Digitalna revolucija, kao ni jedna do sada, i to svega u par desetaka godina transformirala je ne samo način na koji živimo i radimo, već i otvorila mnoga pitanja (re)definicije ljudskog, normalnog, moralnog i etičnog. Otkako je homo sapiens uz pomoć tehnologije zakoračio u sferu homo deusa, možemo li uopće reći da vrijedi i dalje ona Protagorina da je čovjek jedino mjerilo svega? Naš novi kolega kojeg sve više angažiramo u pravnoj industriji, respektabilne, ali umjetne inteligencije, nedvojbeno je načitan i elokventan, brzog i kreativnog zaključivanja, no još neistraženog morala i etike. Položio je pravosudni, no kad će pred ispitno povjerenstvo na temu etike, zna li se?
Ispit iz Kodeksa odvjetničke etike je posljednji formalni ispit koji prethodi upisu u Imenik odvjetnika. Taj ispit „težak“ otprilike 9 stranica teksta, zvuči kao šala naspram, po mom subjektivnom osjećaju, 9 milijuna stranica savladanih u cjelokupnom obrazovanju koje je tome prethodilo, no njegov sadržaj čini sponu između zakonitog i pravednog, filter kroz koji svaki propis i odnos treba proći da bi na pošten i pravedan način materijalizirao svrhu naše profesije.
Od Platona do danas, odvjetnička etika nije samo apstraktna ideja, već jasno definirana obveza. I dobro je da je tako, jer ako sam išta naučila u životu, to je da moje poimanje normalnog nije uvijek isto kao i tuđe i, osobno, olakšava mi život i rad kad znam da u našoj profesiji postoji formalna kontrola koja osigurava dosljednost naših pojedinačnih moralnih standarda.
Stoljećima već odvjetnika od ostalih pravnika dijeli ispit iz etike i svečana prisega, no nije li priča postala nešto kompleksnija od kad se u jednadžbu uplela tehnologija? Po svojoj svrsi, tehnologija bi trebala biti jedan od alata kojim upravljamo, no razvojem performansi i korisničkog iskustva taj alat nas iz dana u dan iznenađuje, dokazuje da se na njega možemo osloniti i to ne samo u perifernim poslovima, već nas poziva da pomalo očijukamo i s njegovom mogućnošću donošenja odluka.
Duboko vjerujem da će, čime god da nas razvoj tehnologije iznenadi u budućnosti, u našoj profesiji ljudska prosudba uvijek imati zadnju riječ, ali se nadam i da ćemo od tehnologije početi intenzivnije uzimati ono što se nudi. Zalažem se da univerzalna načela odvjetničke etike ostanu norma i dalje, no veselim se odvjetničkoj etici koja bi u svojoj nadopunjenoj verziji više odražavala stvarnost u kojoj živimo.
Primjerice, trenutni okvir odvjetničke etike nalaže kontinuiranu profesionalnu, ali i opću naobrazbu. Iako neslužbeno poimanje opće naobrazbe već odavno uključuje naprednije informatičke vještine, koliko smo u našoj struci zaista odmaknuli od standarda "napredno poznavanje MS Office paketa"? Jesmo li uistinu razumjeli tehnologiju s kojom svakodnevno radimo i razmišljamo li o potencijalu onih tehnologija s kojima (još) nismo u doticaju, a koje bi našim klijentima mogle osigurati kvalitetniju pravnu uslugu i pružiti konkretnija rješenja za njihove potrebe?
I dok si postavljamo pitanje koje se samo nameće - smije li informatičko znanje ostati individualan izbor svakog odvjetnika - razmotrimo ga u svjetlu načela dostupnosti odvjetničkih usluga, što smo također dužni osigurati po spomenutom Kodeksu.
Moguće da klijentu fizičkoj osobi koja treba „samo“ darovni ugovor naše poznavanje informatičke tehnologije i nije toliko bitno za takvu vrstu usluge, no priča je nešto dublja od toga.
Naime, ako krenemo od načela da bi odvjetničke usluge trebale biti dostupne svima, uključivanje tehnologije u svakodnevne procese dovodi do snižavanja cijene tipskih i repetitivnih usluga i time veće dostupnosti svima.
Zvuči kao nam svima izbijam kruh iz usta, znam, ali ne bi li cijela struka imala više koristi i generirala veći rast u znanju i kvaliteti kada bismo manje naplaćivali po satu ili stranici i počeli vrednovati i naglašavati tu dodanu vrijednost koju klijent ima od nas?
Možda je baš tehnologija prilika da stanemo na kraj svim onim nesretnim situacijama kada bivamo zamoljeni da „samo bacimo oko“, a onda, posljedično, vrlo često i prozivani oko cijene „tog jednog papira“. Već barem desetljeće sastav tipskih ugovora nije ni tehnički ni vremenski zahtjevan proces, ali ono što vrijedi novca je naša priprema, strategija, individualizacija, kontrola i, u konačnici, ime (i polica osiguranja) kojim jamčimo za taj dokument, neovisno o tome jesmo li ga natipkali mi osobno ili ga je generirala tehnologija. Situacija u kojoj nije tajna da „taj jedan papir“ sada može samostalno generirati i sama stranka, prilika je da svojim strankama objasnimo da vrijednost naše usluge nije nužno proporcionalna količini stranica dokumenta kojeg isporučujemo i da papir može tehnički poslužiti svrsi, ali ne mora nužno biti najbolje rješenje njihove situacije.
Još jedan od postulata odvjetničke profesije koji smatramo samorazumljivim jest odvjetnička tajna. Kroz povijest, ta kategorija bila je uvijek i više nego jasna pa je tako odredba iz Austrougarskog Odvjetničkog reda iz davne 1852.: „Odvjetnik imade u obće po prisegi svojoj oskrbljivati poslove, koji mu se povjere i pri tom dužnost mu je, da u uredu svom bude marljiv, pošten i da znade mučati“ aktualna i danas.
Međutim, možemo li se složiti da znati mučati danas ne znači samo ne odavati aktivno detalje iz našeg odnosa sa strankom, već jednako tako znači i implementirati informacijsku sigurnost u odvjetničkim uredima? Već dugo tajnost naših povjerljivih odnosa ne ovisi samo o našim aktivnim radnjama, već puno veći rizik predstavlja naša pasivnost i neznanje. I dok otvaranje teme implementacije tehničkih mjera svakako predstavlja projekt koji zahtijeva vremenske i financijske resurse, razmislimo o tome jesmo li ikada o pravilima ponašanja u tom pogledu razgovarali s vlastitim zaposlenicima. I najcjenjeniji konzultanti koje angažirate radi implementacije mjera informacijske sigurnosti, reći će vam da je ljudski faktor najčešći uzrok sigurnosnih propusta te stoga ključni faktor u smanjenju rizika.
Za razliku od obveze održavanja tajnosti spram trećih osoba, spram vlastite stranke trebamo biti potpuno transparentni i tu tajni ne bi trebalo biti. Osim u pogledu strategije vezane za njezin konkretan predmet, nije li etično da smo prema svojoj stranci otvoreni i u pogledu svojih internih procesa? Je li etično stranku upoznati da ćemo u radu koristiti tehnologiju, opisati opseg i način, rizike i mjere koje poduzimamo da rizike kontroliramo?
Kapacitet ovog članka ne dopušta daljnju razradu svih ostalih stavaka koje čine odvjetničku etiku, no nadam se da će barem biti dobar povod za razgovor na ovu temu.
Isprike unaprijed svima što zagovaram da onih 9 stranica Kodeksa odvjetničke etike potencijalno naraste na dvanaestak, no nadam se da će se naći vremena za dodatno učenje dok vaš digitalni kolega obavlja stvari koje vi ne morate, sve kao dio profesionalnog i osobnog rasta u područjima u kojima on nikada neće moći.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.