Načelo teritorijalnog integriteta i zabrana agresije od završetka Drugoga svjetskoga rata u temeljima su međunarodnoga prava i na njemu utemeljenog međunarodnog poretka. No tome nije uvijek bilo tako. Zapravo, koliko god to iz današnje perspektive možda djelovalo neobično, do 20. stoljeća upotreba sile protiv druge države bio je sasvim legalan način rješavanja međunarodnih sporova, sukladan međunarodnome pravu.
No i u tim razdobljima prije razvoja suvremene svijesti o potrebi izbjegavanja oružanog sukoba kao načina rješavanja sporova koji izaziva najveće patnje i u odnosima između država i ljudi, vođene su složene filozofske i pravne rasprave o doktrini pravednoga rata, onoga koji je dopušten, za razliku od nepravednoga. Ipak, tek na početku prošlog stoljeća počinje pravno uobličavanje svijesti o potrebi pravne regulacije upotrebe sile, što rezultira aktima poput tzv. Porterove konvencije (o ograničenju upotrebe sile i započinjanja oružanog sukoba u svrhu utjerivanja privatnih dugova, iz 1907.). Napori se intenziviraju poslije Prvoga svjetskoga rata, kada države, poučene iskustvom ratnih stradanja, pokušavaju oblikovati cjelovitiju zabranu rata kroz Ženevski opći akt (kojim se arbitraža kao mirno sredstvo rješavanja sporova pokušava uvesti kao prvenstveni način rješavanja svih sporova, iz 1928.) te Briand-Kelloggov pakt (1928.), koji posve isključuje rat kao sredstvo rješavanja sporova. No kako Briand-Kelloggov pakt nije previđao sankcije, njegovi su rezultati bili slabašni te ga je bilo vrlo lako ignorirati, kako su to pokazale godine po njegovu donošenju. Poučeni slabostima tih pokušaja, ali još i više zločinima počinjenima tijekom Drugog svjetskog rata, sudionici konferencije u Dumbarton Oaksu 1944., u San Franciscu 1945. te sastanaka na vrhu sila pobjednica održavanima u to vrijeme, pristupaju izradi Povelje Ujedinjenih naroda vođeni mišlju kako je potrebno osmisliti sustav koji će, osim zabrane rata, predviđati i efikasne sankcije za prekršitelje.
O tome svjedoči položaj pravila o zabrani agresivnog rata u nekim od najvažnijih dokumenata koji su ugrađeni u same osnove sustava koji se u bitnome oblikovao kroz djelovanje Ujedinjenih naroda. Tako Povelja Ujedinjenih naroda u svom članku 2., koji određuje načela u skladu s kojima se ostvaruju ciljevi Ujedinjenih naroda, propisuje da se države članice „u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda“. Iz ove norme proizlazi kako je u međunarodnome pravu, barem njegovom ustroju po završetku Drugog svjetskog rata, zabranjen agresivni rat. Svaka država koja bi protiv druge države upotrijebila silu kako bi se domogla dijela njezina teritorija, činila bi, sukladno ovome pravilu, međunarodno protupravni čin za koji je predviđena i sankcija. U sustavu Ujedinjenih naroda, kako je zamišljen prije više od sedamdeset godina, ta sankcija prvenstveno se očituje kroz poduzimanje kolektivnih mjera sukladno glavi VII. Povelje Ujedinjenih naroda, prema kojoj Vijeće sigurnosti može poduzeti mjere, koje mogu uključivati i upotrebu sile, protiv države za koju utvrdi da svojim ponašanjem čini „prijetnju miru, narušenje mira ili čin agresije“ (članak 39. Povelje Ujedinjenih naroda).
Zabrana agresije logična je posljedica provedbe načela teritorijalne cjelovitosti (integriteta). Središnji sadržaj tog načela očituje se u pravilu da su, sukladno suvremenom međunarodnom pravu, teritorijalne promjene koje nastaju kao rezultat vođenja agresivnog oružanog sukoba nedopustive te ne mogu biti temelj stjecanja područja. Vezano uz to, države imaju obvezu nepriznavanja takvih promjena, odnosno prekrajanja granica oružanom silom. Navedeno je jasno sažeto u tekstu Deklaracije o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda (poznatom i pod skraćenim nazivom Deklaracija sedam načela), koja je aklamacijom prihvaćena u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda još 1970. godine. U tom dokumentu, za koji se u teoriji međunarodnog prava gotovo beziznimno drži da odražava običajno pravo, izričito stoji kako: „Područje neke države ne može biti predmetom stjecanja od strane neke druge države, koje je posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile. Nikakvo stjecanje područja koje proizlazi iz prijetnje silom ili upotrebe sile neće se priznati kao pravno valjano.“
Ovdje treba napomenuti kako se pravila o zabrani agresije i teritorijalnoj cjelovitosti općenito smatraju „školskim“ primjerima kogentnih pravila međunarodnoga prava. Kogentna pravila u međunarodnome pravu norme su najviše važnosti, u odnosu na koje postoji pravna svijest i praksa država da se radi o pravnim pravilima od kojih nije dopušteno odstupanje. Za razliku od velike većine normi međunarodnoga prava koje su dispozitivnog karaktera, što znači da su države slobodne urediti svoje odnose i drukčije od norme te time stvoriti partikularno pravo, sklapanje, primjerice, međunarodnog ugovora protivnog kogentnom pravilu predstavljalo bi međunarodno protupravni čin te bi takav ugovor bio ništavan. Jedini način na koji se kogentne norme mogu izmijeniti i umjesto njih uspostaviti drukčiji režim jest oblikovanje nove kogentne norme, kojom će se zamijeniti prethodna.
Razlozi za doticanje upravo ovih tema su, dakako, vrlo aktualni. Naime, središnja vijest svjetskih medija recentnih dana su događaji vezani uz formiranje platforme za pregovore na kojima bi se počelo razgovarati o završetku sada već trogodišnjeg sukoba u Ukrajini. Raspravlja se o mjestu i načinu sastanka, o početnim pozicijama pregovarača, kao i o tome tko bi to uopće trebao biti, predstavnici kojih država i/ili međunarodnih organizacija bi trebali sjediti za stolom jednom kada i ako do pregovora zaista i dođe. To su pitanja diplomatske prakse i ona su, naravno, vrlo važna, posebno kada uključuju i dvojbe oko toga bi li predstavnici države na čijem se državnom području sukob dominantno i vodi, Ukrajine, trebali biti uključeni u pregovore, a slično vrijedi i za položaj drugih država europskoga kontinenta na koje taj sukob ima značajne posljedice. No načela o kojima je bilo riječi u prethodnim odlomcima bit će značajna u trenutku u kojem dođe do otvaranja rasprave o meritumu pregovora. Naime, svako odustajanje od inzistiranja na teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine i priznavanje okupiranih i anektiranih dijelova državnog područja Ukrajine kao stečenog područja Ruske Federacije (što uključuje i područja za koja ta država tvrdi da ih je stekla prije početka sukoba, poput poluotoka Krima) značilo bi ujedno i važan signal promjene stavova država uključenih u pregovore o pravnom značaju navedenih načela. Kako je međunarodno pravo sustav u kojem su njegovi, još uvijek najvažniji subjekti, države, ujedno i kreatori prava, takvo bi što predstavljalo izniman trenutak u kojem bi se zaista moglo početi govoriti o tektonskim, korjenitim i dalekosežnim promjenama, negiranju nekih od najvažnijih kogentnih pravila i njihovoj zamjeni nekim drugima. A ta druga ne bi bila ništa drugo nego regresija, povratak u vrijeme u kojem je oružani sukob legitiman način rješavanja sporova, s potencijalom da s vremenom postane i legalan. Problem je to koji bi svi pregovarači trebali imati na umu, a vrijeme će pokazati hoće li tome zaista i biti tako.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
