Je li moguća ravnoteža između kolektivnog interesa i individualnih prava?

Uzmimo za primjer jednu spojnu cestu koja funkcionira kao poveznica između dva gradska naselja, a čija je izgradnja od velikog značaja za lokalnu zajednicu jer će dovesti do rasterećenosti glavne prometnice. Zamislimo da nema više nesnosnih gužvi i nepreglednih zastoja prilikom jutarnje vožnje na posao. Promet funkcionira, svi su sudionici smireniji i općenito raste kvaliteta života stanovnika. Međutim, nije moguće iz „ničega“ stvoriti prostor za novu infrastrukturu usred grada, već je potrebno neki drugi prostor prenamijeniti, što ulazi u domenu prostornog planiranja. Možda će biti potrebno dio prostora oduzeti postojećem kolniku ili nogostupu, parku ili pak nekom privatnom dvorištu. Ako se promjenom namjene radi planirane gradnje, primjerice, dira u nečija vlasnička prava, velika je vjerojatnost da će u slučaju pokretanja upravnog postupka biti nezadovoljnih strana.

Ovdje se primjenjuje, između ostalih, načelo razmjernosti iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku, kojim se traži da mjere javnopravnih tijela kojim se ograničavaju individualna prava budu svojom težinom i trajanjem razmjerne cilju koji se želi postići. Iako je načelo razmjernosti regulirano općim postupovnim zakonom, zakonodavac ga u biti spominje kod definiranja predmeta izvlaštenja u članku 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade.

Pravo vlasništva je najvažnije stvarno pravo, a nepovredivost vlasništva ustavna kategorija (čl. 3. Ustava Republike Hrvatske). Potpuna vlast nad nekretninom omogućuje pojedincu raspolaganje po svojoj volji uz isključenje svih ostalih, što je osnova tržišnog gospodarstva. Međutim, radi posljedica koje eventualno nezainteresirano ponašanje vlasnika može imati na druge osobe i na društvo u cjelini, postoje određena ograničenja u odnosu na apsolutnu slobodu vlasnika da sa svojom nekretninom i koristima od nje čini što ga je volja.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima razlikuje opća i posebna ograničenja vlasnikovih prava. Svako pravo ujedno obvezuje. Tako je i vlasnik nekretnine dužan pridonositi općem dobru, odnosno prilikom izvršavanja svoga prava dužan je postupati obzirno prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni njegovu pravu. Jedno od zakonskih ograničenja je institut izvlaštenja, koji nastupa u situacijama u kojima individualno pravo vlasništva postaje prepreka ostvarivanju interesa zajednice. U tom slučaju zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (čl. 50. Ustava).

Pronalaženje ravnoteže između različitih, ponekad dijametralno suprotnih interesa uvijek je izazovno, ali nije nemoguće. Potrebno je objektivno i stručno ispitati sve okolnosti i utvrditi činjenice, osobito kod određivanja naknade odnosno obeštećenja prijašnjeg vlasnika u upravnim postupcima izvlaštenja. Po tom pitanju Europski sud za ljudska prava iznio je važne stavove u predmetu Bistrović protiv Hrvatske u kojem je utvrđena povreda imovinskih prava, navodeći kako je „bitni cilj članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zaštita pojedinaca protiv neopravdanoga miješanja od strane države u mirno uživanje njihovoga vlasništva (§ 33). U svakome predmetu u kojemu se radi o navodnoj povredi ove odredbe, Sud mora utvrditi je li, zbog miješanja ili zbog pasivnosti države, postignuta poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava pojedinca (§ 34).“

Nadalje, povući ću paralelu sa suprotstavljenim interesima kada je u pitanju nematerijalna imovina koja danas poprima sve veći značaj zbog digitalne tranzicije te razvoja novih tehnologija (umjetna inteligencija, strojno učenje, virtualna stvarnost, proširena stvarnost, blockchain). Kod prostornog uređenja opis je bio puno plastičniji, dok kod autorskog prava, primjerice, s jedne strane imamo djelo kao kreativni proizvod ljudskog uma i zahtjev za zaštitom moralnih i imovinskih prava autora (osobe koja je djelo stvorila), a s druge strane svojevrsnu instrumentalizaciju kreativnosti u svrhu razvoja gospodarstva i cjelokupnog društva.

Sasvim je logično da realizacija neke ideje nema smisla niti ju je često moguće zaštititi sakrivanjem ili drugim mjerama fizičke zaštite jer se njezina vrijednost nalazi u umnožavanju, upotrebi i prikazivanju drugim ljudima. Iako su patenti kojima se štite izumi nerijetko prva pomisao kada je u pitanju gospodarski napredak, smatram da učinkovit sustav zaštite autorskih prava može biti od koristi za društvo u cjelini. Autorsko pravo utječe na cijeli niz kulturnih i kreativnih industrija, od arhitekture, kreiranja sadržaja, dizajna, nakladništva, marketinga pa do programiranja, koje čine važan dio BDP-a doprinoseći zaposlenosti. U tzv. „ekonomiji znanja“ sustav zaštite autorskih prava također je od važnosti za obrazovanje i znanstveno istraživanje. Njegova funkcija ostvaruje se kroz širenje znanja u medijima zaštićenim autorskim pravom kao što su, između ostalog, tiskane i internetske publikacije, softver i baze podataka.

Međutim, gdje je u tome pojedinac i zašto bi netko ulagao svoje vrijeme i trud u realizaciju bilo kakve kreativne ideje ako na osobnoj razini od toga nema ništa? Satisfakcija autora jednim dijelom leži u samoizražavanju jer je djelo proizvod njegove osobnosti. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima uređuje kategoriju moralnih prava kojima se štite određene osobne veze između autora i njegova djela. Ipak, to ne bi trebao biti razlog za zanemarivanje imovinskih interesa autora jer je najvažnija funkcija autorskog prava poticanje autora na stvaranje djela, kako bi potrošači mogli uživati u raznolikim sadržajima, a gospodarstvo rasti. Inspiracija kao kreativni trenutak koji potiče pojedinca na djelovanje jest preduvjet stvaranja vrijednosti za opće dobro.

Davanjem isključivog prava autoru da sa svojim autorskim djelom i koristima od njega može činiti što ga je volja (umnožavati, distribuirati, priopćavati djelo javnosti ili prerađivati) te svakog drugoga iz toga isključiti, osim u iznimnim slučajevima, a za korištenje djela zahtijevati primjerenu i razumnu naknadu, autor je u mogućnosti profitirati od rezultata svog stvaralaštva. Kako odrediti kakva je to primjerena i razmjerna naknada? Definicija je dana u članku 67. stavak 3. ZAPSP-a, ali naravno, ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja i o posebnostima različitih područja stvaralaštva.