Država šiljateljica, dakle ona koju predstavljaju, dakako može ograničiti mandat svojim propisima ili internim uputama, no iz aspekta međunarodnoga prava, tako dugo dok je pojedini šef misije valjano akreditiran u državi primateljici (što znači da mu ona nije uskratila gostoprimstvo, kao ni da ga je njegova država opozvala), ostaje mu diplomatski značaj i on ostaje na čelu misije. To je i povijesno iskustvo, u vremenima kada su se promjene događale mnogo sporije nego danas, bilo je slučajeva da pojedini diplomatski zastupnici ostaju na istome mjestu do kraja karijere, pa čak i života. S te strane, formalno gledajući, međunarodnopravno situacija koja se posljednjih godina počela sve više problematizirati u Hrvatskoj – gotovo (s jednim jedinim izuzetkom) potpuna blokada imenovanja novih veleposlanika uslijed nemogućnosti usuglašavanja između predsjednika republike i predsjednika vlade – nije problematična. Šefovi hrvatskih diplomatskih misija mogu nastaviti djelovati u državama primateljicama i one će to, osim iznimno, ako dođe do nekog događaja koji bi zahtijevao uskraćivanje gostoprimstva šefu misije, tolerirati te se ponašati kao da se ništa i nije dogodilo. Neformalno, s druge strane, jasno je kako će i država primateljica, ali i diplomatske misije drugih država primijetiti što se događa, o tome moguće i obavijestiti svoje vlade, a što može utjecati na percepciju ozbiljnosti i političke situacije u Hrvatskoj. U diplomatskim je odnosima sve važno, svaki potez se bilježi i može imati posljedice koje najčešće ne ulaze u područje diplomatskog prava, ali mogu bitno oblikovati percepciju pojedine države.
No postoji i jedna, pomalo neobična, no naoko „sretna“ okolnost koja je izravna posljedica „nerotiranja“ hrvatskih veleposlanika. U pojedinim se novinama tako proteklih tjedana moglo pročitati da hrvatski veleposlanici pri pojedinim međunarodnim organizacijama i u pojedinim državama postaju doajeni diplomatskog zbora. Na prvi pogled, funkcija zvuči gordo i počasno, no više je ovo posljednje nego bilo što drugo. Tko je, dakle, doajen diplomatskog zbora?
Doajen (franc. doyen) ili dekan (lat. decanus) diplomatskog zbora, sukladno prastarom običajnopravnom pravilu međunarodnoga prava, jest po rangu najstariji diplomat u državi primateljici. Redovito, bit će to šef misije koji je najstariji po rangu, što u praksi najčešće znači šef misije koji je najdulje na funkciji u nekoj državi primateljici. I tu se upravo krije razlog zašto hrvatski veleposlanici sve češće postaju doajeni – ako nema „rotacije“ kakva bi bila uobičajena (svakih nekoliko godina, kod nas, kao i u brojnim drugim državama, u pravilu nakon četiri godine), hrvatski veleposlanici ostaju na funkciji dulje od veleposlanika drugih država, koji takve zastoje u imenovanjima nemaju. Iznimno, doajen u (tradicionalno) katoličkim državama nije najstariji šef misije po rangu, već papinski nuncij po samoj svojoj funkciji (ex officio). Bečka konvencija o diplomatskim odnosima tu praksu izrijekom dopušta (argumentum ex članka 16. stavka 3. Bečke konvencije), no ona je ograničena na, ipak, manji broj država u svijetu (među kojima je i Hrvatska; zanimljivo je spomenuti kako je do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća Sveta Stolica imenovala pronuncije u državama u kojima nunciji nisu bili ex officio dekani diplomatskog zbora, no razlika je bila samo u nazivu).
Možda je intuitivno misliti kako doajen diplomatskog zbora ima neku značajnu, bitnu funkciju. Ipak, on je po rangu najstariji diplomat u nekoj državi. No tome zapravo nije tako, pogotovo u suvremeno doba, a ni povijesno doajeni nikada nisu imali baš presudnu važnost u diplomatskim odnosima, iako su bili važniji nego što su to danas. Doajen je, dakle, na čelu diplomatskog zbora, koji okuplja sve šefove misija akreditirane u nekoj državi primateljici. Diplomatski zbor postoji u svakoj državi samom činjenicom da se u njoj nalaze akreditirani šefovi misije, ali uglavnom nema neku posebnu ulogu osim protokolarne. Te protokolarne zadaće uglavnom se svode na povremene prigodne sastanke sa šefom države ili vlade, na kojima se izmjenjuju dobre želje, čestita se neka obljetnica ili tome slično. Ujedno, to je i gotovo redovito jedina prigoda u kojoj je uloga doajena diplomatskog zbora javno vidljiva – upravo je on taj koji će izreći prigodni govor. Osim toga, doajen diplomatskog zbora tradicionalno prima novopridošle šefove misija te ih upućuje u lokalne običaje i načine komunikacije s organima države primateljice, a ti organi bi, također, u slučaju da žele uputiti neku informaciju o protokolarnim pitanjima, to tradicionalno trebale činiti putem doajena diplomatskog zbora. No obje ove uloge u suvremenom se diplomatskom komuniciranju sve više napuštaju i postaju relikt prošlosti ili tek formalne obveze bez praktičnog sadržaja.
I to je u skladu sa suvremenim tendencijama diplomatskog protokola i odnosa općenito – oni postaju sve neformalniji, sve manje se inzistira na formi, a više na sadržaju, koji se, upotrebom modernih tehnologija, sve manje komunicira putem klasičnih diplomatskih misija, a sve više izravnim pregovorima između šefova država. Doajen diplomatskog zbora u takvim okolnostima jedna je od onih ustanova običajnog prava koje sve više gube i onaj praktični značaj koji su možda imale u nekim prošlim vremenima.
No kao što smo spomenuli i na početku – u diplomatskim je odnosima svaki potez važan i često su njegove pravne posljedice mnogo manje nego što su to njegovi učinci na ugled i percepciju pojedine države. Hrvatski veleposlanici koji su u istim državama primateljicama po sedam-osam godina, iako to može donijeti i neke koristi u smislu boljeg snalaženja u državama u kojima već dugo borave, kontakata koje su ostvarili, pa čak i proširenih mogućnosti za komunikaciju s drugim diplomatskim zastupnicima i organima države primateljice uslijed stjecanja statusa doajena diplomatskog zbora – nisu redovna ni osobito pozitivna slika te pokazuju drugim državama kako u hrvatskim unutarnjim odnosima nešto nije kako treba. Stoga bi bilo dobro da se, konačno, pomakne nešto u postupcima imenovanja i „rotacije“ veleposlanika, pa makar i neki od njih prestali vršiti funkcije doajena diplomatskog zbora, kako god lijepo možda ta titula zvučala.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
