Sam naziv „ekocid“, dakako, evocira jedan drugi, dobro poznati međunarodni zločin – genocid. Baš kao što je pojam genocid kovanica koja doslovno prevedena znači, otprilike, „narodoubojstvo“, tako bi ekocid bio „okolišoubojstvo“. Paralele ne staju samo na nazivu. Genocid je, kao što je dobro poznato, definiran Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. te se ta definicija prenosi i u druge akte usmjerene na sprječavanje i kažnjavanje tog najtežeg međunarodnog zločina, pa tako i u Statut Međunarodnog kaznenog suda, poznat i kao Rimski statut. Njime je genocid određen kao međunarodni zločin koji pripada u stvarnu nadležnost suda, što znači da je sud nadležan suditi pojedincima optuženima za počinjenje toga zločina. Upravo je Rimski statut međunarodni dokument u koje se najčešće zaziva upisivanje ekocida kao posebnog međunarodnog zločina, čime bi sud dobio nadležnost za sankcioniranje „okolišoubojstva“, dakle ozbiljnih šteta koje su pojedinci učinili na okolišu.
Koncept ekocida nije nimalo nov. U literaturi se navodi kako je, najvjerojatnije, prvi puta upotrijebljen 1970., kada ga koristi američki biolog Arthur Galston. Našao je svoje mjesto i u govorima državnika na danas slavnoj Konferenciji Ujedinjenih naroda o čovjekovom okolišu održanoj 1972. u Stockholmu, kada ga spominje tadašnji švedski premijer Olof Palme u svom uvodnom obraćanju tom skupu koji je trasirao put razvoju međunarodnog prava okoliša. K tome, važno je napomenuti i kako je ekocid (već) postojao i u nekim radnim verzijama teksta Rimskog statuta, no do faze usvajanja teksta izbrisan je iz tog dokumenta kojim je osnovan prvi i, do sada, jedini stalni međunarodni kazneni sud. Međutim, to nije prekinulo raspravu o definiranju i mogućem uvrštavanju međunarodnog zločina ekocida u neki od obvezujućih međunarodnih dokumenata. Mnogi su teoretičari ponudili svoje definicije koje se razlikuju u potankostima. Osim toga, s općim rastom svijesti o potrebi brige za okoliš, rasla je i svijest pojedinih država o potrebi kriminalizacije teških zločina protiv okoliša te se, u recentnije vrijeme, on našao i u nacionalnim kaznenim zakonodavstvima pojedinih država (primjerice, u Francuskoj od 2021.). No na planu međunarodnoga prava, sve je, za sada, ostalo na inicijativama pojedinih stručnjaka, ali i država koje se sve više pridružuju inicijativama za uvrštavanje ekocida u Statut Međunarodnoga kaznenoga suda. U tome su, očekivano, vrlo uporne male otočne države (zbog njihova specifičnog položaja u odnosu na klimatske promjene, čijim su negativnim posljedicama, unatoč minimalnom doprinosu globalnom zagrijavanju, te države izrazito izložene), no posljednjih im se godina sve više pridružuju i druge države te Europska unija, Vijeće Europe, ali i Katolička Crkva predvođena papom Franjom.
Spomenuli smo inicijative stručnjaka među kojima je jednu svakako vrijedno istaknuti. Naime, 2020. godine Zaklada „Stop ekocidu“ osnovala je ad hoc tijelo stručnjaka, koje je nazvano Neovisno stručno vijeće za definiciju ekocida. Ono je u lipnju 2021. objavilo svoj završni dokument u kojem je predložilo dopunu preambule i dva članka (članak 5. i članak 8.) Statuta Međunarodnoga kaznenog suda kako bi se u njega (a time i u stvarnu nadležnost suda) uključio zločin ekocida. Neovisno stručno vijeće je ekocid definiralo kao „nezakonito ili bezobzirno djelo počinjeno sa sviješću da postoji velika vjerojatnost da će tim djelom nastati teška i široko rasprostranjena ili dugoročna šteta po okoliš“. Iako samo jedna od predloženih definicija u teoriji (međunarodnoga) prava, ova definicija i način na koji je prezentirana u završnom dokumentu Neovisnog stručnog vijeća pokazuju kako postoje svi stručni preduvjeti za uvrštavanje zločina ekocida u Statut Međunarodnoga kaznenog suda. Pitanje je, dakle, volje država stranaka da se prihvate revizije Statuta, što ni proceduralno, a još manje politički, nije lagan ni jednostavan korak.
Znajući sve ovo, logično je postaviti pitanje – treba li nam ekocid kao poseban međunarodni zločin koji za sobom povlači kaznenu odgovornost pojedinca pred Međunarodnim kaznenim sudom? Kao i za gotovo svaki potez u smjeru progresivnog razvoja međunarodnoga prava, postoje argumenti i za i protiv. Što se tiče prvih, dakle argumenata koji podržavaju uvrštavanje zločina ekocida u stvarnu nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda, najvažnijim bi se mogao označiti argument prevencije. Odašiljanja poruke. Naime, zločini koji su uvršteni Rimskim statutom u stvarnu nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda su najteži zločini koji svojom težinom „prijete svjetskom miru, sigurnosti i dobrobiti“ (preambula Rimskog statuta). Uvrštavanje zločina ekocida među te zločine odaslalo bi snažnu poruku o važnosti brige za okoliš i obveze svih (pojedinaca, međunarodnih korporacija, država) da djeluju na način koji će spriječiti nastanak teških šteta za okoliš. Ta se dimenzija čini čak i važnijom od one najočitije, a ta je otvaranje mogućnosti za kaznenu odgovornost pojedinca za takvu vrstu šteta pred Međunarodnim kaznenim sudom.
Naravno, postoje i protuargumenti koji se uglavnom svode na, s jedne strane, probleme definiranja ekocida te proceduralne probleme s iniciranjem i uspješnim dovršetkom procesa izmjene Rimskog statuta u svrhu uvrštavanja novog međunarodnog zločina u stvarnu nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda. Problemi povezani s definicijom odnose se, ponajviše, na poznate probleme dokazivanja uzročnosti i namjere kod ekoloških šteta, koje su često izazvane nenamjerno, kao dio niza povezanih događaja u kojima je teško odrediti vezu između uzroka i posljedice te uglavnom ulaze u kaznenopravnu sferu. S druge strane, proceduralni problemi vezuju se uz proces izmjene Rimskog statuta koji predviđa složeni postupak kroz nekoliko faza u kojima je potrebno prikupiti glasove većine država stranaka za pokretanje pregovora o izmjeni, zatim većinu od dvije trećine za usvajanje izmjene, tek nakon čega slijede ratifikacije i obvezivanje država izmijenjenim tekstom Rimskoga statuta (članak 121. Rimskoga statuta).
Zaključno – treba li nam ekocid kao međunarodni zločin u okviru Rimskoga statuta? Pitanje je to na koje pravni znanstvenici, a i države, daju brojne odgovore. Nisu svi jednoznačni. I u Hrvatskoj su se sporadično pojavljivale rasprave o ovom pitanju. No, zbog sve češćih slučaja ekološke štete i sve tragičnijih posljedica za život ljudi trebalo bi mu posvetiti više pozornosti.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
