Iskustveno je poznato kako je život nezamisliv bez povoljnih okolnosti za njegov razvoj. U okolišu u kojem nema uvjeta za razvoj života on ne nastaje, ne opstaje niti se razvija. Potrebni su specifični, vrlo složeni i u svojim mehanizmima delikatni uvjeti kako bi ljudski život opstao. Te uvjete stvara niz čimbenika, od klime, preko dostupnosti temeljnih resursa poput hrane i vode, sve ono što čini životni okoliš zdravim i pogodnim za razvoj najrazličitijih oblika ljudskog života. Zdrav okoliš je, dakle, preduvjet ljudskog života i razvoja bilo kakve ljudske djelatnosti. Kada je nešto tako esencijalno za čovjeka, bilo bi logično da je zaštićeno i kao ljudsko pravo. Međutim, razvoj, barem na međunarodnopravnoj razini, do nedavno je pokazivao značajne otpore i priznavanju prava na zdrav okoliš kao samostalnog ljudskog prava.
Kodifikacija i progresivni razvoj ljudskih prava, na kojima se temelji međunarodnopravna zaštita prava čovjeka na univerzalnoj razini, događa se neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Užasi ratnih stradanja potaknuli su države da zaštiti ljudskih prava posvete jedno od temeljnih mjesta u arhitekturi poslijeratnog međunarodnog poretka. U to se vrijeme prvo usvaja Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.), u formalnom smislu neobvezujući dokument, no koji je poslužio kao temelj za Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima te Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (oba usvojena 1966., a stupila na snagu 1976. godine). Iako preambula Opće deklaracije o pravima čovjeka spominje „bolje uvjete života“, nijedan od ovih dokumenata izrijekom ne spominje okoliš niti formulira kakvo pravo koje bi bilo specifično usmjereno na zaštitu zdravog okoliša. To je i razumljivo s obzirom na kontekst i vrijeme nastanka tih akata. Oni, naime, nastaju u atmosferi poslijeratnih zbivanja i rastućih napetosti u vrijeme Hladnoga rata, fokusirajući se na prava koja su u tom trenutku temeljna i najvažnija te u središtu interesa međunarodne zajednice, a zaštita zdravog okoliša nije bila među njima.
Slično je i na europskom regionalnom planu. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda datira iz 1950., kada su ju države usvojile, a stupila je na snagu 1953. U njoj, također, što je razumljivo s obzirom na duh vremena i fokus tvoraca konvencije na građanska i politička prava, nema spomena okoliša ni prava na očuvanje zdravog okoliša.
U slučaju tih, „klasičnih“ instrumenata zaštite ljudskih prava, dakle, ne postoji pojedinačno ljudsko pravo na zdrav okoliš. Stoga se ni pred tijelima u čiju nadležnost ulazi odlučivanje o eventualnim povredama navedenih akata (Odbor za prava čovjeka, Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava, Europski sud za ljudska prava) nije moguće pozivati na neko zamišljeno pravo na zdrav okoliš u slučajevima u kojima dolazi do značajnih ekoloških šteta uzrokovanih ljudskim djelovanjem. Sukladno s time, ni sama navedena tijela nisu pravo na zdrav okoliš postulirala kao samostalno ljudsko pravo, već ga isključivo spominju i tumače u vezi s drugim, „klasičnim“ ljudskim pravima. I upravo je to situacija koja se sve češće viđa pred tim tijelima, a o čemu smo pisali u nekim ranijim kolumnama. Najčešće se radi o nekoliko ljudskih prava, prvenstveno pravu na život i pravu na zaštitu privatnosti (osobnog i obiteljskog života), pravu na zaštitu vlasništva i pravu na informaciju, a u nekoj mjeri i o zabrani mučenja i drugog okrutnog i nečovječnog postupanja te pravu na zdravlje. Tipičan će se zahtjev temeljiti na sljedećim postavkama: neka ljudska djelatnost (primjerice, odlaganje otpada u blizini stambenog naselja) toliko degradira okoliš u kojem stanovnici toga naselja žive da je ugrožen njihov život ili zdravlje te njihova imovina, a država ih pri tome nije o tome dovoljno informirala niti im objasnila rizike za okoliš koji proizlaze iz takvih postupaka, a nije ni poduzela sve što je mogla i trebala da se tom djelatnošću ne ugrozi okoliš. Ovo je, dakako, izmišljena situacija, no podsjeća na brojne slučajeve, od kojih su neki zaista i završili pred nekim od navedenih institucija.
Navedeni procesi u teoriji se često nazivaju „ozelenjavanjem“ ljudskih prava. Razlozi su očiti već u nazivu – naime, u navedenim se postupcima, radi zapravo o sljedećoj temeljnoj logici: postojeća ljudska prava potrebno je interpretirati na način da u krug povreda uđu one koje su uzrokovane negativnim ljudskim djelovanjem na okoliš. Ovaj način povezivanja ljudskih prava i okoliša smatra se danas široko prihvaćenim, a međunarodna sudska i kvazisudska tijela suočena su s brojnim postupcima u kojima se primjenjuje ova logika. Od ovih se postupaka donekle razlikuju postupci tzv. „klimatskog sudovanja“, iako se i oni, u konačnici, najčešće temelje na ideji da negativni utjecaji klimatskih promjena na okoliš uzorkuju povrede ljudskih prava. Razlika je, međutim, u tome što se kod „klimatskih“ predmeta u užem smislu radi o tome da se klimatske promjene smatraju izravnim uzročnicima povreda ljudskih prava, i to redovito na način da podnositelji takvih zahtjeva tvrde kako države nisu poduzele dovoljno u smanjivanju i prilagodbi klimatskim promjenama, čime su povrijedile njihova ljudska prava. Tako je Veliko vijeće Europskoga suda za ljudska prava 9. travnja ove godine donijelo odluke u trima predmetima koji se temelje upravo na ovom pristupu. To su slučajevi VereinKlimaseniorinnen, Duarte Agostinho i drugi te Câreme, koje smo već spominjali i u ranijoj kolumni. Od navedenih, slučaj VereinKlimasenniorinen završio je utvrđivanjem povrede članka 6. stavka 1. i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a sud je u presudi uspostavio i niz kriterija za buduće „klimatske sporove“. Ipak, pristup je to koji se i dalje temelji na „starim“ ljudskim pravima te interpretaciji. Njime se i dalje ne priznaje posebno ljudsko pravo na zdrav okoliš, već se ono izvodi iz postojećih ljudskih prava.
U suštini, priznavanje posebnog prava na zdrav okoliš je komplementarno s idejom o „ozelenjavanju“ postojećih ljudskih prava. Temeljna je ideja sljedeća: treba postojati posebno ljudsko pravo na zdrav okoliš, koje je komplementarno s ostalim ljudskim pravima. U tom je smislu već Deklaracija o čovjekovom okolišu, usvojena na prvoj Konferenciji o čovjekovom okolišu u Stockholmu, održanoj 1972., sadržavala sljedeće riječi: „Čovjek ima temeljno pravo na slobodu, jednakost i odgovarajuće uvjete života u okolišu koji je takve kvalitete da omogućava život u dostojanstvu...“ (Princip 1. Deklaracije o čovjekovom okolišu). Deklaracija je, dakako, neobvezujući dokument te, iako poprilično jasna u izričaju, nije izrijekom kreirala neko posebno ljudsko pravo na zdrav okoliš. Ideja se periodički obnavljala te slične formulacije nalazimo i u Rezoluciji Opće skupštine br. 45/94 iz 1990., u kojoj Opća skupština izrijekom konstatira kako „svi pojedinci imaju pravo živjeti u okolišu koji je odgovarajući za njihovo zdravlje i blagostanje“ te Deklaraciji o okolišu i razvoju usvojenoj na Konferenciji o čovjekovom okolišu 1992. u Rio de Janeiru. Međutim, nijedan od ovih dokumenata nije formalno obvezujućeg karaktera te se eventualno mogu smatrati dokazom nastajuće pravne svijesti (opinio juris).
Priznanje prava na zdrav okoliš sporadično se pojavljuje i u nekim obvezujućim aktima iako samo na indirektan način. Tako Konvencija o pravima djeteta, usvojena 1989., u članku 24. stavku 2. točki c) obvezuje države da u okviru „zalaganja za puno ostvarenje“ djetetova prava na zdravlje postupaju „imajući na umu opasnosti i rizike od zagađenosti okoliša“. Ipak, iako je u ovom primjeru okoliš integriran u obvezujući akt međunarodnoga prava i izrijekom spomenut, ne radi se o priznavanju samostalnog prava na zdrav okoliš, već se ono i dalje smješta u kontekst prava na zdravlje kao mnogo šireg prava djeteta koje obuhvaća i brojne druge aspekte koji nisu u izravnoj vezi sa zaštitom zdravog okoliša.
S druge strane, regionalni razvoj je krenuo u progresivnijem smjeru. Tako Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda, usvojena 1988., u članku 24. jamči da „Svi narodi imaju pravo na zadovoljavajući okoliš koji će pogodovati njihovom razvoju“. Iste godine, države Latinske Amerike usvajaju Protokol iz San Salvadora, kojim također izrijekom priznaju pravo na zdrav okoliš (članak 11. Protokola iz San Salvadora). Mogli bismo konstatirati da je Međuamerički sud za ljudska prava vjerojatno najprogresivniji sud kada je riječ o povezivanju ljudskih prava i zdravog okoliša, koji je razvio vrlo bogatu praksu s time u vezi, posebno kada je riječ o zaštiti okoliša u kojem živi domorodačko stanovništvo.
Kad je riječ o postignućima na univerzalnoj razini, vrlo važan, a po mnogima i prijeloman trenutak zbio se 2021. Tada je, naime, Vijeće za prava čovjeka, pomoćni organ Opće skupštine Ujedinjenih naroda uspostavljen 2006. s mandatom da brine o „promociji općeg poštivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve“, usvojilo Rezoluciju br. 48/13. U njoj je Vijeće izrijekom navelo kako „Priznaje pravo na čist, zdrav i održiv okoliš kao ljudsko pravo koje je važno za uživanje ljudskih prava“. Osim toga, Vijeće je navelo i kako je to pravo povezano s drugim segmentima međunarodnoga prava, osobito s pravom zaštite okoliša, čija „potpuna implementacija“ jest uvjet poštovanja ovoga prava. Na taj je način Vijeće za prava čovjeka postavilo dva područja međunarodnoga prava, ljudska prava, s jedne te pravo zaštite okoliša, s druge strane, u izravnu vezu. Tako poštivanje obveza koje su države preuzele po mnogostranim međunarodnim ugovorima u vezi s okolišem u smislu smanjivanja štetnih utjecaja na okoliš i prilagodbe klimatskim promjenama zapravo predstavljaju uvjet poštivanja ljudskih prava kao jednog od imperativa suvremenog međunarodnog prava. Iako Rezolucija br. 48/13, kao ni druge rezolucije Vijeća za prava čovjeka, nije pravno obvezujuća, ona je zasigurno potvrda rastuće svijesti država o pravu na zdrav okoliš kao ljudskom pravu. Tome svjedoči i činjenica kako je istodobno Vijeće usvojilo i Rezoluciju br. 48/14, kojim je uspostavilo funkciju Posebnog izvjestitelja za ljudska prava i klimatske promjene. Dodatno, stavove iz Rezolucije Vijeća za prava čovjeka osnažila je i poduprla i Opća skupština svojom Rezolucijom br. 76/300, kojom je također izrijekom priznala „pravo na čist, zdrav i održiv okoliš kao ljudsko pravo“.
Zaključno, klimatske promjene su problem koji dotiče mnoge dimenzije međunarodnoga prava. Među njima, ljudska prava su jedan od ključnih područja, ne samo zbog supstantivnih povreda ljudskih prava do kojih može doći uslijed događaja uzrokovanih klimatskim promjenama, već i zbog toga što se radi o dijelu međunarodnoga prava koje pojedincima omogućuje korištenje mehanizama pravne zaštite. Ipak, ideja o pravu na zdrav okoliš kao samostalnom ljudskom pravu ima svojih problema – između ostalog, pravo je ponekad teško definirati, a prigovara mu se antropocentrizam. Ipak, jedno je sigurno – zaštita okoliša nužan je preduvjet ostvarivanja ljudskih prava. Riječima bivšeg suca Međunarodnoga suda Christophera Weeramantryja u njegovom izdvojenom mišljenju uz presudu u slučaju Gabčíkovo-Nagymaros: „zaštita okoliša je također vitalan dio suvremene doktrine ljudskih prava“. Iako zapisane 1997., ove riječi nisu nimalo izgubile na aktualnosti. Štoviše, aktualnije su, čini se, nego ikada.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
