Godina 2024., koja se uskoro bliži svom kraju, donijela nam je zanimljive pomake na polju zaštite autorskih prava. Je li pozivanje komercijalnih pružatelja usluga, koji na tržište stavljaju nove modele generativne umjetne inteligencije, na iznimku koja omogućuje rudarenje teksta i podataka zapravo samo formalnost? Kako utvrditi poštuju li zaista tvrtke odredbe o isključivanju (opt-out) kada je riječ o sadržaju u pogledu kojeg su nositelji prava izričito pridržali odnosno uskratili pravo rudarenja teksta i podataka (TDM)?
Jedna od ključnih tema u zakonodavstvu EU-a je interakcija između Akta o umjetnoj inteligenciji odnosno Uredbe (EU) 2024/1689 Europskog Parlamenta i Vijeća od 13. lipnja 2024. i iznimaka koje pokrivaju aktivnosti rudarenja teksta i podataka (TDM – Text and Data Mining) iz članka 4. stavka 3. Direktive (EU) 2019/790 Europskog Parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Kakav je međusobni utjecaj ovih zakonodavnih instrumenata i što smatram posebno kontroverznim pokušat ću obraditi u ovoj kolumni.
S normativne strane, Akt o umjetnoj inteligenciji („The AI Act“) je iznimno dugačak i složen zakonski tekst. Strukturno je podijeljen na 13 poglavlja, a sadržajno ga čini 180 recitala, 113 članaka i 13 priloga. Iz perspektive autorskog prava, najrelevantnije odredbe nalaze se u Poglavlju V. koje uređuje UI modele opće namjene (general-purpose AI-models - GPAI) te sadrži njihove obveze u odnosu na autorska prava iz tog Akta.
Što to, konkretno, uspostavlja novi pravni okvir? Dvije su ključne obveze u vezi s autorskim pravima koje se primjenjuju isključivo na pružatelje GPAI modela, navedene u članku 53. stavku 1. točkama c) i d) Akta o umjetnoj inteligenciji. To bi bili oni akteri koji GPAI modele (aplikacije, chatbote i sl.) stavljaju na tržište. Dakle, ove se odredbe ne primjenjuju izravno na aktere koji se bave ulaznim podacima namijenjenim za „hranjenje“ sustava umjetne inteligencije (npr. slučaj LAION, pružatelj baze podataka za obuku sustava) ili aktere koji se bave pružanjem ili implementiranjem GPAI modela (kao opće pravilo).
Odredbe o autorskim pravima iz Akta o umjetnoj inteligenciji namijenjene su povezivanju s iznimkama rudarenja teksta i podataka u Direktivi o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. U suštini, uvodna izjava br. 105. Akta navodi da ako provodite aktivnosti rudarenja teksta i podataka na sadržaju zaštićenom autorskim pravima, radite reprodukciju djela. Stoga, da biste to učinili zakonito, morate dobiti odobrenje od nositelja prava ili ćete profitirati od iznimke autorskopravne zaštite, poput one iz članka 3. (u svrhu znanstvenog istraživanja) i 4. (za sve namjene, uključujući one komercijalne prirode) Direktive.
Sasvim je jasno gdje se točno lome koplja kada je riječ o pravnoj osnovi na koju se pozivaju „treneri“ sustava umjetne inteligencije kada u svom poslovanju koriste dostupne sadržaje. Problem naknade za njihovo korištenje imateljima prava - autorima i drugim kreativcima - naravno, još nije riješen.
No vratimo se sada na odredbe novodonesenog Akta EU-a o umjetnoj inteligenciji koje se odnose na pružatelje GPAI modela. Prva obveza u vezi s autorskim pravima nalazi se u članku 53. stavku 1. točki c), gdje se navodi da pružatelji GPAI modela moraju uspostaviti politiku poštovanja zakonodavstva EU-a o autorskim pravima, posebno identificirati i poštivati, uključujući posredstvom najsuvremenije tehnologije, zadržavanje prava (opt-out) u smislu članka 4. stavka 3. Direktive.
Druga obveza, propisana člankom 53. stavkom 1. točkom (d) Akta, znači da pružatelji GPAI modela moraju sastaviti te učiniti dostupnim javnosti dovoljno detaljan sažetak o sadržaju koji je korišten za obuku GPAI modela, prema predlošku koji će izraditi Ured za umjetnu inteligenciju.
Jedan posebno kontroverzan aspekt intersekcije je pokušaj Akta o umjetnoj inteligenciji da kroz uvodnu izjavu br. 106. daje ekstrateritorijalni učinak svojim odredbama koje se odnose na autorska prava. Konkretno, traži se da dobavljači koji stavljaju GPAI modele na tržište Europske unije, bez obzira na jurisdikciju u kojoj se odvijaju radnje povezane s autorskim pravima na kojima se temelji treniranje tih modela, moraju osigurati usklađenost sa zakonodavstvom EU-a te uspostaviti „politiku poštovanja autorskih prava“, posebno u odnosu na pravo pridržaja (opt-out).
Drugim riječima, svaki dobavljač koji na tržište Unije stavlja GPAI model trebao bi ispunjavati tu obvezu, što je potrebno kako bi se osigurali jednaki uvjeti među dobavljačima GPAI modela prema kojima nijedan od njih ne bi trebao biti u poziciji steći konkurentsku prednost na tržištu Unije primjenom nižih standarda autorskih prava od onih koji su predviđeni EU pravom. Ovo iz razloga što drugi dijelovi svijeta (SAD, Kina i dr.) za sada imaju puno „opušteniji“ pristup zaštiti autorskih prava, u vidu manje regulacije i ograničenja kod korištenja ulaznih podataka.
Za kraj, dotaknut ću se najvažnijeg pitanja koje mene u cijeloj ovoj priči čiji razvoj promatram, najviše interesira. Koliko daleko može ići zapetljavanje u pokušaj normiranja nečega što je gotovo nemoguće regulirati ako se u zbilji, a ne samo na papiru, kao društvena vrijednost ne njeguje etika, empatija i osjećaj za zajednicu, kao i svijest o važnosti kreativnosti – ne samo za profit i ekonomiju, nego i za ljudsku psihu, duhovnost i zdravlje.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
