Korupciju općenito, pa tako i korupciju u javnoj nabavi, je nemoguće iskorijeniti – ali vjerujem da je moguće ustrojiti bolji sustav koji će korupciju svesti na manju mjeru. Jer ovo je zaista sustavni problem – koji je i rezultat loših normativnih i organzacijskih odluka koje su se donosile u prošlosti.
Kako bi izgledao taj bolji sustav? Evo nekoliko prijedloga.
Sustav pravne zaštite u postupcima javne nabave u cijeloj EU ovisi o privatnoj inicijativi žalitelja. Gospodarski subjekti kao žalitelji prvenstveno štite svoja subjektivna prava, ali istodobno štite i objektivnu zakonitost jer otvaraju postupke u kojima se utvrđuje zakonitost postupanja naručitelja. Nažalost, kod nas se žalitelji vide kao problem, kao opasnost za izvršenje velikih infrastrukturnih projekata – što je razmišljanje koje se napokon mora odbaciti. Naš rok za žalbu je suludo prekratak (samo 10 dana, nasuprot, primjerice, 15 dana u Zakonu o općem upravnom postupku), imamo čitav niz zakona u kojima se derogira Zakon o javnoj nabavi i smanjuju se mogući žalbeni navodi (npr. Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije), ali najveći problem je nedavno drastično dizanje žalbenih naknada.
Ako naručitelj pokušava ”namjestiti” natječaj, postoji šansa da će se taj pokušaj vidjeti u dokumentaciji o nabavi (DON-u) – javnonabavnom oglasu. Prije je gospodarski subjekt koji se htio žaliti na DON trebao platiti žalbenu naknadu u fiksnom iznosu od pet tisuća kuna. Sada je ta žalbena naknada dignuta i do 100 puta!
Sve ovo rezultiralo je činjenicom da po novim statističkim pokazateljima Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) nadzire svega tri do četiri posto postupaka javne nabave na godišnjoj razini – sad zamislite koliko milijardi eura onda ostaje bez nadzora.
Možda i najveći korupcijski potencijal u javnoj nabavi nalazi se u jednostavnim nabavama i izvršenju ugovora o javnoj nabavi. Jednostavne nabave (nabave male vrijednosti) su postupci koji se ne vode prema odredbama ZJN-a i u kojima nema pravnih lijekova. Faza izvršenja ugovora je isto dodatno problematična zbog manjka kontrole izmjena ugovora, ali i načina njihova izvršenja. Koristan alat ovdje bi bio institut upravnog nadzora, za kojeg je u javnoj nabavi nadležno Ministarstvo gospodarstva (MINGO). MINGO provodi upravne nadzore, ali u puno manjem opsegu nego što je to potrebno – i vrijeme je da se pomogne MINGO-u u snažnijem provođenju upravnog nadzora. Možda je potrebno ustrojiti posebnu jedinicu unutar MINGO-a, ali svakako je nužno provesti dodatna zapošljavanja kako bi upravni nadzor u javnoj nabavi napokon počeo funkcionirati.
Vidimo da korupcija postoji čak i kada se primjenjuje ZJN, pa je onda vrlo lako postaviti pitanje – pa što će nam uopće ZJN kada i dalje imamo puno korupcije? Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan – da nema ZJN-a – bilo bi je i više. Stoga su duboko problematični zakoni poput Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije i Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije – koji ili u potpunosti derogiraju ZJN i/ili uspostavljaju značajno jednostavnije i manje transparentne postupke nabave. Takva rješenja treba izbjegavati budući da podnormiranost i manja transparentnost takvih nabava može poticati korupciju. Također, svaku takvu sličnu ideju (kao što je, npr. donošenje posebnog Zakona o nabavi građevinskih radova) treba odbaciti.
Diskusije o korupciji u javnoj nabavi uvijek završe na korupciji u kojoj sudjeluju naručitelji i ponuditelji, ali vrlo malo se priča o zabranjenim sporazumima (kartelima) kojima grupa ponuditelja dogovorno ”dijeli tržište”, suzbija tržišno natjecanje i izvlači više novaca od naručitelja kroz dogovorene ponude. Ima jako puno indicija da je naše javnonabavno tržište (ili bar neka od sektorskih tržišta) premereženo kartelima, i potrebno snažno i odlučno krenuti u rješavanje ovog problema. Ovdje ipak veseli činjenica da su relativno nedavno Agencija za zaštitu tržišnog natejcanja (AZTN) i Državno odvjetništvo (DORH) potpisali sporazum o suradnji u otkrivanju i procesiranju javnonabavnih kartela i iskreno se nadam da će ova suradnja polučiti značajne rezultate.
Jedan od većih problema našeg javnonabavnog sustava je čitav niz dioničkih društava i društava sa ograničenom odgovornošću koji ispunjavaju sve uvjete da ih se smatra javnim ili sektorskim naručiteljima sukladno ZJN-u, koji s vrlo neuvjerljivom argumentacijom odbijaju provoditi postupke javne nabave. Tako oni provode nekakve sui generis nabavne postupke, koji su značajno manje transparentni od postupaka javne nabave. Upravo zato su i pod značajno većim korupcijskim rizikom, čak su i neke nedavne velike korupcijske afere proizašle iz takvih postupaka.
Na ovaj način se puno manje transparentno troše milijarde eura na godišnjoj razini – i ova praksa treba prestati. Jedno od rješenja bi bilo uspostaviti poseban registar (javnih i sektorskih) naručitelja – obveznika provođenja postupaka javne nabave. Slično rješenje imamo i kod prava na pristup informacijama, gdje Povjerenik za informiranje vodi poseban registar tijela javne vlasti – obveznika primjene Zakona o pravu na pristup informacijama. Taj predloženi registar morao bi zahvatiti i sva ova društva koja trenutno odbijaju provoditi postupke javne nabave – a zaista ih ima puno.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
