako u posljednje vrijeme o pravnicima čitamo gotovo isključivo u kontekstu novih tehnologija i njihova utjecaja na naš svakodnevni rad. Umjetna inteligencija predvodi trend, ali novina ima mnogo - toliko mnogo da profesija ulaže sve više napora samo da bi održala korak. U takvom je okruženju lako zaboraviti da postoje aspekti našeg djelovanja u kojima se kotač promjene okreće ponešto sporije. U dobrom pravcu, ali ipak sporije.
U tom je predmetu 2018. godine M.A. u svojstvu potrošača sklopio s D.V. kao odvjetnikom nekoliko ugovora o pružanju pravnih usluga. D.V. se obvezao pružati M.A. pravne savjete, sastavljati dokumente i zastupati ga pred sudovima i nadležnim tijelima, sve po cijeni od 100 eura po satu. Po završetku zastupanja 2019. D.V. je fakturirao pružene usluge no M.A., blago zatečen cifrom za koju ga se tereti, odbija isplatiti dugovani iznos. Cijela stvar završava na litavskom sudu koji je utvrdio da, osim navedene odredbe o satnici, ugovor o pružanju pravnih usluga ne sadržava nikakve druge parametre s pomoću kojih je M.A. mogao utvrditi opseg svoje cjelokupne financijske obveze po završetku zastupanja. Stoga je postavio Sudu EU-a pitanje je li takva odredba u šablonskom ugovoru netransparentna odnosno nepoštena te kakve to posljedice ima za ugovorni odnos. Naime, premda gramatički načelno jasna (1 sat = 100 eura), postavilo se pitanje je li odredba zaista razumljiva odnosno bi li samo temeljem nje prosječni potrošač mogao zaključiti kakve ga ekonomske posljedice očekuju u njezinoj praktičnoj primjeni.
Ispitujući slučaj, Sud prvenstveno potvrđuje da odredba o odvjetničkom honoraru potpada pod koncept „glavnog predmeta ugovora” i naglašava da kao takva mora udovoljavati zahtjevu da bude napisana “jednostavnim i razumljivim jezikom”. To ne znači da odvjetnik kao pružatelj usluge mora stranku kao potrošača obavijestiti o svim konačnim financijskim posljedicama već pri samom sklapanju ugovora – Sud je svjestan da u ugovorima o pružanju pravne pomoći takve posljedice često ovise o vanjskim događajima koje nije moguće predvidjeti. Ipak, u ugovoru treba jasno i transparentno navesti sve detalje funkcioniranja mehanizma naplate kako bi potrošač mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega iz takvog ugovora proizlaze. O kojim će se točno detaljima raditi ovisi o predmetu i prirodi ugovornog odnosa, pa će u tom smislu konačnu odluku uvijek donositi nacionalni sud. U odnosu na odredbu 1h=100€ o kojoj se radi u predmetu C-395/21, Sud EU-a procijenio je da, s obzirom na nedostatak drugih odredbi koje bi potrošača zaštitile i omogućile mu njezino cjelovito razumijevanje, predmetna odredba ne zadovoljava uvjet „jasnoće“ i „razumljivosti“ iz Direktive 93/13.
Ukratko, takva odredba nije transparentna. No čini li ju to (automatski) nepoštenom u kontekstu prethodno spomenute direktive? Sud smatra da se između netransparentnosti i nepoštenosti ne može bez ograde staviti znak jednakosti. Ocjena nepoštenosti određene odredbe treba proizaći iz detaljnije i općenitije procjene samog ugovora koja će u obzir uzeti kompleksnije elemente odnosa poput odsustva ravnoteže među stranama i nepridržavanja načela dobre vjere. Tu će procjenu sukladno Direktivi 93/13 donijeti nacionalni sud, uvažavajući sve detalje slučaja. Naglašava se, međutim, kako europsko potrošačko pravo dopušta da države članice osiguraju i višu razinu zaštite tako da nacionalnim pravom propišu, primjerice, da je dovoljno zadovoljiti uvjet netransparentnosti kako bi se određenu odredbu ocijenilo nepoštenom. U tom kontekstu, Sud ističe kako odredba o cijeni jednog radnog sata u ovom predmetu nije nepoštena sama po sebi, osim ako bi takva posljedica bila propisana nacionalnim pravom.
U predmetu C-395/21 radilo se upravo o takvom scenariju, pa je litavski nacionalni sud postavio i pitanje o posljedicama utvrđenja odredbe o trošku odvjetničkih usluga nepoštenom. Takvu se odredbu, jasno, mora izuzeti od primjene - no što kad je značaj nepoštene odredbe takav da njezino izuzimanje utječe na opstanak odnosno valjanost cjelokupnog ugovora? Adresirajući bojazni nacionalnog suda u tom pogledu, Sud načelno napominje kako Direktiva 93/13 ne isključuje ništetnost kao posljedicu, čak i uz krajnji rezultat da pružatelj usluga ne primi nikakvu naknadu za svoje usluge. Ipak, ako procjeni da bi poništavanje ugovora izložilo potrošača izrazito nepovoljnim posljedicama, nacionalni sud može zamijeniti nepoštenu odredbu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava ili odredbom primjenjivom u slučaju sporazuma ugovornih strana. Ne smije, međutim, zamijeniti nepoštenu odredbu vlastitom sudskom procjenom o tome koliko bi naknada za pružene usluge trebala iznositi.
Premda se u odnosu na meritum Sud u presudi formalnopravno opravdano ograničava na primjenu Direktive 93/13/EEZ i njezinih naknadnih izmjena, u obrazloženju je primjetna i tendencija Suda da primjenu europskog potrošačkog zakonodavstva na ugovore odvjetnika i stranke razmotri na općenitijoj razini.
Takvo postupanje ne iznenađuje uzmemo li u obzir da ova odluka predstavlja tek najrecentniji izdanak prakse Suda EU-a kojom se analiziraju odvjetnici i pravne usluge u širem kontekstu primjene europskog acquisa na pravnu profesiju. Još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća raste korpus odluka u kojima se Sud hvatao u koštac s osobitostima odvjetničkog pružanja pravne pomoći nastojeći ih pomiriti s pravilima funkcioniranja unutarnjeg tržišta. Do sredine devedesetih najveći broj presuda ticao se prekograničnog obavljanja odvjetničke djelatnosti i primjene dvaju „odvjetničkih“ direktiva, a od početka 21. stoljeća postoji i značajna praksa o primjeni poduzetničkih principa na odvjetnike i pravnu pomoć. Tek odnedavno, međutim, Sud snažnije zadire u pitanja koja potječu iz privatnopravnog odnosa odvjetnika i stranke. Počevši s presudom Birute Šiba iz 2015. u kojoj je položio osnove potrošačkog statusa stranaka, preko presude Vincente/Delia s kraja 2022. u kojoj razmatra primjenu Direktive 2005/29 o nepoštenoj poslovnoj praksi, Sud odlukom u predmetu C-395/21 potvrđuje svoja stajališta o potrebi (i ograničenjima) primjene potrošačkog prava Unije na ugovorni odnos odvjetnika i stranke.
U tom pogledu bit će zanimljivo pratiti kako će se ova posljednja iteracija prakse Suda dalje razvijati, kao i na koji će način sama odluka utjecati na praksu nacionalnih sudova država članica. Potrošači su, čini se, sve osvješteniji u odnosu na vlastita prava i ne zaziru od sudskih postupaka. Uzimajući u obzir sve brojnije tehnološke inovacije današnjice koje ubrzavaju proces digitalizacije i „komoditizacije“ pravnih usluga čineći ih klikabilnijima i dostupnijima, za pretpostaviti je da ćemo ubuduće sve češće čitati o slučajevima pred Sudom u kojima se problematizira ugovorni odnos odvjetnika i potrošača.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
