Vuk sit, a sve ovce na broju

Međutim, u prekršajnom pravu nailazimo i na pravne situacije u kojima je moguće izbjegavanje određenih prekršaja (nazvat ćemo ih „primarnim prekršajima“) počinjenjem nekih drugih prekršaja (nazvat ćemo ih „sekundarnim prekršajima“). To posebno možemo povezati uz obvezu dostavljanja određenih podataka i relevantne dokumentacije na traženje određene inspekcije, a koja tijekom inspekcijskog nadzora nastoji kroz eventualno dostavljene podatke i dokumentaciju utvrditi pravilnost, odnosno zakonitost poslovanja određenog subjekta.

Dakako, nedostavljanje zatraženih podataka i dokumentacije predstavlja određeni prekršaj, primjerice iz članka 127. Zakona o Državnom inspektoratu ("Narodne novine" br. 118/18., 117/21., 67/23. i 155/23.). Međutim, ovakvim nedostavljanjem dokumentacije počinitelji prekršaja mogu izbjeći odgovornost za neke druge prekršaje, pa tako i za teže prekršaje u odnosu na prekršaj nedostavljanja dokumentacije, a koje bi postupajući inspektor eventualno mogao utvrditi pregledavajući dostavljenu dokumentaciju (primjerice radnopravnu dokumentaciju).

Međutim, u fokusu našeg zanimanja je ipak jedan drugi prekršaj iz vrlo široke lepeze prometnih prekršaja, a posebno zbog toga što je u zadnje vrijeme vrlo aktualno postavljanje uz ceste tehničkih uređaja za nadzor kretanja vozila (kamera). Dakle, govorimo o prekršaju iz članka 229. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22. - dalje: ZSPC).

U tom kontekstu valja pojasniti da u situacijama kada vozač motornog vozila nije neposredno zatečen na mjestu počinjenja prekršaja, primjerice, kod nepropisnog parkiranja odnosno kada je uz upotrebu odgovarajućih tehničkih uređaja zabilježena nepropisna brzina kretanja vozila ili neki drugi prekršaji iz ZSPC-a, naknadno se prema registarskoj oznaci vozila utvrđuje vlasnik vozila i dostavlja mu se obavijest o obvezi dostave podataka o osobi kojoj je vozilo kritične prigode dao na upravljanje (popunjavanje formulara "Podaci o vozaču" traženim podacima). Navedeno je sukladno članku 229. stavku 3. ZSPC-a koji propisuje obvezu vlasniku vozila odnosno korisniku da na zahtjev policijskog službenika ili službene osobe jedinice lokalne samouprave koja obavlja poslove iz članka 5. stavka 4. ovoga Zakona, da vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, s tim da se dostava podataka o više osoba koje su upravljale vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja ne smatra dostavom vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje.¹

U slučaju da vlasnik vozila ili odgovorna osoba u pravnoj osobi odnosno korisnik vozila, u roku od 15 dana, ne da vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja čini prekršaj iz članka 229. stavka 7. ZSPC-a, za koji je zapriječena novčana kazna u rasponu od 660,00 do 1990,00 eura.²

Ne možemo ne primijetiti da, vezano uz prethodni prekršaj, egzistira svojevrsna paradoksalna situacija u kojoj podaci o osobi kojoj je vozilo dano na upravljanje mogu biti zatraženi u vezi prekršaja za koji je propisana stroža prekršajnopravna sankcija (uključujući i zaštitnu mjeru te negativne prekršajne bodove, a uz određene uvjete i oduzimanje vozila) od sankcije propisane za prekršaj nedostavljanja traženih podataka iz članka 229. stavak 7. ZSPC-a.

U takvim situacijama vlasnicima vozila je povoljnija opcija da uopće ne dostave vjerodostojne podatke, odnosno da odgovaraju za „sekundarni prekršaj“ iz članka 229. stavak 7. ZSPC-a,  te tako izbjegnu strožu sankciju za sebe ili drugu osobu koja je eventualno upravljala vozilom u inkriminirano vrijeme, primjerice za prekršaj iz članka 53. stavka 3. ZSPC-a (kretanje vozilom u naselju brzinom koja je za više od 50 km/h veća od dopuštene ili prometnim znakom ograničene brzine), za koji je propisana novčana kazna u iznosu od 1320,00 do 2650,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana, a čije počinjenje za sobom povlači, u pravilu, i izricanje zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, te dakako i upisivanje šest negativnih prekršajnih bodova.

K tome, neki počinitelji prekršaja služe se time i da dostavljaju podatke za nekoga od članova bliže ili daljnje obitelji koji nisu upravljali vozilom u vrijeme počinjenja „primarnog prekršaja“, a koji inače rijetko ili nikako ne upravljaju vozilom, pa im ne predstavlja problem eventualno izricanje zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, kao niti upisivanje negativnih prekršajnih bodova. To bi, pak, predstavljalo problem stvarnom vozaču (u pravilu vlasniku vozila) koji je u vrijeme „primarnog prekršaja“ upravljao vozilom, jer mu je, primjerice, vozilo neophodno za obavljanje zadataka radnog mjesta, za odlazak na posao i sl., a i upisivanje dodatnih negativnih prekršajnih bodova moglo bi rezultirati posljedicama predviđenim u članku 286. ZSPC-a (posebno u odnosu na mladog vozača), odnosno ukidanjem i oduzimanjem vozačke dozvole, te obvezom ponovnog polaganja vozačkog ispita, s tim da ga može polagati istekom roka od dvije godine od dana izvršnosti rješenja o ukidanju i oduzimanju vozačke dozvole. Pored toga, taj član obitelji možda je, za razliku od stvarnog počinitelja „primarnog prekršaja“, i nešto lošijeg imovinskog stanja (primjerice prima relativno manju mirovinu) te nije ranije prekršajno kažnjavan i sl., pa postoji realna mogućnost da će u prekršajnom postupku ishoditi odluku s blažom prekršajnopravnom sankcijom u odnosu na stvarnog počinitelja „primarnog prekršaja“.

Međutim, kako sada stvari stoje, u takvim situacijama je za sada bitno da netko odgovara za „primarni prekršaj“, pa makar i ne bio stvarni vozač vozila u vrijeme počinjenja toga prekršaja ili da vlasnik vozila odgovara barem za „sekundarni prekršaj“ te da se izrečenim novčanim kaznama za takve prekršaje puni državna kasa, odnosno da su „institucije odradile svoj posao“, dok je, s druge strane, počiniteljima „primarnog prekršaja“ bitno da odgovaraju za lakši „sekundarni prekršaj“, pa da time budu i blaže novčano kažnjeni te da nemaju težih posljedica vezanih za svoje postupanje u vidu izricanja zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, odnosno upisivanja negativnih prekršajnih bodova, ili da im nekim slučajem bude i oduzeto motorno vozilo, odnosno u drugom slučaju da netko drugi umjesto njih odgovara za „primarni prekršaj“.

U tom smislu onda nalazimo poveznicu sa starom narodnom izrekom „Vuk sit, a sve ovce na broju“, kao što sam uostalom i nazvao ovu kolumnu. Kada bismo takvu izreku modificirali radi prilagodbe ovoj našoj temi ona bi mogla glasiti: „Državni sustav sit, a sva prekršiteljeva prava na broju“.

Nastavno, ne možemo isključiti niti situaciju u kojoj bi vlasnik vozila, a sve kako bi napakostio drugoj osobi, dostavio podatke upravo za tu osobu, iako ta osoba nije upravljala predmetnim vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, pa neka se ta osoba u kasnijem postupku „izvlači“ od prekršajne odgovornosti, što, dakako, može biti vrlo neugodno po nju. Nadajući se da do takvih situacija ne dolazi i da neće ubuduće doći, zaustavit ćemo se u odnosu na taj problem samo na hipotetskoj razini.

Na kraju, moram naglasiti da mi nije bila namjera ovom kolumnom dati eventualnim počiniteljima prekršaja ideju kako izigrati zakon, odnosno sugerirati im kako postupati u ovakvim situacijama, nego jednostavno ukazati da vezano uz situaciju uređenu u članku 229. ZSPC-a, postoji, bar po mome skromnome mišljenju, određeni problem u vidu manipuliranja dostavljanjem, odnosno nedostavljanjem zatraženih podataka. Dakle, dijagnozu svojevrsne „bolesti“ sam postavio, no, iako razmišljam o nekim rješenjima ovoga problema (primjerice kroz vezivanje, barem, propisane novčane kazne za „sekundarni prekršaj“ uz propisanu novčanu kaznu za „primarni prekršaj“), osmišljavanje adekvatne terapije bih ostavio nekima pametnijima od mene.

U tom kontekstu bitno je istaknuti da je na tom tragu bila i izmjena ZSPC-a iz 2019. godine (N.N. br. 70/19.), koja je, uz ostalo, imala za cilj onemogućavanje prakse vlasnika vozila koji su dostavljali podatke o više osoba (primjerice svoje podatke i podatke od pojedinih članova obitelji) koje su kritičnog dana upravljale njihovim vozilima. To je stvaralo poteškoće u provedbi prekršajnih odredbi ZSPC-a, pa je tako dopunjen članak 229. stavak 3. ZSPC-a riječima: „a pritom se dostava podataka o više osoba koje su upravljale vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja ne smatra dostavom vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje“. Dakle, ova promjena predstavlja modus kojim se onemogućuje vlasnike vozila da dostavljaju podatke o više osoba koje su upravljale njihovim vozilom na dan kada je počinjen određeni prekršaj iz ZSPC-a, pa je time otpala bar jedna varijacija manipuliranja dostavom podataka.

Međutim, za sada, kada se u praksi pojave ovakvi slučajevi, možda bi o svemu prethodno navedenom trebalo voditi računa prilikom odmjeravanja novčane kazne te tako kroz izrečenu novčanu kaznu nastojati donekle amortizirati ovakvo normativno rješenje. Pri tome treba imati u vidu da je isti raspon novčane kazne propisan i za počinitelja koji ne da vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja već navedenog prekršaja iz članka 53. stavak 3. ZSPC-a, za koji je, ponavljamo, propisana novčana kazna u iznosu od 1320,00 do 2650,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana, a čije počinjenje za sobom povlači, u pravilu, i izricanje zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom te upisivanje šest negativnih prekršajnih bodova, kao i, primjerice, prekršaja iz članka 82. stavka 4. ZSPC-a (nepropisno zaustavljanje i parkiranje), za koji je zapriječena novčana kazna u fiksnom iznosu od tek 30,00 eura te nije predviđeno upisivanje negativnih prekršajnih bodova.³