Nepotrebna ustavna kriza kotrlja se iza hrvatskih brda jer su se saborski zastupnici doveli u situaciju da deset dana prije krajnjeg roka još uvijek nisu odabrali deset ustavnih sudaca. Iako je pristigao prilično velik broj prijava, u Ustavnom sudu bi od 7. prosinca gotovo 80% mjesta moglo ostati upražnjeno pa više ne bi bio funkcionalan. Taj datum dolazi nam tri tjedna prije prvog kruga predsjedničkih izbora. Koje bi taj isti Ustavni sud trebao nadgledati u pogledu zakonitosti i ustavnosti. Predsjednik Ustavnog suda u nedavnom intervjuu upozorio je da se u takvim okolnostima predsjednički izbori ne bi mogli održati. To međutim nije točno jer ne postoji niti jedna odredba zakona ili Ustava iz koje bi takav zaključak slijedio. Postoji doduše druga opasnost, a to je da aktualni Predsjednik RH pozivom na konkretne ustavne odredbe sam imenuje ustavne suce, a oslanjajući se na podlogu koju je proljetos položio – predsjednik Ustavnog suda.
Zakon o izboru Predsjednika Republike Hrvatske u svom članku 43. uistinu određuje da Ustavni sud nadzire ustavnost i zakonitost izbora za hrvatskog predsjednika te rješava izborne sporove. No, ne radi to u prvom stupnju nego u drugom. U prvom stupnju je za zaštitu izbornog prava zaduženo Državno izborno povjerenstvo koje je uredno ekipirano. Zakon naime propisuje da se prigovor na nepravilnosti koje se dogode u postupku kandidiranja ili samih izbora za Predsjednika RH podnosi DIP-u koji, ako su takve nepravilnosti utjecale ili mogle utjecati na rezultate izbora, može poništiti određene izborne radnje ili čak cijele izbore. U takvoj krajnjoj mogućnosti DIP čak sam određuje rok u kojem se moraju održati ponovljeni izbori. Protiv rješenja DIP-a dopuštena je žalba Ustavnom sudu. E, sad – što ako nema funkcionalnog Ustavnog suda? Ama baš ništa, jer tako kaže jedna druga odredba istog Zakona. Člankom 48. izrijekom je određeno da prigovor ili žalba podneseni u postupku zaštite izbornog prava ne odgađaju obavljanje izbornih radnji. U prijevodu – izbori teku dalje. U hipotetskoj situaciji gdje na Ustavnom sudu 29. prosinca i dalje sjede samo 3 suca, žalba protiv rješenja DIP-a podnesena Ustavnom sudu jednostavno bi ostala neriješena, a izbori bi se neovisno o tome dovršili. Nigdje ni slova o tome da bi nefunkcioniranje Ustavnog suda značilo zabranu održavanja izbora. Predsjednik Ustavnog suda se i u prošloj kriznoj situaciji uoči parlamentarnih izbora mučio da pronađe ustavno uporište za svoje zaključke i pritom postavio opasan presedan za ekstenzivno tumačenje Ustava koje bi sad mogao iskoristiti službeni Pantovčak.
Nuklearnim opcijama dokazano skloni Predsjednik RH mogao bi sam pokušati raspetljati ustavno-gordijski čvor tako da izravno imenuje privremene ustavne suce pozivom na odredbu čl. 94. st. 2. Ustava. Ironično je da je presedan za takvo neprirodno široko tumačenje Ustava postavio upravo predsjednik Ustavnog suda koji je uoči proljetnih izbora za Sabor kad je Predsjedniku RH odrekao pravo da se na njima kandidira iako ne postoji ustavna odredba koja bi to zabranjivala, tvrdio da u Ustavu sve „ne mora pisati, proizlazi jasno iz same prirode, iz samog ustavnog položaja Predsjednika Republike“. Ako je već tako, i članak 94. stavak 2. opisuje ustavni položaj Predsjednika RH kad kaže da brine za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti. Ustavni sud, podsjetimo, unatoč svom nazivu nije sud već tijelo vlasti sui generis. Tijelo vlasti koje od 7. prosinca možda neće biti sposobno djelovati. Je li vlast stabilna bez jednog svog dijela? Jednako kao i stolica bez jedne noge. Veći problem od opravdanosti takve odluke je činjenica da je nitko ne bi mogao spriječiti.
Hrvatski Ustav, kao i još neki propisi, razlikuje izbor i imenovanje. Pa se tako na izborima bira, ali se u određenim slučajevima imenuje. Takav slučaj nalazimo u članku 109.b Ustava koji Predsjedniku RH daje pravo da u slučaju neuspješnog sastavljanja vlade sam imenuje privremenu nestranačku vladu. Da se Predsjednik RH odluči analognom primjenom tog članka, a pozivom na ovlast iz čl. 94. st. 2. imenovati 10 privremenih (samo da nadziru provedbu predsjedničkih izbora) ustavnih sudaca koji bi odgovarali formalnim kriterijima koje kandidati za tu funkciju moraju ispunjavati, protiv takve odluke nitko – osim pripadnika osiguranja zgrade Ustavnog suda – ništa ne bi mogao poduzeti. To stoga jer bi se takva odluka mogla osporavati jedino pred tim istim Ustavnim sudom. Predsjednikov opoziv nije opcija jednako kao ni prošli put kad se o tome raspravljalo. U tom postupku u kojem sudjeluju dva tijela, prethodne zgode nije bilo Sabora jer je bio raspušten, a ovaj put nema Ustavnog suda jer je istekao. Osim toga, opoziv Predsjednika bio bi izlišan neposredno uoči predsjedničkih izbora, a sve i da ga se opozove, to za posljedicu ne bi imalo poništavanje njegove odluke.
Takav potez Predsjednika bio bi naravno silovanje Ustava, ali paradoksalno – savršeno u skladu s razmišljanjima Predsjednika Ustavnog suda koji drži da u Ustavu ne mora baš sve pisati i da bez ustavnih sudaca nema održavanja izbora. Istog onog Predsjednika Ustavnog suda kojeg je Predsjednik Republike prije pola godine častio biranim riječima.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
