Postupak odabira mora završiti do prosinca (odnosno do isteka šestomjesečnog iznimnog produljenja njihova mandata). Ukoliko ne završi do tada – prijeti nam ustavna kriza zbog velike važnosti Ustavnog suda u izbornim postupcima – kojoj smo mogli svjedočiti na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Postupak odabira i formalno je započet sredinom lipnja, kada je Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav Sabora objavio javni poziv za dostavu kandidatura. U javnosti se u posljednjih tridesetak dana dosta nagađalo tko će se sve kandidirati te se kroz razne tekstove provlačila ideja kako će kandidatura biti malo i da će teško biti naći kvalitetne kandidate zbog percepcije srozavanja ugleda Ustavnog suda.
Na sreću, takve prognoze su se pokazale pogrešnima. Pristiglo je ukupno 65 kandidatura, značajno više nego 2016., kada je za isti broj mjesta na Ustavnom sudu pristiglo njih 49.
Ono što me posebno veseli je činjenica da su pristigle kandidature zaista kvalitetnih kolegica i kolega! Tu ima izvrsnih sveučilišnih profesorica i profesora, sutkinja i sudaca, odvjetnica i odvjetnika, kao i vrhunskih kolegica i kolega iz drugih vidova pravne prakse. Ovaj saziv Sabora zaista ima priliku izabrati izvrsne sutkinje i suce Ustavnog suda.
Uskoro možemo očekivati pojačani interes za njihove biografije, profesionalna postignuća i utvrđivanje tako teško odredivog uvjeta isticanja znanstvenim ili stručnim radom ili svojim javnim djelovanjem u pravnoj struci.
Dok čekamo jesen, razgovore s kandidatkinjama i kandidatima, veliki medijski interes i dogovor vladajućih i oporbe o konačnih 10 koje će poslati na Ustavni sud, nekoliko pitanja o kojima možda treba razmišljati; trebaju li nam prijedlozi kandidata od strane pravnih osoba (pravosudnih institucija, pravnih fakulteta, odvjetničke komore, pravničkih udruga, političkih stranaka) i treba li nam institut reizbora?
Na ovaj javni poziv javilo se čak devet kolegica i kolega sa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Neki od njih su tražili potporu od svojih Katedri i Vijeća Fakulteta (pa ih je Fakultet kao kandidate formalno predložio Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav Sabora), a neki nisu. I jedni i drugi su izvrsni kandidati, i jedni i drugi ispunjavaju sve uvjete propisane člankom 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Činjenica da je u kandidaturama jednih sudjelovao Pravni fakultet u Zagrebu, a u kandidaturama drugih nije – nikako ne utječe na kvalitetu njihovih prijava, a kamoli na njihove šanse da na kraju budu izabrani. Dakle, institucionalni prijedlog je samo formalnost koja ovisi o inicijativi kandidata, i sigurno neće biti nikakav, a kamoli odlučujući faktor u odabiru. Stoga, čemu to? Zašto uopće imamo prijedloge institucija?
S druge strane Ustavom je propisano kako mandat suca Ustavnog suda traje osam godina. U praksi se uvriježila mogućnost reizbora, i kroz povijest smo imali puno kolegica i kolega koji su se ponovno kandidirali nakon prvog osmogodišnjeg mandata – i dobili novi. Ovo je nužno dovesti u vezu sa kontroverznošću samog postupka izbora (naravno – ne samo kod nas, slično je i u brojnim drugim zemljama). Kontroverznost proizlazi iz činjenice da kako bi bio izabran – osim što moraš ispuniti uvjete propisane člankom 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu - moraš imati i potporu barem jedne političke stranke (što naravno ovisi o političkom rasporedu snaga u sazivu Sabora u trenutku početka postupka odabira). Uspostavljeni sustav kontrole (pretjerane) politizacije izbora sutkinja i sudaca Ustavnog suda kroz dvotrećinsku saborsku većinu (predloženi kandidat za suca Ustavnog suda smatra se izabranim sucem Ustavnog suda ako za njega glasuje dvije trećine od ukupnog broja zastupnika Hrvatskoga sabora) je zamišljen kao korektiv ovog problema. Primjerice, ako stranka X predloži neku potpuno neprihvatljivu kandidatkinju ili kandidata, stranka Y može takav izbor blokirati i potencijalno sačuvati integritet institucije (i obrnuto). Nažalost, ovaj mehanizam se nije pokazao osobito uspješnim.
Tako kandidatkinja ili kandidat moraju proći politički odabir kod prvog izbora i to je neizbježno, a i starije demokracije od naše imaju slične probleme. Ali ako žele reizbor, kandidatkinje i kandidati moraju proći i drugi politički odabir. Pri tom odabiru, jedna ili više političkih stranaka ocjenjuje njihovo osmogodišnje djelovanje na Ustavnom sudu i (između ostalog) na temelju toga odlučuje hoće li ih podržati u pokušaju dobivanja drugog mandata. Na taj način se potencijalno smanjuje neovisnost sutkinja i sudaca Ustavnog suda koji razmišljaju o drugom mandatu i potiče ih se na neki vid profesionalne autocenzure, na razmišljanje što će neka politička opcija misliti o njihovom dosadašnjem radu na Ustavnom sudu.
Zato, moj prijedlog bi bio – ukinimo mogućnost reizbora, ograničimo sutkinje i suce Ustavnog suda na samo jedan mandat i razmislimo o kratkom produljenju tog jedinog osmogodišnjeg mandata (na devet ili 10 godina). Znam, ovo nije nova ideja, ali mislim da je ovakva promjena nužna za potencijalno (pa makar možda i zanemarivo) jačanje neovisnosti sutkinja i sudaca Ustavnog suda. Na taj način bi se riješili druge (možda i treće) političke ocjene kandidatkinja i kandidata i njihova rada. Ako bi suci i sutkinje znali da ih politika više ne može ocjenjivati – mogli bi biti slobodni(ji) od zadovoljavanja bilo kakvih očekivanja.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
