Digitalna revolucija, kao ni jedna do sada, i to svega u par desetaka godina transformirala je ne samo način na koji živimo i radimo, već i otvorila mnoga pitanja (re)definicije ljudskog, normalnog, moralnog i etičnog. Otkako je homo sapiens uz pomoć tehnologije zakoračio u sferu homo deusa, možemo li uopće reći da vrijedi i dalje ona Protagorina da je čovjek jedino mjerilo svega? Naš novi kolega kojeg sve više angažiramo u pravnoj industriji, respektabilne, ali umjetne inteligencije, nedvojbeno je načitan i elokventan, brzog i kreativnog zaključivanja, no još neistraženog morala i etike. Položio je pravosudni, no kad će pred ispitno povjerenstvo na temu etike, zna li se?

Iako zvuči kao oksimoron, duboko vjerujem u ideju vlastitog neznanja kao početak svake mudrosti. Kao mlađa i nadobudna, nisam bila sretna s tim konceptom, pogotovo prvih pola godine svoje karijere kada je ona Sokratova "Scio me nihil scire" bila utkana u svaki moj nesigurni vježbenički korak.

Dragi kolege, pripadnici slavne generacije milenijalaca! Jeste li primijetili kako upravo zapošljavamo ljude koji su se rodili dok smo mi još učili za prijemne ispite? I dok se nama čini da su naši vježbenički dani bili jučer, već je stiglo vrijeme kada zapošljavamo mlade ljude koji bi nam, u određenim scenarijima, mogli biti djeca.