Cenzura na društvenim mrežama

Toliki opseg populacije i sama priroda društvenih mreža na kojima ljudi izmjenjuju ne samo poruke, banalne šale, već i ozbiljne poruke koje se dotiču brojnih ozbiljnih društvenih tema, nije mogla ostati nezamijećena niti politici te su razne političke opcije, ali i nevladin sektor počeli intenzivno koristiti društvene mreže kao vlastitu platformu za širenje svojih programa, političke kampanje, itd. U ovom tekstu svakako tema nije blatantni govor mržnje, poticanje na nasilje ili maltretiranje, koje svakako treba biti sankcionirano.

Od predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine, preko Cambridge Analytice, (pogotovo) pandemije COVID-19, sve do rata u Ukrajini i sukoba u Izraelu, osjeti se snažan dojam da su društvene mreže, posredno i neposredno počele provoditi cenzuru nepoćudnih sadržaja. Ovisno o stupnju autokracije, društvene mreže provode ili izravnu cenzuru (ili su same cenzurirane) odnosno provode ju na suptilne načine. Kineski i ruski režimi, primjerice, blokirali su Facebook, a na „njihovim“ mrežama (WeChat) se vrlo jasno nadzire koji sadržaj se smije ili ne smije objavljivati. Naravno, bilo kakva informacija koja bi potkopala vladajući režim je cenzurirana.

Zapadne društvene mreže, one koje su mahom nastale u Silicijskoj dolini, potpuno su druga priča. Iako su njihovi osnivači i vlasnici nerijetko nastupali pred Kongresom i iskazivali o pitanju cenzuriranja sadržaja na društvenim mrežama, barem kada je SAD u pitanju, oni su prilično dobro zaštićeni Prvim amandmanom, onim koji štiti kompanije od predstavljanja sadržaja kojeg one smatraju prikladnim.

Tu, naravno, nastaje zaplet. 

Dostupnost i broj korisnika društvenih mreža doveo je do toga da one imaju daleko veći utjecaj na društvo od običnih privatnih tvrtki koje imaju svoju bazu potrošača. Preko društvenih mreža mogu se odašiljati jasne, snažne političke poruke, mogu se promovirati određene društvene agende, neovisno s kojeg spektra one dolazile, a veliki problem predstavljaju i potencijalni govori mržnje, neovisno o čemu su izrečeni.

Zbog toga što su društvene mreže platforme privatnih kompanija, logično je zaključiti kako one imaju pravo u potpunosti određivati pravila što se smije govoriti, a što ne. No upravo zbog tog reacha kojeg imaju, postavlja se pitanje smiju li one biti u cijelosti pristrane? Naime, iako je i prije COVID-19 pandemije određeni sadržaj bio blokiran (pogotovo onaj koji je otvoreno koketirao sa fašističkom ideologijom, kaznenim djelima protiv djece, itd.), sama pandemija je na veliko pokazala utjecaj tzv. fact-checkera, portala koji su bili zaduženi od strane društvenih mreža ocjenjivati koji sadržaj je primjeren za prikazivanje.

Fact-checkeri služe kao svojevrsna produžena ruka društvenih mreža; o njima i njihovom načinu financiranja široj javnosti nije poznato mnogo, ali je jasno da imaju velike ovlasti u ocjenjivanju što je „istinito“, a što nije. Ukoliko bi ocijenili (metodologija ocjenjivanja točnosti informacija široj javnosti također uopće nije poznata, dapače, moglo bi se reći da je prilično skrivena) da je neki sadržaj „neistinit“, da mu „nedostaje kontekst“ ili da je „zavaravajuć“, onda bi ga društvena mreža ili potpuno blokirala ili „prikriveno zabranila“ (eng. shadowban), odnosno smanjila doseg objave tog sadržaja.

Ne treba previše istraživati da se shvati da nije sav cenzurirani sadržaj potpuna besmislica, već se radi i o određenim tezama, informacijama ili sadržajima koji nisu usklađeni sa mainstream narativom. Bilo kakav sadržaj koji, primjerice dovodi u pitanje efikasnost cjepiva protiv COVID-19 ili učinkovitost lockdowna, automatski je označavan kao „lažan“ zbog kojeg su mnogi liječnici i znanstvenici, protivno zdravoj logici i razumu, bili micani ili ograničavani na mrežama. Slično se odnosi i na druga osjetljiva pitanja poput klimatskih promjena, rata u Ukrajini ili sukoba u Gazi.

Društvene mreže, nadalje, algoritmima (čiji je sadržaj poslovna tajna) također onemogućuju objavu baš svakog sadržaja. Ukoliko algoritam utvrdi određene riječi ili sekvencu riječi koja je „problematična“, tada automatski taj sadržaj ili blokira ili mu smanjuje vidljivost. Korisnik čiji je sadržaj blokiran nikada zapravo ne dobije konkretni razlog blokade ili smanjenja vidljivosti.

To nas dovodi do velikog problema. Sloboda govora je jedna od najvećih vrednota demokratskog društva. Mogućnost preispitivanja autoriteta, kao i kritiziranja javnih politika nešto je na čemu je zapadna civilizacija stvorena. Društvene mreže, u rukama privatnih kompanija, su praksom micanja nepodobnog sadržaja zapravo potkopale upravo te vrednote. Može se koristiti argument da one imaju pravo određivati što će biti dijelom njihove platforme, međutim, postavlja se pitanje imaju li pravo na to samo zato jer su u privatnom vlasništvu ili se na prirodu njihove platforme mora gledati šire od domene jedne privatne kompanije? Američki sudovi i zakonodavstvo ne mogu naći jednoznačan odgovor, već su stavovi, dojam je, također ovisni o vladajućoj većini u određenoj saveznoj državi (Texas i Florida gdje vladaju Republikanci, su, primjerice, zabranili društvenim mrežama da cenzuriraju sadržaj koji je povezan sa određenim političarima).

Europska Unija se s time pozabavila tek u domeni govora mržnje i kibernetičkog nasilja kada je izričito naredila društvenim mrežama da miču sadržaj koji bi pozivao na nasilje ili koji bi predstavljao govor mržnje, ali, s obzirom na rastuću polarizaciju i veliko nezadovoljstvo elitama, kako političkim tako i poslovnim, morat će se uhvatiti i u koštac s činjenicom da javnost itekako ima pravo na izražavanje svojeg stava, sviđalo se to nekome ili ne, bez pretjerano širokog tumačenja što predstavlja govor mržnje, a što pravo na izražavanje vlastitog stajališta.