Posljedice migrativnosti građana u cestovnom prometu može biti složeno s pravnog stajališta kada dođe do prometne nesreće, osobito kada u prometnoj nesreći sudjeluju vozila čiji osiguranici nisu svi registrirani u zemljama članicama Europske Unije. Primjena materijalnog zakonodavstva zemlje članice Europske Unije koje je povoljnije za određivanje visine naknade štete ili zemlje u kojoj se nesreća dogodila, a koja nije njena članica, te koje svakako nema jednake odredbe koje određuju visinu i dosudu naknade štete već je bila predmetom ispitivanja pred hrvatskim redovnim sudovima. Jedan takav predmet nedavno se našao i pred Ustavnim sudom, koji je trebao odgovoriti na osnovni prigovor podnositelja ustavne tužbe: je li tijekom parničnog postupka došlo do pogrešne primjene prava Republike Srbije kao mjerodavnog, umjesto prava Republike Hrvatske, koje je povoljnije za podnositelje, te samim time i do štete po podnositelje u konačnom iznosu odštete.
Tužba se zasnivala na šteti nastaloj kada je srodnik podnositelja, (sin I. i II. podnositelja i unuk III. podnositeljice), tužitelja u parničnom postupku, stradao 22. ožujka 2009. u prometnoj nezgodi u Republici Srbiji, zadobivši višestruke tjelesne ozljede zbog kojih je kod njega nastupio osobito teški invaliditet. Osobno vozilo u kojem je stradao srodnik podnositelja na dan štetnog događaja bilo je osigurano kod tuženika, Jadranskog osiguranja d. d. Zagreb, tuženika u parničnom postupku. Tuženik je prije pokretanja parničnog postupka isplatio prvopodnositeljici i drugopodnositelju po 30.000,00 kuna (4.000,00 eura) radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na osnovu duševnih boli zbog osobito teškog invaliditeta njihovog sina.
Nezadovoljni isplaćenim iznosom podnositelji su podnijeli 8. siječnja 2013. tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Predmet parničnog spora je zahtjev podnositelja za naknadu štete koju trpe zbog duševnih boli uslijed osobito teškog invaliditeta njihovog srodnika, a tijekom parničnog postupka podnositelji su uredili tužbeni zahtjev te konačno predložili sudu da naloži tuženiku, Jadranskom osiguranju d. d. Zagreb, isplatiti I. podnositeljici 264.000,00 kn, II. podnositelju 264.000,00 kn te III. podnositeljici 100.500,00 kn zajedno sa pripadajućom kamatom tekućom od 8. siječnja 2013. do konačne isplate. Također je predloženo naložiti tuženiku isplatu I. i II. podnositelju zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos od 30.000,00 kn tekuću od 12. veljače 2010. do 26. travnja 2011. Zatražena je i dosuda parničnog troška uz pripadajuće kamate. Tužbeni zahtjev za isplatu 100.500,00 kn kao četvrti tužitelj podnio je i djed stradalog u prometnoj nesreći, koji nije podnio ustavnu tužbu.
Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja, a drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe podnositelja i potvrđena je prvostupanjska presuda. Revizijskim rješenjem revizija podnositelja djelomično je odbijena, a djelomično odbačena.
Parnični sudovi zaključili su da se u predmetnom slučaju primjenjuje materijalno pravo države u kojoj je došlo do prometne nezgode, u konkretnom slučaju pravo Republike Srbije, što je u skladu s odredbom članka 3. Haške konvencije o pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971., kojom odredbom je propisano da je mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. U skladu s navedenim, utvrđivali su i visinu štete, uzimajući u obzir materijalno pravo i kriterije Republike Srbije za odmjeravanje naknade nematerijalne štete. U obrazloženjima osporenih presuda sudovi su pojasnili da se na konkretan slučaj ne može primijeniti Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze s obzirom na to da Republika Srbija nije članica Europske Unije, pa se iz navedenog razloga kao mjerodavno pravo primjenjuju odredbe Haške konvencije, čije potpisnice su i Republika Hrvatska i Republika Srbija.
Podnositelji su u ustavnoj tužbi problematizirali da se primjena Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 43/82., 72/82., "Narodne novine" broj 53/91., 88/01. i 101/17.), koji je bio važeći u trenutku štetnog događaja, te Uredbe Rim II pravo Republike Hrvatske pokazuje mjerodavnim u konkretnom slučaju. Nadalje su naveli kako su nižestupanjski sudovi primjenjivali pravo, konkretno, samo Hašku konvenciju, isključivo gramatički i bez interpretacije propisa i bez primjene svih ostalih pravnih izvora, zatim istaknuli da konstatacija da Haška konvencija ima prednost pred domaćim zakonodavstvom ne implicira isključivost primjene Haške konvencije, osobito ako je ona izričito štetna za oštećenika i njegovu obitelj, kao i da su nižestupanjski sudovi cijenili sve okolnosti ovog slučaja i da su uzeli u obzir odredbu čl. 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, tada bi dali prioritet hrvatskom pravu i to prvenstveno kao povoljnijem pravu, a onda i kao pravu države gdje su nastupile posljedice nesreće. U ustavnoj tužbi istaknuli su i da se, sukladno mišljenjima svih meritornih stručnjaka u međunarodnom pravu, u situaciji postojanja ogromnog broja propisa, zakona, uredbi i konvencija treba iznaći načina kako bi se primijenilo pravo najpovoljnije za žrtvu te da se načelo lex loci delicti commissi danas više ne uzima kao apsolutno prikladno pravilo za regulaciju svih međunarodno obilježenih izvanugovornih obaveza; podnositelji smatraju da je stav struke kako sud odlučujući povodom naknade štete, a kada je štetna radnja dislocirana od štetnih posljedica, mora ispitati odredbe tih konkurirajućih prava, te primijeniti, kao mjerodavno pravo, ono pravo čije su odredbe povoljnije za oštećenika, a što u konkretnom sudskom postupku nije učinjeno.
U odluci Ustavnog suda broj: U-III-5598/2021 od 29. siječnja 2025. odbijena je ustavna tužba podnositelja koji su isticali povrede članaka 14. stavka 2., 29. stavka 1. i članka 141.c Ustava Republike Hrvatske. 1 Ustavnom tužbom osporene su parnične presude, kao i revizijska odluka te je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev podnositelja.
Ustavni sud otklonio je prigovore podnositelja kao neosnovane, prvenstveno se pozivajući na brojnu i stabilnu redovno-sudsku praksu u predmetima naknade štete zbog automobilske nesreće s inozemnim elementom, kada je jedno vozilo registrirano u zemlji koja nije članica Europske unije, prema kojoj se praksi kao mjerodavno pravo uvijek primjenjuje pravo one zemlje u kojoj se prometna nesreća dogodila. 2 Također, u presudi Vrhovnog suda broj: Rev 912/2019-3 od 7. studenog 2023. u kojoj je riječ o naknadi štete zbog prometne nesreće u kojoj je sudjelovalo upravo jedno vozilo registrirano u Republici Srbiji te jedno vozilo registrirano u Republici Hrvatskoj, između ostalog je navedeno: "20. Temeljno pravilo Haške konvencije o spornom pravnom pitanju primjene mjerodavnog prava sadržano je u odredbi članka 3. Haške konvencije i propisuje da je za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. Ovim je pravilom kodificirano tradicionalno kolizijsko pravno načelo lex loci delicti commissi. 20.1. Haška konvencija, uz to, propisuje i iznimke u primjeni spomenutog načela u slučajevima kada je neko drugo pravo bliže povezano sa štetnim događajem. Te su iznimke propisane odredbom članka 4. u slučajevima:
a) Ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda, unutrašnje pravo države registracije primjenjuje se na odgovornost:
- prema vozaču, posjedniku, vlasniku ili svakoj drugoj osobi koja polaže neko pravo na vozilo, bez obzira na njihovo redovno boravište,
- prema oštećenom koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda,
- prema oštećenome koji se nalazio na mjestu prometne nezgode izvan vozila, a koji je imao svoje redovno boravište u državi registracije vozila.
Ako je bilo više oštećenih, mjerodavno pravo određuje se posebno za svakog od njih.
b) Kad je više vozila uključeno u prometnu nezgodu, odredbe koje su navedene primjenjuju se samo ako su sva vozila registrirana u istoj državi.
c) Ako su osobe koje su se nalazile izvan jednoga ili više vozila na mjestu prometne nezgode, sudjelovale u prometnoj nezgodi, odredbe pod a) i b) primjenjuju se samo ako su te osobe imale redovno boravište u državi registracije. To vrijedi i u slučaju kad su te osobe oštećene prometnom nezgodom.
21. Kako u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene iznimke od primjene temeljnog pravila iz članka 3. Haške konvencije, revizijski sud zaključuje da je za ocjenu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila predmetna prometna nezgoda, a to je pravo Republike Srbije, time da sadržaj tog prava između stranaka nije sporan kako je naprijed navedeno."
Ustavni sud priklonio se ocjeni redovnih sudova koji su u sva tri stupnja suglasno presudili da je mjerodavno pravo koje se primjenjuje na naknadu štete proizašle iz prometne nesreće koja se dogodila na tlu Republike Srbije, u kojoj su sudjelovali podnositelji kao hrvatski državljani u automobilu hrvatskih registarskih oznaka, osiguranom po osiguratelju sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i štetnik kao vozač vozila srpskih registarskih oznaka, pravo Republike Srbije. Navedeno je argumentirano primjenom članka 1. Haške konvencije koji propisuje da će ta Konvencija odrediti mjerodavno pravo za građansku izvanugovornu odgovornost za prometne nezgode na cestama, bez obzira na vrstu postupka po kojem se utvrđuje ta odgovornost. Člankom 3. Haške konvencije propisano je da je mjerodavno pravo unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, dok je člankom 8. točkom 5. Haške konvencije propisano da zakonodavstvo koje se primjenjuje određuje i prenosivost prava na naknadu. Primjenom citiranih odredbi pravilno su redovni sudovi zaključili da se na konkretan slučaj ne primjenjuje Uredba Rim II, već Haška konvencija stoga što Haška konvencija zaključena između članice Europske unije i treće države (u konkretnom slučaju Republike Hrvatske i Republike Srbije) ima prednost pred Uredbom Rim II, koja člankom 28. propisuje kolizijska pravila za izvanugovorne obveze zemalja članica Europske unije te nije utvrđena pogrešna primjena materijalnog prava.
Ustavni sud je ocijenio da je primjena mjerodavnog prava u konkretnom slučaju imala racionalnu osnovu i objektivno opravdanje u skladu sa stabilnom praksom redovnih sudova u pravnim situacijama odlučivanja o naknadi štete proizašle iz prometne nesreće u kojoj je jedno od vozila hrvatskih registracijskih oznaka, pa samim time i osiguratelj koji je tuženik, a drugo vozilo je registracijskih oznaka zemlje koja nije članica Europske unije te da nije dovela do povrede ustavnog prava podnositelja na pravično suđenje. Jednako tako su nižestupanjski sudovi te naposljetku i Vrhovni sud u povodu podnesene revizije, zauzeli ujednačeno stajalište u osporenim odlukama vezano uz primjenu materijalnog zakonodavstva Republike Srbije kao pravno relevantnog te su za svoj pravorijek iznijeli dostatne i relevantne razloge zbog čega nije utvrđena arbitrarnost ili samovolja u odlučivanju.
Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud RH
^ 1 Ustav Republike Hrvatske, "Narodne novine broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.
^ 2 presuda Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž 179/2020-2 od 14. svibnja 2020., presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: Gž 379/2023-2 od 14. studenog 2023., presuda Županijskog suda u Sisku broj: Gž 272/2015-3 od 10. srpnja 2015., presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž 731/2019-2 od 2. srpnja 2020.
