Već smo u ovim kolumnama pisali o različitim postupcima pred Međunarodnim sudom, kao i o jednom konkretnom postupku davanja savjetodavnog mišljenja koji je trenutno u tijeku pred tim glavnim sudskim organom Ujedinjenih naroda. Riječ je o savjetodavnom mišljenju o klimatskim promjenama, postupku čije je iniciranje zatražila Opća skupština, postavivši Međunarodnome sudu u ožujku 2023. niz povezanih pitanja o obvezama država koje one po međunarodnome pravu imaju u vezi s posljedicama klimatskih promjena. Ukratko, (za detalje vidjeti kolumnu objavljenu u prosincu 2023.) pitanja su se odnosila na međunarodnopravne obveze država u osiguravanju „zaštite klimatskog sustava i drugih dijelova okoliša od antropogenih emisija stakleničkih plinova za države i za sadašnje i buduće generacije“, a posebno su apostrofirane i male otočne države u razvoju, na koje klimatske promjene imaju osobito neproporcionalno razoran učinak. U ovom ćemo se tekstu ponovno vratiti tom postupku, koji je u međuvremenu, konkretno od 2. do 13. prosinca ove godine prošao kroz novu bitnu fazu. Naime, u tom je razdoblju u Palači mira u Hagu, u kojoj se nalazi sjedište Međunarodnoga suda, održan usmeni dio postupka u kojem su sudjelovale brojne države i međunarodne organizacije. Konkretno, 96 država i 11 međunarodnih organizacija iskoristilo je svoje pravo da pred sucima Međunarodnoga suda iznesu svoje argumente, no Hrvatska nije bila među njima.

Albanski premijer Edi Rama najavio je osnivanje nove države u Tirani. Vijest, kada je tek objavljena, mogla je zazvučati kao šala. Ipak, objavio ju je ugledni New York Times, prenijeli drugi ozbiljni mediji. Dakle, ne radi se o šali. Vijest je ozbiljna. O čemu se onda radi?

Konfederacija, koja se hrvatski naziva i državni savez, jedan je od idealtipskih obrazaca povezivanja država oko zajedničkih ciljeva. Povijesno, konfederacije su se najčešće osnivale kao zajednice manjih država koje su imale određena zajednička etnička, jezična, kulturna ili gospodarska obilježja te su prepoznavale kako ujedinjavanjem određenih poslova i funkcija mogu ostvariti snažnije pozicioniranje na međunarodnoj sceni, ali i smanjivanje unutarnjih razlika i napetosti te kvalitetniji gospodarski razvoj uklanjanjem rascjepkanosti i trgovinskih barijera. Klasični primjer konfederacije u Europi je Njemačka Konfederacija, državni savez stvoren nakon raspuštanja Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti uslijed teritorijalnih promjena u Europi izazvanih Napoleonskim ratovima, a koja je potrajala do 1866. i pobjede Prusije u Austrijsko-Pruskom ratu, čime je ta dotadašnja članica konfederacije postala dominantna, što će dovesti do stvaranja Sjevernonjemačke Konfederacije i, uskoro, Njemačkog Carstva po završetku Francusko-Pruskog rata. Još je povijesno raniji primjer Sjedinjenih Američkih Država, koje su u prvom razdoblju, neposredno po svom nastanku, bile ustrojene na konfederativnom načelu (do 1787.-1789., kada se transformiraju u federaciju).

Iskustveno je poznato kako je život nezamisliv bez povoljnih okolnosti za njegov razvoj. U okolišu u kojem nema uvjeta za razvoj života on ne nastaje, ne opstaje niti se razvija. Potrebni su specifični, vrlo složeni i u svojim mehanizmima delikatni uvjeti kako bi ljudski život opstao. Te uvjete stvara niz čimbenika, od klime, preko dostupnosti temeljnih resursa poput hrane i vode, sve ono što čini životni okoliš zdravim i pogodnim za razvoj najrazličitijih oblika ljudskog života. Zdrav okoliš je, dakle, preduvjet ljudskog života i razvoja bilo kakve ljudske djelatnosti. Kada je nešto tako esencijalno za čovjeka, bilo bi logično da je zaštićeno i kao ljudsko pravo. Međutim, razvoj, barem na međunarodnopravnoj razini, do nedavno je pokazivao značajne otpore i priznavanju prava na zdrav okoliš kao samostalnog ljudskog prava.

Devetog veljače ove godine proširila se vijest o smrti Roberta Badintera. Taj francuski pravnik, koji je u dugoj karijeri prošao brojne istaknute dužnosti, od odvjetništva, preko akademije, do politike te funkcije predsjednika francuskog Ustavnog vijeća, ipak je za Hrvatsku najvažniji i najpoznatiji kao predsjednik Arbitražne komisije (povjerenstva) Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Prilika je to da se prisjetimo jednog od temeljnih načela koje je, u provedbi prava naroda na samoodređenje u procesu raspada SFR Jugoslavije, uvelike zahvaljujući čvrsto oblikovanim stavovima Arbitražne komisije utemeljenima na međunarodnome pravu, odredilo granice novonastalih država, pa tako i Republike Hrvatske. Poznato pod latinskom sintagmom uti possidetis iuris ovo načelo mnogo je starije i u međunarodnom pravu primjenjivano na brojne situacije nastanka novih država.

Katastrofe, velike nesreće, bilo da su izazvane prirodnim procesima ili ljudskim djelovanjem (a najčešće – kombinacijom ta dva faktora) u suvremenom su svijetu gotovo postale svakodnevnim pojavama. Negdje se dogodila nesreća (poplava, potres, požar, katastrofa u industrijskom postrojenju...) u kojoj je poginulo mnogo ljudi, koja je izazvala mnogo društvene, ekonomske i svake druge štete. Ako nije baš u našem neposrednom susjedstvu ili se ne događa nama samima – najčešće se reakcija svodi na izraze žaljenja i brz zaborav. Međunarodno pravo, međutim, podsjeća da tome ne bi trebalo biti tako. Barem kada je riječ o državama, a onda, posredno – i društvima koje te države čine.

Jedna od prethodnih kolumni u ovome nizu bila je posvećena institutu savjetodavnog mišljenja koje Međunarodni sud daje o pravnim pitanjima međunarodnoga prava na zahtjev za to ovlaštenih glavnih organa i specijaliziranih ustanova Ujedinjenih naroda. Ovaj tekst vratit će se tom institutu, no iz konkretne perspektive jednog recentnog zahtjeva podnesenog Međunarodnom sudu, koji tek treba dobiti svoj epilog na tom glavnom sudskom organu Ujedinjenih naroda.

U prethodnom nastavku ove kolumne bavili smo se nekim aspektima odnosa klimatskih promjena i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svjetlu aktualnih postupaka pred Europskim sudom za ljudska prava. Ovaj će nastavak ostati u području odnosa između međunarodnog prava i klimatskih promjena, no uz fokus na drugi aspekt – migracije uzrokovane nepogodama čiji se uzrok vezuje uz klimatske promjene.

Uslijed sve češćih vremenskih ekstrema i šteta koje oni, nažalost, uzrokuju, klimatske promjene postaju stvarnost koju više nitko ne može (i ne bi trebao) ignorirati. Klimatske promjene uzrokuju niz posljedica koje predstavljaju potencijalna kršenja ljudskih prava, od šteta na imovini, preko dostupnosti hrane i vode, do krajnjih posljedica poput ugroženosti zdravlja i života ljudi. Problem koji se, međutim, javlja već na prvom koraku prilikom pokušaja traženja sudske zaštite takvih povreda je – tko je (ako itko) pojedinačno odgovoran za te povrede? Naime, klimatske promjene su antropogeni fenomeni, dakle prirodne pojave potaknute ljudskim djelovanjem. Međutim, njihovi uzroci su vrlo složeni i teško ih je pripisati određenom pravnom subjektu, pa makar to bila i država. Radi se o izazovu koja se pojavljuje pred gotovo svim sudovima koji se nađu u situaciji da moraju odlučiti o eventualnim povredama ljudskih prava izazvanih klimatskim promjenama, odnosno o odgovornosti država u tom kontekstu.

Mnogo su puta do sada medijski izvještaji iz Ukrajine, a posebno s njezinih područja gdje traje oružani sukob, počinjali riječima „šokantno“, „neviđeno u 21. stoljeću“, „ratni zločin“ i sličnima. To se ponavljalo do mjere da su se, mislim vrlo pogrešno, vijesti iz te države lako mogle početi doživljavati kao svakodnevni sastavni dio news feeda na koji se ne obraća pozornost osim ako ne sadrži nešto osobito zanimljivo. Poput vremenske prognoze ili burzovnog izvještaja. Tako je, čini se, i značajno oštećenje brane Kahovka, o čemu su svi svjetski mediji izvijestili u jutarnjim satima 6. lipnja 2023., prošlo kao još jedna vijest. Iako se u medijskim napisima mogla vidjeti sintagma „ratni zločin“, kao da se i ona nekako pogubila po putu, stoga mislim da je korisno da ovdje, na temelju informacija dostupnih u medijima, ukratko analiziramo i pokušamo dati klasifikaciju događaja iz perspektive međunarodnog prava oružanih sukoba.

U prethodnom nastavku ove kolumne bavili smo se izvršenjem odluka Međunarodnoga suda (konkretno, rješenja o privremenim mjerama). I u ovoj ćemo ostati u području postupaka i načina djelovanja tog glavnog sudskog organa Ujedinjenih naroda, no posvetit ćemo se drugoj nadležnosti, kod koje se pitanje izvršenja ne postavlja. Radi se o davanju savjetodavnih mišljenja, posebnog oblika sudskog djelovanja tipičnog upravo za Međunarodni sud. Što su, dakle, savjetodavna mišljenja?

U pravnim sustavima pojedinih država jamstvo obvezatnosti i izvršenja sudskih odluka je postojanje najviše vlasti koja posjeduje monopol sile. Riječ je o vertikalnoj organizaciji odnosa, u kojima je jasno kako je upravo država, odnosno njezini organi, ta koja će osigurati da se odluke koje izriču sudovi zaista i izvršavaju. U međunarodnoj zajednici takva organizacija najviše vlasti koja sukladno svojoj poziciji posjeduje i monopol sile te može osigurati efikasno izvršenje sudskih odluka, ne postoji. Sustav međunarodnog prava je horizontalno organiziran, što znači da ga čini niz u načelu jednakih subjekata (primarno država) koji su istovremeno stvaratelji prava, ali i oni na koje se pravo primjenjuje. Izvršenje presuda međunarodnih sudova stoga je kompleksniji zadatak, unatoč tome što su odluke koje ti sudovi donesu obvezujuće za (države) stranke u sporu.

Priznanje države stari je institut međunarodnog prava. Kao što ga naziv opisuje, to je čin jedne države (države priznavateljice) kojom ona priznaje svojstvo države (i time, ujedno, subjekta međunarodnog prava) drugoj državi (od nje još nepriznatoj). Iako priznanje može djelovati jednostavno, uz njega se veže nekoliko doktrinarnih, a još više političkih i metajuridičkih dvojbi.