Do značajne promjene u francuskom shvaćanju arbitrabilnosti prostupaka i ugovora upravnog prava dolazi krajem 2023., Kada Conseil d'Etat u predmetu SMAC protiv Ryanaira4 zaključuje kako sporovi koji proizlaze iz ugovora koje su sklopila javnopravna tijela i strane pravne osobe za potrebe međunarodne trgovine nisu arbitrabilni, čime se izričito ide protiv presude u predmetu Galakis5 iz 1966., kojom se arbitražne klauzule francuskih javnopravnih tijela u ugovorima u svrhu međunarodne trgovine smatralo valjanim.6
Conseil d'Etat zaključuje sljedeće;
Konkretno, iz općih načela francuskog javnog prava proizlazi da, podložno odstupanjima koja proizlaze iz izričitih zakonskih odredbi ili, gdje je to primjenjivo, iz odredbi međunarodnih konvencija koje su ugrađene u domaći pravni poredak, pravni subjekti javnog prava ne mogu izbjeći pravila koja određuju nadležnost nacionalnih sudova prepuštajući odluci arbitra rješavanje sporova u kojima su stranke. Na upravnom je sucu, koji rješava zahtjev za izvršenje arbitražne odluke, osigurati da se arbitraži ne pribjegne radi izigravanja ovih načela.
Prvo, suprotno onome što tvrde tvrtke podnositelji zahtjeva, sud nije pogriješio u primjeni prava odlučujući da okolnost da je ugovor sklopila javna osoba za potrebe međunarodne trgovine ne dopušta odstupanje od načela zabrane pribjegavanja arbitraži pravnim osobama javnog prava.7
Ovaj važan razvoj događaja nije ograničen samo na Francusku. Tako je grčki Vrhovni upravni sud u predmetu 246/2022 presudio kako arbitražni sud nema nadležnost u sporu koji je proizlazio iz koncesijskog ugovora sklopljenog na razdoblje od 30 godina – s argumentacijom koja proširuje doseg presude Suda Europske unije iz predmeta C-284/168 Achmea od isključivo arbitraža na temelju bilateralnih investicijskih sporazuma na trgovačku (komercijalnu) arbitražu općenito.9
Sad, zašto je (i je li uopće!) ovo sve važno za nas? Mislim da je, zato što sve navedeno treba dovesti do propitivanja nečega što se kod nas uzima zdravo za gotovo – rješavanje sporova iz upravnih ugovora privatnim arbitražama.
Naše upravno pravo je puno ugovora koji već dugo ispunjavaju sve preduvjete da ih se smatra upravnim ugovorima, ali osvještavanje te činjenice je bilo sporo i nekad bolno. Ugovor o koncesiji je izričito određen upravnim ugovorom novim Zakonom o koncesijama iz 2017., dok je ugovor o javnoj nabavi izričito proglašen upravnim ugovorom intervencijom Vrhovnog suda rješenjem Revd 4129/2021-2 krajem 2023. Kod javno-privatnog partnerstva je situacija malo složenija, ali čini mi se da članak 4. Zakona o javno-privatnom partnerstvu ukazuje na prevladavajući javni utjecaj – pogotovo ako se za provedbu projekta daje koncesija.
Člankom 97. Zakona o koncesijama je dopuštena arbitraža, a posebno je zanimljiva situacija u javnoj nabavi – gdje i dalje (posebno kod nabave radova) ima jako puno arbitražnih sporova.
Pa zašto bi to bilo problematično? Načelno ne bi, i teško je zamisliti promjenu sustava od 180 stupnjeva u kojoj više nema arbitraže kod rješanja sporova iz upravnih ugovora. Ali – možemo li ovako dalje? Možemo li i dalje privatnim arbitražama rješavati javnopravne probleme, možemo li i dalje zanemarivati činjenicu kako upravni ugovor ima svoje zakonitosti - svoje razlike s obzirom na građanskopravni ugovor, te kako je i u rješavanju sporova iz izvršenja upravnog ugovora nužno – ključno – zaštititi i javni interes? A kako ćemo zaštiti javni interes kada i dalje vrijedi shvaćanje kako javnog prava ima samo u postupku dodjele koncesije/javnonabavnog ugovora, a da se na ugovor primjenjuju isključivo privatnopravne ideje?
Razvoj shvaćanja pravne prirode ovih brojnih i gospodarski važnih ugovora kao ugovora javnog (upravnog) prava dovodi nas u situaciju da nešto moramo mijenjati. Rješavanje sporova iz upravnih ugovora pred upravnim sudovima mora biti pravilo, a ne iznimka. Arbitraže ne moraju biti u potpunosti isključene, ali ne može se arbitraža iz javnonabavnog građevinskog spora voditi pod istim uvjetima i na isti način kao i potpuno privatnopravna arbitraža. Kod javno-privatne arbitraže ključna je primjena odredbi upravnog prava. I što je najvažnije – arbitraže s javnim elementima zahtijevaju najvišu moguću razinu transparentnosti, a arbitražne odluke moraju poštivati javnopravna ograničenja izmjena upravnih ugovora iz općih i sektorskih zakona.
Dakle, trebaju nam temeljite promjene percepcije arbitražnih klauzula u upravnim ugovorima, ali i temeljite promjene u frekvenciji i načinu vođenja javno-privatnih arbitražnih postupaka. To zahtijeva zaštita javnog interesa, ali i velike promjene u shvaćanju što su to upravni ugovori – promjene koje sadašnje stanje čine neodrživim.
______________________________
^ 1 Francusko upravno pravo imalo je (i još uvijek ima) ogroman utjecaj na hrvatsko upravno pravo.
^ 2 Za detaljnije objašnjenje vidi Ching-Lang, L., Arbitration in administrative contracts : comparative law perspective, disertacija, Institut d’études politiques de paris - Sciences Po, 2014.
^ 3 Ibid., str. 95.
^ 4 https://www.conseil-etat.fr/fr/arianeweb/CE/decision/2023-10-17/465761
^ 6 O arbitražnoj praksi u Francuskoj za 2023. vidi više ovdje; https://arbitrationblog.kluwerarbitration.com/2024/01/27/2023-year-in-review-arbitration-related-developments-in-france/, pristupljeno 14. listopada 2024.
^ 7 ”3. En particulier, il résulte des principes généraux du droit public français que, sous réserve des dérogations découlant de dispositions législatives expresses ou, le cas échéant, des stipulations de conventions internationales régulièrement incorporées dans l'ordre juridique interne, les personnes morales de droit public ne peuvent pas se soustraire aux règles qui déterminent la compétence des juridictions nationales en remettant à la décision d'un arbitre la solution des litiges auxquels elles sont parties. Il appartient au juge administratif, saisi d'une demande tendant à l'exequatur d'une sentence arbitrale, de s'assurer qu'il n'a pas été recouru à l'arbitrage en méconnaissance de ces principes.
4. En premier lieu, contrairement à ce que soutiennent les sociétés requérantes, la cour n'a pas commis d'erreur de droit en jugeant que la seule circonstance qu'un contrat a été passé par une personne publique pour les besoins du commerce international ne permettait pas de déroger au principe de l'interdiction pour les personnes publiques de recourir à l'arbitrage.”
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
