Troškovi građanskog postupka predstavljaju temu koja uvijek iznova intrigira, izaziva i generira različita pravna shvaćanja. Riječ je o vrlo širokoj tematici koju je nemoguće raspravom i analizama do kraja sadržajno iscrpiti i koja je toliko specifična da jednom dani odgovori o odnosnoj temi nikada nisu konačni, već su uvijek podvrgnuti kritici ispravnosti. Sudska praksa je po svojoj naravi dinamična i uvijek podložna promjenama, a promjene u sudskoj praksi reflektiraju se i na promjene pravnih shvaćanja o troškovima postupka.
To je osobito vidljivo na primjeru jednog posebnog segmenta unutar tematike troškova postupka – troška pribave potvrde pravomoćnosti. Iako je za judikaturu imanentna disonantnost mišljenja glede pojedinih pravnih pitanja, u zadnjih nekoliko godina svjedočimo dubokoj podijeljenosti sudske prakse upravo glede pitanja troška pribave potvrde pravomoćnosti. Razdor sudske prakse poprimio je takve razmjere da pojedini županijski sudovi otvoreno kritiziraju apsolvirana pravna shvaćanja i argumente Vrhovnog suda1.
Što se krije u troškovima pribave potvrde pravomoćnosti da generiraju toliku podijeljenost sudske prakse? Je li VSRH na valjan način ispunio svoju zadaću osiguratelja jedinstvene primjene prava? Zbog čega pojedini županijski sudovi odstupaju od uobičajene prakse da svoja pravna shvaćanja usklade s pravnim tumačenjima VSRH-a? Hoće li takvo kontriranje VSRH-u rezultirati promjenom postojećih pravnih shvaćanja VSRH-a?
Trošak pribave potvrde pravomoćnosti – pravno određenje
Kao što je ranije navedeno, trošak pribave potvrde pravomoćnosti spada u domenu troškova građanskog postupka, koje Zakon o parničnom postupku 2 definira kao izdatke učinjene u tijeku ili u povodu postupka, kao i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Pravni status troška pribave potvrde pravomoćnosti determiniran je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 3 kojom se određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih radnji i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju suda, pravosudnog ili drugog nadležnog tijela, temeljem Zakona o odvjetništvu. 4 Naime, Tbr. 36. Tarife propisuje da za izvid ili pribavu pravomoćnosti ili izvršnosti presude, rješenja i platnih naloga odvjetniku pripada nagrada od 25 bodova.
No u sudskoj praksi se postavilo pitanje uvjeta pod kojima stranka ostvaruje pravo na naknadu troška pribave potvrde pravomoćnosti. Konkretno, postavilo se pitanje je li stranka dužna dokazati da je njezin odvjetnik samostalno pribavio potvrdu pravomoćnosti kako bi ostvarila pravo na naknadu predmetnog troška. Glede navedenog pitanja kroz godine su se etablirala dva suprotstavljena tabora čiji se odgovori na navedeno pitanje razlikuju. Svaki od tabora ima vlastite argumente i uvjerenja, a VSRH kao najviši sud u državi kategorički se u više navrata svrstao na stranu jednog tabora. Međutim, u zadnjih nekoliko mjeseci sve je više odluka različitih županijskih sudova kojima se odstupa od pravnih shvaćanja VSRH-a i iznose vlastita, drukčija vizura odnosne problematike.
Suprotstavljena stajališta sudske prakse
Kao što je supra navedeno, sudska praksa nije suglasna oko toga mora li stranka dokazati da je njezin odvjetnik pribavio potvrdu pravomoćnosti kako bi ona ostvarila pravo na naknadu odnosnog troška. Potonje pitanje se osobito postavilo u kontekstu odlučivanja o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u kojem postupku javni bilježnici bez zahtjeva ovrhovoditelja stavljaju potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi u roku od 15 dana od isteka roka za prigovor ako ne zaprime prigovor.5
Ovo pitanje postavilo se pred VSRH-om koji je rješenjem Revd 3508/2022 od 5. listopada 2022. dopustio reviziju zbog sljedećeg pitanja: „Ima li ovrhovoditelj zastupan po punomoćniku - odvjetniku pravo na naknadu troška pribavljanja potvrde o ovršnosti u situaciji kada se ista izdaje odnosno dostavlja u elektroničkom obliku sukladno čl. 67.a Sudskog poslovnika?“
Također, rješenjem Revd 676/2023 od 14. ožujka 2023. dopušteno je podnošenje revizije u odnosu na sljedeće pitanje: „Ima li ovrhovoditelj zastupan po punomoćniku odvjetniku pravo na naknadu troška pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti u situaciji kada se ista pribavlja i dobiva isključivo elektroničkim putem, te takvom radnjom ovrhovoditelju ne nastaju nikakvi realni troškovi?“
VSRH je u više svojih odluka (npr. Rev 633/2023-2 od 27. rujna 2023., Rev 74/2023 od 14. veljače 2023. itd.) zauzeo jedinstveno pravo shvaćanje po kojem stranka zastupana po punomoćniku ima pravo na naknadu troška za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti i ne mora dokazivati tko je tu radnju poduzeo. Tako primjerice u odluci Rev 1248/2022-2 od 23. kolovoza 2023. VSRH ističe da se u Tarifi nigdje ne uvjetuje da stranka mora dokazivati da je upravo njen punomoćnik pribavio potvrdu pravomoćnosti ili ovršnosti, već jednostavno taj trošak pripada stranci bez obzira tko je pribavio odnosnu potvrdu.
Isto tako, u odluci Rev 78/2023-2 od 22. studenog 2023. potvrđuje da se stranci priznaje pravo na trošak pribave potvrde pravomoćnosti bez potrebe da dokazuje da je njezin punomoćnik išao na sud ili na drugi način podneskom od suda zatražio dostavu potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti jer činjenica da ju je punomoćnik stranke priložio uz presudu radi izravne naplate upućuje na to da ju je on za potrebe tog postupka i pribavio.
Slično pravno shvaćanje VSRH zauzima i u odluci Rev 229/2023 od 19. prosinca 2023. u kojoj navodi: „Drugo po revidentici postavljeno pitanje valja razmotriti u smislu ili sukladno odredbi čl. 32. st. 2. Tarife (i sada na snazi: „Narodne novine" br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022.): prema ovoj odvjetniku pripada „Za izvid ili pribavu pravomoćnosti ili izvršnosti presude, rješenja i platnih naloga 25 bodova.“ Ta je odredba jasna i ne može se tumačiti drugačije od onog kako i glasi: njome se pravo na navedene bodove odvjetniku ničime ne uvjetuje ili vezuje (kako to revidentica sugerira prihvatiti) načinom, težinom ili složenošću traženja i pribavljanja potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti neke odluke. Ti bodovi odvjetniku pripadaju već i neposrednom primjenom Tarife - a ovu sudovi ne mogu mijenjati: takvu ovlast sudovi nemaju. Time odgovor na drugo u reviziji postavljeno pravno pitanje glasi:u okviru prava na naknadu troška izravne naplate ovrhovoditelju zastupanom po punomoćniku pripada i pravo na naknadu troška za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti isprave neovisno o načinu na koji je tu klauzulu ishodio.“
Uspoređujući navedena pravna shvaćanja i argumente VSRH-a koji su naizgled usuglašeni autor ipak uočava određenu kontradikciju. Naime, u odluci VSRH-a Rev 78/2023-2 od 22. studenog 2023. pravo na naknadu troška pribave potvrde pravomoćnosti temelji se na pretpostavci da je punomoćnik pribavio navedenu potvrdu s obzirom na to da ju je priložio uz presudu dok se u ostalim gore navedenim odlukama VSRH-a ističe kako nije ni bitno je li punomoćnik stranke sam pribavio odnosnu potvrdu. Drugim riječima, ako je nebitno je li punomoćnik sam pribavio potvrdu pravomoćnosti onda gubi smisao argument iz odluke Rev 78/2023 po kojem činjenica prilaganja odnosne potvrde uz presudu upućuje na to da ju je punomoćnik i pribavio. Dakle, u tom slučaju, ako je nebitan način ishođenja potvrde pravomoćnosti, nebitna je i presumpcija po kojoj se smatra da prilaganje predmetne potvrde uz presudu znači da je upravo punomoćnik pribavio tu potvrdu.
Pod utjecajem opisanih pravnih shvaćanja VSRH-a više županijskih sudova rukovodilo se kriterijima iz gore citiranih odluka te su zauzimali identična pravna shvaćanja utemeljujući ih pritom na istim argumentima na kojima se temelje i gore navedena pravna stajališta VSRH-a. Tako Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž Ovr 1815/2023 od 19. siječnja 2024. ističe da ovrhovoditelj ima pravo na naknadu troška pribavljanja klauzule pravomoćnosti neovisno o načinu na koji ju je odvjetnik pribavio., a u odluci Gž Ovr 1415/2024-2 od 3. listopada 2024. navodi da sljedeće: „…nije odlučno kako je pribavljena i tko ju je pribavio. Isto pravno stajalište zauzeto je i na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/23 od 5. lipnja 2023.) kao i u rješenju Vrhovnog suda Republika Hrvatske broj Rev 74/2023-2 od 14. veljače 2023., koji glasi: „Kod naplate troškova izravne naplate ovrhovoditelj zastupan po punomoćniku ima pravo na naknadu troškova za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti i ne mora dokazivati tko je tu radnju obavio.“
Međutim, Županijski sud u Zagrebu nije jedini županijski sud koji zauzima takva pravna stajališta. Isto tako, Županijski sud u Zadru u odlukama Gž Ovr 186/2024-2 od 27. rujna 2024. i Gž Ovr 12/2024-2 od 5. rujna 2024. ističe da se u Tarifi nigdje ne uvjetuje da stranka mora dokazati da je upravo njezin punomoćnik pribavio potvrdu pravomoćnosti ili ovršnosti, već taj trošak pripada stranci bez obzira tko je pribavio navedenu potvrdu. Nadalje, Županijski sud u Zadru u odluci Gž Ovr 223/2024-2 od 5. studenog 2024. navodi sljedeće: „…taj trošak pripada stranci odnosno ovrhovoditelju bez obzira tko je pribavio klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti, kao i da je u potpunosti neprihvatljivo da bi se taj trošak koji predviđa Tarifa morao dokazivati na način da je upravo punomoćnik stranke koji je odvjetnik išao na sud ili na drugi način podneskom od suda zatražio dostavu potvrde pravomoćnosti i ovršnosti radi čega kod naplate troškova izravne naplate ovrhovoditelj zastupan po punomoćniku ima pravo na naknadu troška za radnju pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti te ne mora dokazivati tko je tu radnju obavio.“
Potonje pravno shvaćanje i argumentaciju prihvaća i Županijski sud u Splitu (npr. u odlukama Gž Ovr 922/2024-2 od 28. studenog 2024., Gž Ovr 916/2024-2 od 28. studenog 2024.), Županijski sud u Karlovcu (npr. u odlukama Gž Ovr 303/2024-2 od 9. prosinca 2024., Gž Ovr 267/2024-2 od 11. studenog 2024.) i Županijski sud u Puli u odluci Gž Ovr 492/2024-2 od 10. prosinca 2024. Također, Županijski sud u Zadru u više svojih odluka (npr. Gž Ovr 265/2024-2 od 30. siječnja 2025., Gž Ovr 265/2024-2 od 24. siječnja 2025., Gž Ovr 233/2024-2 od 7. siječnja 2025., Gž Ovr 221/2024-2 od 3. siječnja 2025. itd.) naglašava da se navedeno primjenjuje i na javnobilježnička rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave jer činjenica „da javni bilježnik izdaje potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi koje je donio bez prethodnog zahtjeva ovrhovoditelja, ne utječe na pravo ovrhovoditelja na trošak pribave predmetne klauzule.“
Uz sve navedene argumente koje opravdavaju dosudu troška pribave potvrde pravomoćnosti neovisno o načinu kako ju je punomoćnik stranke ishodio, pojedini županijski sudovi svoja pravna shvaćanja dodatno utemeljuju pozivanjem na Pravilnik o elektroničkoj komunikaciji.6 Tako primjerice Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž Ovr 48/2023-2 od 19. travnja 2023. navodi da Pravilnik ne propisuje obvezu dostave potvrde pravomoćnosti po službenoj dužnosti niti je takva obveza propisana nekim drugim propisima Republike Hrvatske. Također, neki drugi županijski sudovi (npr. Županijski sud u Zagrebu u Gž Ovr 1788/2022-2 od 22. studenog 2022., Gž Ovr 1651/2022-2 od 16. studenog 2022., Županijski sud u Zadru u Gž Ovr 61/2023-2 od 8. ožujka 2023., Županijski sud u Splitu u Gž Ovr 1032/2023-2 od 16. siječnja 2024. itd.) ističu da prema navedenom Pravilniku punomoćnik, kako bi pribavio potvrdu pravomoćnosti, mora putem elektroničke komunikacije dostaviti sudu odgovarajući zahtjev i priložiti odluku u odnosu na koju se takva potvrda traži, a sud potom na temelju odgovarajućeg QR koda punomoćnika vrši provjeru glede njegovog ovlaštenja na traženja takve potvrde i ako su ispunjeni uvjeti, dostavlja punomoćniku potvrdu pravomoćnosti.
No nisu svi županijski sudovi unisoni u pravnom shvaćanju da stranka ima pravo na trošak pribave potvrde pravomoćnosti neovisno o načinu na koji je ona ishođena. To se osobito pokazalo kod javnobilježničkih rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave s obzirom na to da članak 283. stavak 1. i stavak 4. OZ-a propisuje da javni bilježnik po službenoj dužnosti dostavlja navedenu potvrde strankama nakon što se ispune zakonom propisani uvjeti.
Tako Županijski sud u Bjelovaru u više svojih odluka7 ističe da zbog članka 283. OZ-a nije potreban trošak sastava prijedloga ovrhovoditelja kako bi se pribavila potvrda pravomoćnosti i ovršnosti s obzirom na to da je javni bilježnik samim protekom roka za prigovor dužan iskazati potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti te rješenje o ovrsi s potvrdom o pravomoćnosti i ovršnosti dostaviti ovrhovoditelju odnosno tu potvrdu ne treba pribavljati stranka niti njezin punomoćnik i stoga pravno shvaćanje VSRH-a iz odluke Rev 74/2023 nije primjenjivo u ovom slučaju. Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž Ovr 267/2024-2 od 21. studenog 2024. dodatno pojašnjava zbog čega pravno shvaćanje VSRH-a iz odluke Rev 74/2023 nije primjenjivo u ovom slučaju: „Naime, ovakvo shvaćanje se zasniva na činjenici da javnopravna tijela u pravilu nisu u obvezi po službenoj dužnosti strankama dostavljati svoje odluke sa potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti, zbog čega stranka treba sama pribavljati potvrdu na dostavljenoj odluci, na ocjeni da odvjetnik koji je punomoćnik stranke u postupku prisilnog ostvarenja tražbine u pravilu prethodno pribavlja potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na odluci temeljem koje pokreće takav postupak, te na shvaćanju da bi za stranku bio nerazuman teret dokazivati da je doista imala navedeni trošak zastupanja. Međutim, kada se postupak prisilne naplate pokreće na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika, tada, uslijed iznimke od općeg pravila o izostanku obveze izdavanja potvrde pravomoćnosti i ovršnosti po službenoj dužnosti, nema niti mjesta primjeni shvaćanja iz navedene odluke Vrhovnog Suda Republike Hrvatske.“
Identično pravno shvaćanje zauzimaju i neki drugi županijski sudovi (npr. Županijski sud u Rijeci u Gž Ovr 546/2022-3 od 8. svibnja 2023., Županijski sud u Osijeku u Gž Ovr 571/2024-2 od 2. siječnja 2025., Županijski sud u Dubrovniku u Gž Ovr 208/2024-2 od 15. siječnja 2025. itd.) navodeći da u opisanom slučaju trošak pribave potvrde pravomoćnosti nije potreban. Pritom Županijski sud u Velikoj Gorici u više svojih odluka8 otvoreno kontrira VSRH-u navodeći da ne prihvaća njegova pravna shvaćanja: „Stoga, ovaj sud ne prihvaća pravno shvaćanje prema kojem stranci pripada pravo na trošak za pribavu pravomoćnosti i ovršnosti bez obzira na to tko je istu pribavio te neovisno o tome je li pritom bila potrebna intervencija punomoćnika ovrhovoditelja. Prihvaćanjem takvog stava ovršenik bi bio u obvezi naknaditi ovrhovoditelju troškove za radnje odvjetnika koje u stvarnosti nisu poduzete, što bi predstavljalo neosnovano bogaćenje ovrhovoditelja jer isti ne bi bio u obvezi takve troškove naknaditi svojem odvjetniku.“
Analizirajući pravna shvaćanja i argumente VSRH-a mogu se prema mišljenju autora, ali i više županijskih sudova, uočiti određene pravne nelogičnosti i nedosljednosti. Naime, jedan od argumenata na kojima VSRH temelji svoje pravno shvaćanje sastoji se u tome da stranka kako bi ostvarila pravo na trošak pribave potvrde pravomoćnosti ne mora dokazivati tko je poduzeo navedenu radnju odnosno da nije bitno kako je ishođena potvrda pravomoćnosti. No postavlja se pitanje primjenjuje li se isti kriterij i za ostale vrste troškova u postupku i ako ne, po kojoj pravnoj osnovi je upravo trošak pribave potvrde pravomoćnosti podvrgnut drukčijem režimu i zakonitostima. Drugim riječima, opravdano se postavlja pitanje može li stranka ostvariti pravo na naknadu nekog drugog troška u postupku, a da pritom nije dokazala da je taj trošak uopće nastao odnosno da ga je stranka imala. To primjećuje i Županijski sud u Osijeku u odluci Gž Ovr 452/2024-2 od 18. prosinca 2024.: „Prvo, ako, kako to smatra VSRH, odvjetnik nije dužan dokazati da je poduzeo radnju pribavljanja potvrde pravomoćnosti (pa čak i podneskom od suda tražio dostavu potvrde pravomoćnosti i ovršnosti), znači li to da odvjetniku treba priznati i trošak zastupanja na ročištima i sastav tužbe, odgovora na tužbu ili drugih obrazloženih podnesaka, bez dokaza da je odvjetnik te radnje doista obavio, pozivom na izraženi stav u citiranoj odluci VSRH „U Tarifi se nigdje ne uvjetuje da stranka mora dokazati...“? Drugo, čl. 54. Ustava RH (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014, dalje: Ustav) propisano je: „Svatko ima pravo na rad“, a čl. 55. Ustava: „Svaki zaposleni ima pravo na zaradu.“ Kada se navedene dvije odredbe povežu u smislenu cjelinu, proizlazi da pravo na zaradu proizlazi iz obavljenog rada. A upravo i Tarifa propisuje u Glavi Prvoj st. 1. da odvjetnici imaju pravo na nagradu za radnju koju su obavili. 4.10.5. A ako su je obavili, onda ne bi trebalo biti problem dokazati da su je obavili. Plaća i odvjetnička nagrada isplaćuju se za obavljeni rad, pa je za ovaj drugostupanjski sud neprihvatljiv stav VSRH i ovrhovoditelja da „ jednostavno taj trošak pripada stranci “ i da punomoćnik stranke ne mora dokazivati da je zatražio od nadležnog tijela izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti. Drugim riječima, navedeno pravno shvaćanje VSRH daje pravo odvjetnicima da naplate rad bez dokaza da su taj rad i obavili, što je za ovaj drugostupanjski sud neprihvatljivo.“ Identično pravno shvaćanje zauzima i Županijski sud u Šibeniku u recentnoj odluci Gž Ovr 19/2025-2 od 28. siječnja 2025. u kojoj navodi
Nadalje, u vezi s argumentom VSRH-a po kojem nije bitno kako je ishođena potvrda pravomoćnosti, postavlja se pitanje ne dovodi li navedeno pravno shvaćanje do toga da stranka ostvaruje pravo na naknadu troška koji za nju uopće nije nastao. Drugim riječima, stranka na opisani način naplaćuje radnje drugih osoba s kojima ona nema nikakve veze. Na navedeno upiru i brojni županijski sudovi. Tako Županijski sud u Splitu u odlukama Gž Ovr 271/2019-3 od 8. ožujka 2019. i Gž Ovr 305/2023 od 26. travnja 2023. navodi da stranka nema pravo na naknadu troška određene radnje, u ovom slučaju pribave potvrde pravomoćnosti, ako ne dokaže da je njezin punomoćnik poduzeo navedenu radnju odnosno da je podnesen zahtjev za pribavu potvrde pravomoćnosti. Navedeno potvrđuje i Županijski sud u Puli u odluci Gž Ovr 175/2024-2 od 26. travnja 2024. u kojoj navodi da pravo na isplatu troška pribave potvrde pravomoćnosti ovisi o tome je li ta radnja u konkretnom postupku i izvršena odnosno postoji li dokaz da je taj trošak stvarno nastao upravo u vezi s tim postupkom, a Županijski sud u Sisku u odluci Gž Ovr 340/2022 od 10. siječnja 2023. dodaje da je potrebno dokazati kako je potvrdu pravomoćnosti pribavio upravo punomoćnik stranke jer je notorna činjenica da tu potvrde mogu pribaviti i stranke osobno. Također, Županijski sud u Zadru u odluci Gž Ovr 66/2023-2 od 20. travnja 2023. navodi da nema uvjeta za dosudu troška pribave potvrde pravomoćnosti kada je navedeni podatak pribavljen uvidom u e-spis.
Međutim, ovi županijski sudovi nisu usamljeni u neprihvaćanju pravnih shvaćanja VSRH-a, već se analizom sudske prakse može uočiti sve više županijskih sudova koji svjesno odstupaju od pravnih stajališta VSRH-a. Tako Županijski sud u Slavonskom Brodu u više svojih odluka (npr. Gž Ovr 21/2025-2 od 31. siječnja 2025., Gž Ovr 10/2025-2 od 21. siječnja 2025., Gž Ovr 278/2024-2 od 9. siječnja 2025. itd.) naglašava da bi bilo „suprotno članku 155. stavku 1. ZPP-a u vezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ-a, priznati ovrhovoditelju pravo na trošak kojeg nije imao“, a Županijski sud u Velikoj Gorici također u više svojih odluka (npr. Gž Ovr 19/2025-2 od 14. siječnja 2025., Gž Ovr 243/2024-2 od 15. listopada 2024., Gž Ovr 338/2024-2 od 15. listopada 2024., Gž Ovr 254/2024-2 od 14. listopada 2024., Gž Ovr 354/2024-2 od 15. siječnja 2025. itd.) ističe da je primarna pretpostavka obveze naknade troškova postupka da su ti troškovi određenoj stranci doista i nastali.
Nadalje, jedan od argumenata VSRH-a sastoji se u tome da je pravo na naknadu troška pribave potvrde pravomoćnosti propisano s Tbr. 32. Tarife i da se u Tarifi nigdje ne uvjetuje da stranka mora dokazivati da je upravo njen punomoćnik pribavio potvrdu pravomoćnosti ili ovršnosti, već jednostavno taj trošak pripada stranci bez obzira tko je pribavio odnosnu potvrdu.
Ovakvu argumentaciju VSRH-a najotvorenije je kritizirao Županijski sud u Osijeku u odluci Gž Ovr 452/2024-2 od 18. prosinca 2024. u kojoj navodi da je Tarifa podzakonski propis kojim se određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih radnji i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku za radnje obavljene po punomoći ili rješenju suda (Glava prva Tarife) odnosno predmet Tarife uopće nije propisivanje pretpostavki pod kojima neka stranka ima pravo na naknadu troškova postupka i da je stoga nerazumljiv stav VSRH-a da se u Tarifi ne navodi ono što u njoj ni ne treba biti. Pretpostavke pod kojima određena stranka ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka propisane su procesnim zakonom. Osim toga, u Glavi prvoj Tarife jasno i nedvosmisleno proizlazi da je pretpostavka plaćanja određenog troška činjenica da se predmetna radnja mora obaviti („radnje obavljene po punomoći“). Županijski sud u Osijeku u nastavku dodatno ističe da bi opisano pravno shvaćanje VSRH-a „značilo da odvjetnik ima pravo u svoj džep staviti novac za pribavu potvrde pravomoćnosti i ovršnosti i to na teret svoje ili protivne stranke, za radnju koju uopće nije obavio on, već ju je obavio sudac ili javni bilježnik u okviru svog redovnog posla, bez da su stranka odnosno njezin punomoćnik tražili izdavanja potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti. Dakle, po stavu VSRH, odvjetnik ima pravo naplatiti rad suca ili javnog bilježnika. Takav zaključak ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća.“
Gore navedeno pravno shvaćanje Županijskog suda u Osijeku dijele primjerice i Županijski sud u Šibeniku (npr. u odluci Gž Ovr 156/2024-2 od 13. prosinca 2024.) i Županijski sud u Velikoj Gorici (npr. u odlukama Gž Ovr 19/2025-2 od 14. siječnja 2025., Gž Ovr 243/2024-2 od 15. listopada 2024., Gž Ovr 338/2024-2 od 15. listopada 2024., Gž Ovr 254/2024-2 od 14. listopada 2024., Gž Ovr 354/2024-2 od 15. siječnja 2025.) koji navode da samim tim što je Tarifom propisano pravo na trošak za pribavu potvrde pravomoćnosti i ovršnosti ne znači da taj trošak automatski i pripada stranci, već je potrebno utvrditi da je pribavi takve potvrde prethodila upravo radnja odvjetnika stranke.
Zaključak
Sukob mišljenja VSRH-a i brojnih županijskih sudova, koji poprima razmjere otvorenih kritika na račun argumenata VSRH-a, malo gdje je toliko prisutan kao kod troška pribave potvrde pravomoćnosti. VSRH je u više svojih recentnih odluka zauzeo jasno stajalište glede ovog pitanja i nije ga mijenjao usprkos brojnim poticajima od strane različitih županijskih sudova. Međutim, suprotnost pravnih shvaćanja nije prisutna samo na relaciji između VSRH-a i pojedinih županijskih sudova, već se uočavaju različita pravna shvaćanja i unutar istih županijskih sudova. U sudskoj praksi se načelno može zaključiti da su se prilikom tretmana ove tematike među sudovima isprofilirala dva tabora, pri čemu svaki tabor brani svoja pravna shvaćanja i zastupa svoje argumente. VSRH se za sada kategorički priklonio jednom od dvaju tabora, ali u novijoj sudskoj praksi su unatoč tome sve glasnije kritike argumenata upravo navedenog tabora u koji se svrstava VSRH. Ovakva podijeljenost mišljenja signalizira da ova tematika zaslužuje još veću pozornost pravne javnosti i dublju i sustavniju raspravu svih relevantnih aktera kako bi se pronašlo rješenje koje će svojom uvjerljivošću i sadržajnom konzistentnošću zadovoljiti zahtjeve svih involviranih dionika.
Borna Mišić, viši sudski savjetnik Općinskog suda u Vinkovcima
^ 1 Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje: VSRH
^ 2 Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP)
^ 3 „Narodne novine“ broj: 138/2023.
^ 4 Glava prva, stavak 1. Tarife
^ 5 Članak 283. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024., dalje: OZ)
^ 6 Pravilnik o elektroničkoj komunikaciji („Narodne novine“ broj: 139/2021., 27/2023., 39/2024., 36/2024., dalje: Pravilnik)
^ 7 Gž Ovr 79/2023-2 od 29. ožujka 2023., Gž Ovr 7/2025-2 od 14. siječnja 2025., Gž Ovr 320/2024-2 od 2. siječnja 2025., Gž Ovr 284/2024-2 od 27. prosinca 2024., Gž Ovr 259/2024-2 od 5. studenog 2024., Gž Ovr 254/2024-2 od 5. studenog 2024. itd.
^ 8 Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž Ovr 19/2025-2 od 14. siječnja 2025., Gž Ovr 243/2024-2 od 15. listopada 2024., Gž Ovr 338/2024-2 od 15. listopada 2024., Gž Ovr 254/2024-2 od 14. listopada 2024., Gž Ovr 354/2024-2 od 15. siječnja 2025., tako i Županijski sud u Šibeniku u Gž Ovr 156/2024-2 od 13. prosinca 2024.
