Više od stoljeće i pol, još otkad je Henri Dunant, potaknut užasnim patnjama ranjenika tijekom i nakon bitke kod Solferina 1859. pokrenuo osnivanje Crvenoga križa te donošenje prvog međunarodnog ugovora s ciljem humanizacije ratovanja, Konvencije o poboljšanju položaja ranjenika u oružanim snagama na kopnu, potpisane u Ženevi 1864., najvažniji je cilj međunarodnopravnog uređenja oružanih sukoba humanizacija ratovanja. Od tada, poznato je, svijet je doživio neka od najvećih ratnih stradanja, od dvaju svjetskih ratova do suvremenih sukoba, poput onoga nama prostorno najbližeg, koji još uvijek u Ukrajini bjesni nesmiljenom žestinom. Napori za smanjenjem patnji onih koji u sukobima sudjeluju prošli su kroz brojne faze, padove i uspone. I način života, a s njime i tehnika ratovanja te razorna moć ratnih sredstava, oružja i drugih, značajno su se promijenili. U suvremenim uvjetima visokotehnološkog života, što, dakako, uključuje i ratovanje, pravo je najčešće korak iza tehnologije (što nije nikakva specifičnost prava oružanih sukoba, pa ni međunarodnoga prava). Međutim, sukob u Ukrajini, kao i drugi oružani sukobi u suvremenom dobu, pokazali su kako su unatoč brzom tehnološkom razvoju tradicionalne vrste oružja i dalje bitan dio ratnih operacija te uzrokuju brojna stradanja. Sve to dovodi do zaključka kako su međunarodnopravna pravila o ograničenju naoružanja u suvremenim uvjetima i dalje ključan preduvjet humanizacije ratovanja. Stoga je vrijednost upravo ugovora o smanjenju oružanja u ostvarivanju toga cilja i dalje neprocjenjiva. Ipak, u najnovije vrijeme, potaknute promjenama u sigurnosnoj arhitekturi Europe zbog oružanog sukoba u Ukrajini, pojedine su države najavile i(li) provele istupanje iz nekih ugovora o smanjenju oružanja.
Primjer prvi. Kasetno streljivo je zbog oblika punjenja, koje pri udaru u metu raspršuje niz malih ubojitih projektila, osobito učinkovito u djelovanju protiv žive sile, ljudstva. Iskustva uporabe oružja koje koristi kasetno streljivo i teški ljudski gubici, rane i patnje koje najviše uzrokuje civilima, potaknuli su države da 2008. usvoje Konvenciju o kasetnom streljivu, koja je iste godine otvorena za potpisivanje, a stupila je na snagu 2010. Konvencija definira kasetno streljivo kao „konvencionalno streljivo projektirano za raspršivanje ili ispuštanje eksplozivnog podstreljiva pojedinačne težine manje od 20 kilograma te uključuje to eksplozivno podstreljivo“ (članak 2. stavak 2.). Ona obvezuje države stranke da tako određena ubojita sredstva razdvoje od ostalog streljiva namijenjene operativnoj upotrebi te ju pripreme i označe za uništavanje (članak 3. stavak 1.). Za proces uništavanja Konvencija je odredila i rok, osam godina od stupanja na snagu za pojedinu stranku (članak 3. stavak 3.). Taj je rok podložan produljenju na zahtjev države, no ne automatski, već samo u skladu s postupkom određenim Konvencijom, što uključuje odobrenje Revizijske konferencije sastavljene od država stranaka Konvencije (članak 3. stavci 4. i 5.). Države stranke mogu zadržati tek ograničen broj komada kasetnog streljiva za obrazovne svrhe i svrhe razvoja sustava za obranu od naoružanja koje koristi kasetno streljivo (članak 3., stavak 7.). Iz ovih je odredbi jasno kako Konvencija o kasetnom streljivu obuhvaća sveobuhvatnu zabranu, i to ne samo korištenja, već i skladištenja i razvoja ove vrste streljiva. Konvencija trenutno ima 111 država stranaka, među kojima je i Republika Hrvatska, te još 12 država potpisnica. Među njima, međutim, više nije Litva. Vijest nije sasvim nova; naime, još u srpnju 2024. litavski je parlament glasao za povlačenje iz Konvencije, o čemu je zatim, sukladno članku 20. Konvencije, Litva obavijestila depozitara i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Nakon proteka roka od šest mjeseci od dostave obavijesti depozitaru, Litva je i formalno napustila ovaj ugovor.
Primjer drugi. Konvencija o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovu uništavanju zaključena je 1997., a stupila je na snagu 1999. Ovom Konvencijom protupješačka je mina definirana kao mina koja je „konstruirana tako da eksplodira u nazočnosti, blizini ili pri dodiru s nekom osobom i koja će onesposobiti, raniti ili ubiti jednu ili više osoba“ (članak 2. stavak 1). Konvencija u potpunosti zabranjuje upotrebu i proizvodnju te nabavku, stvaranje zaliha, čuvanje ili ustupanje protupješačkih mina te pomaganje, poticanje ili navođenje na djelatnosti zabranjene Konvencijom (članak 1. stavci 1. i 2.). Osim toga, Konvencija predviđa i obvezno uništavanje protupješačkih mina, za što je državama određen rok od najdulje deset godina od stupanja Konvencije na snagu za pojedinu državu, uz mogućnost produljenja u sličnom postupku kao i u slučaju Konvencije o kasetnom streljivu (članak 5. stavak 1). Sa 164 države stranke, Konvencija o protupješačkim minama prihvaćena je i šire od one o kasetnom streljivu, a Republika Hrvatska, osim što je strankom postala čim je to bilo moguće, od početka je i iznimno aktivna u promicanju njezinih ciljeva. Republika Poljska i tri „baltičke“ države, Litva, Latvija i Estonija, najavile su, međutim, u ožujku 2025. kako će uskoro pokrenuti postupak otkazivanja Konvencije o protupješačkim minama. Postupak za to propisan je člankom 20. ove Konvencije i također je predviđen rok od šest mjeseci od trenutka u kojem depozitar primi obavijest države kojom ona otkazuje ugovor.
Istupiti iz međunarodnog ugovora, dakako, suvereno je pravo svake države te ona to može učiniti pod uvjetima da poštuje opće međunarodno pravo i (u pravilu) posebne odredbe o otkazivanju ugovora koje međunarodni ugovori, osobito oni višestrani i mnogostrani, redovito sadrže. Međutim, posljedice takvog postupka uvijek su povezane s određenim porukama koje mogu imati šire i dublje značenje, i u pravilu ga imaju. Baltičke države i Poljska u opisanim primjerima svoje su razloge za istupanje iz ugovora o smanjenju naoružanja izrekle jasno i nedvosmisleno – povod je oružani sukob u Ukrajini, činjenica da Ruska Federacija nije stranka nijednog od ova dva ugovora te da se u ukrajinskom sukobu kasetno streljivo i protupješačke mine, nažalost, koriste i uzrokuju patnje i stradanja, često i među civilima. I iz hrvatskog iskustva tijekom i nakon Domovinskog rata mnogima je dobro poznato koliko teške posljedice može ostaviti samo jedan napad na naseljeno, urbano područje u kojem se koristi kasetno streljivo, ili masovno miniranje protupješačkim minama koje desetljećima po završetku ratnih operacija ostaju u tlu. Osjećajući se ugroženo od države koja upravo ove vrste naoružanja koristi protiv njihova zajedničkog susjeda, Poljska i baltičke države odlučile su se na opisane poteze. Reakcije koje su stizale kako od međunarodnih nevladinih organizacija, tako i mnogih država i istaknutih pojedinaca, uglavnom su osuđivale istupanje iz spomenutih ugovora. S druge strane, razumljiva je i pozicija država koje ne žele prepustiti slučaju situaciju u kojoj se osjećaju ugroženima od Ruske Federacije.
Pouke koje se iz ovih slučajeva mogu izvući za promišljanje međunarodnoga prava su, najmanje, dvojake. S jedne strane, u vremenu u kojem države, čini se, sve manje dozivaju u svijest svoju vezanost normama međunarodnoga prava i odgovornost u slučaju njihova kršenja, može se smatrati pozitivnim, ma koliko to možda zvučalo kontraintuitivno, da neke države otkazuju međunarodni ugovor. Time, ipak, svjedoče kako im je međunarodno pravo važno, makar i na način da sebe žele osloboditi obveza. Tako šalju poruku da se ne mogu vezati odredbama nekog ugovora ako se druga država (bila ona stranka ili ne) nije spremna i voljna pridržavati temeljnih pravila o ograničenju ratovanja radi humanitarnih ciljeva. No, s druge strane, sadržaj tih obveza predstavlja postignuće međunarodnoga prava i svako njihovo otkazivanje potencijalni je korak unatrag u ostvarivanju načela humanizacije ratovanja. Preostaje nam se samo nadati kako će se sve ipak zaustaviti na „papiru“.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
