Najprije o insajderskoj upućenosti u ovu temu: devet i pol godina bio sam predsjednik suda (u dva četverogodišnja mandata te godinu i pol privremenog upravljanja sudom prije toga). Promatrano zajedno s ranijim radnim iskustvom, punih četvrt stoljeća neprekinuto sam obavljao upravljačke poslove različitih vrsta i razina u državnoj upravi, lokalnoj samoupravi i sudstvu, od svoje 27. do 52. godine.
Ključno je za razumijevanje položaja predsjednika suda to da on nije šef sucima, nije im nadređen u poslovima suđenja. Riječ je o jednostavnom, temeljnom pravilu. Predsjednik suda koji s time ima problema ne može biti dobar predsjednik, bez obzira na druge možebitne kvalitete koje ima. To pravilo ne znači samo to da predsjednik ne smije sucima govoriti kako će suditi, niti predodjeljivati predmete samo zato jer nije zadovoljan kome su dospjeli u rad, nego i to da ne smije ni u najmanjim natruhama prihvatiti pokušaje stranaka da se u komunikaciji s predsjednikom suda pritužuju na odluke u sudskim postupcima (tome službe pravni lijekovi, a ne sudska uprava). Ovlasti predsjednika suda u stvari su vrlo ograničene, i dobro je da je tako. No postoje predsjednici sudova koji prema javnosti to ne žele priznati, pa glumataju da su važniji nego što jesu, upuštajući se u teme za koje uopće nisu nadležni.
Još je lošiji pretpotopni, dinosaurski tip predsjednika suda koji misli da je njegova uloga biti važan, viđen faktor u lokalnoj zajednici, družeći se i mimo službenih prigoda javno s drugim „društvenim faktorima“, zanemarujući da time potkopava povjerenje javnosti u sudstvo. U tom je pogledu bolje da je predsjednik asocijalan (jedan kolega bi rekao: metasocijalan).
Nema koristi ni od predsjednika suda koji samog sebe poima, u osnovi, kao službenika Ministarstva pravosuđa. Profesionalno je uvažavati ulogu pravosudne uprave uređenu propisima, održavati korektnu i konstruktivnu komunikaciju s njome, poštovati demokratsku legitimaciju ministra (tko god to u bio u pojedinom razdoblju). Međutim, ako predsjednik suda u odnosu prema Ministarstvu pokazuje subordiniranost, očaranost, snishodljivost, impresioniranost ili bilo koji oblik defanzive, nema mu pomoći. Jednostavno nije za taj posao.1 U tim je odnosima ponekad nužno ekvilibriranje. Na primjer, tijekom prošlogodišnjeg dugotrajnog štrajka sudskih službenika predsjednici su izdavali razne naredbe o poslovima koji se moraju obavljati. To je bilo svrhovito radi preveniranja medijskih udara izvršne vlasti kojima bi se odgovornost za tadašnje stanje pokušala prebaciti na sudske uprave. Problem je samo ako predsjednik suda tada nije bio svjestan da je pritom ovisio isključivo o dobroj volji sudskih službenika i da nije imao pravne instrumente da ih natjera na provedbu dijelova naredbe koje službenici nisu željeli provoditi, u situaciji u kojoj nisu na propisan način bila donesena pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati.
Organizacija posla u sudu, unutar reguliranih okvira, svakako pripada među glavne zadaće predsjednika suda. Pritom nije ključno formalno administriranje (koje naravno treba obaviti, jer je tako propisano), već su ključna interna komunikacija, zdrav razum, razlikovanje važnog od nevažnog, te vlastiti primjer.2 Dobro je kloniti se zablude o „menadžerstvu“, jer toliko toga ne ovisi o predsjedniku suda, da je pogrešno zanositi se takvim poimanjima vlastite uloge.
Pri analizi i prezentiranju statističkih podataka o radu suda dobro je umu imati da svaki od tih podataka nije uvijek i nužno doista koristan i smislen. Statistika može, ali i ne mora biti korisna za unapređenje rada suda. Usto, predsjednik suda ne može posve ignorirati propise u sudačkoj normi, ali ih može zdravorazumski poimati i primjenjivati, imajući u vidu da civilizirane države zapadnoga pravnog kruga uopće nemaju ovakav model norme. To nije zato što u tim državama nema lijenih sudaca, nego zato što se u njima problem manjine lijenih sudaca ne rješava maltretiranjem svih sudaca, što u konačnici iskrivljuje njihovo gledanje na vlastitu ulogu i tjera ih na razne oblike kreativnog doskakanja nakaradnom modelu.3
U modernim demokratskim društvima važno je i kako predsjednik postavi odnose suda s javnošću. Kontraproduktivni su u tom pogledu pasivnost, zatvorenost, pompoznost, isprazna sudačka uznositost. Pomažu otvorenost u okvirima dopuštenog, prihvaćanje posebne društvene uloge medija, ali i argumentirana odlučnost.4
Zdrav razum razumijeva i balansiran te dosljedan pogled na zadaće koje treba obaviti. Primjerice, predstavka koja ulazi u ovlasti predsjednika suda zaslužuje objektivnu procjenu predsjednika, po potrebi i odgovarajuću reakciju sudske uprave radi rješavanja problema. S druge strane, prema kverulantima i sličnim obraćateljima treba biti dosljedno, tvrdokorno nepopustljiv, bez obzira na njihovu upornost i napornost (dati im, linijom manjeg otpora, makar milimetar prostora koji im ne pripada, znači uvući se u dodatne probleme, ali i praviti ostale stranke budalama). Ipak, kverulanti su objektivno manji problem od suptilnijih, prikrivenijih pokušaja utjecaja na rad sudova.
^ 1 Prikladan, principijelan odnos prema pravosudnoj upravi ne mora ići na štetu suda. U uvodno spomenutih devet i pol godina upravljanja sudom samo sam jednom kročio u Ministarstvo (i to usput, jer sam u istoj zgradi bio na intervjuu u DSV-u). U postupku prvog imenovanja za predsjednika suda imao sam negativno mišljenje ministra. Ipak, ništa od toga nije se nepovoljno odrazilo na uvjete rada u sudu.
Radi destimuliranja kalkulantskog pristupa predsjednika sudova, možda bi bilo dobro propisati nemogućnost uzastopnog imenovanja na tu dužnost, uz produžavanje trajanja predsjedničkog mandata, npr. sa četiri na šest godina. Nakon smanjivanja broja sudova, u hrvatskim sudovima postoji dovoljna kadrovska baza za češće promjene na mjestu predsjednika suda.
^ 2 Korisno je, barem kada predsjednički mandat neposredno ne prethodi mirovini, ne ispustiti iz vida da će današnji predsjednik opet biti „samo“ sudac.
^ 3 Vezano uz to, ponekad se može čuti da je ukidanje sudačke norme u Sloveniji dovelo do pada broja riješenih predmeta. To je točno, ali Sloveniji nije palo na pamet da zbog toga vraća normu, već se s problemom suočavaju primjenom drugih mjera. O tome više u jednoj od idućih kolumni.
^ 4 Na nepovoljan dojam javnosti o sudstvu ponekad se oslanja i izvršna vlast, u okviru svog PR-a u situacijama u kojim se javno konfrontira sa sudstvom. Ipak, izvršna vlast pritom obično gubi iz vida da je njezin javni rejting još lošiji, što ograničava učinke tog PR-a.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
