Oduvijek volim glazbu kao umjetnički izričaj, osobito kad je nepretenciozna i kad ima sposobnost kroz dobar ritam i emociju prenijeti dublju društvenu poruku. To je ove godine uspjelo mladom istarskom glazbeniku Marku Purišiću, do sada nepoznatom široj javnosti (iako se bavi glazbom već 13 godina), umjetničkog imena Baby Lasagna.
U kontekstu obrade teme smatram da nije potrebno ponavljati priču o nevjerojatnom spletu okolnosti koji je prethodio njegovom dolasku s mjesta rezerve na državno natjecanje za izbor pjesme koja će nas u svibnju predstavljati na europskom natjecanju, iz razloga što je o tome već bilo pregršt članaka u medijima. Sigurno se sada pitate kakve to veze s pravom, o da, itekako ima!
Ono na što ću se referirati kao entuzijast intelektualnog vlasništva jesu optužbe za plagijat, odnosno kršenje autorskog prava koje se svake, pa tako i ove godine, pompozno pojave u javnom prostoru (većinom bez pravne osnove). Prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, autorsko pravo pruža zaštitu širokom spektru kreativnih, intelektualnih ili umjetničkih tvorevina, kolektivno govoreći djela, odnosno po svojoj naravi pripada fizičkoj osobi koja je djelo stvorila (autor). Dva su opća uvjeta koje djelo mora ispuniti da bi moglo uživati autorsko-pravnu zaštitu, prije svega, originalnost, što ne zahtijeva apsolutnu novost (izvornost) nego novost u subjektivnom smislu. To znači da se radi o djelu individualnog karaktera do kojeg je autor došao samostalnim stvaranjem, a ne oponašajući drugo njemu poznato djelo (plagiranje). Drugi uvjet je izraženost u materijalnom obliku, bilo putem pisane ili izgovorene riječi, pokreta tijela, zvuka te različitih dvodimenzionalnih ili trodimenzionalnih oblika.
Kako je utvrđeno proteklih tjedana, sporna melodijska fraza koja se nalazi u pjesmi španjolskog DJ-a i pobjedničke pjesme hrvatskog autora koji je ujedno i izvođač, ne krši pravila natjecanja niti je riječ o plagijatu. Riječ je o sasvim legalno kupljenom sample-u sa platforme Splice, koju koriste producenti diljem svijeta te sukladno Općim uvjetima korištenja pretplatnici odnosno kupci stječu potpuno pravo korištenja zvučnog materijala (loop sample), zadržavajući autorska prava o korištenju. Kupovina sampleova standardna je praksa u glazbenoj industriji koja se proteže od najvećih do najmanjih imena i kao takva je već poznata na eurovizijskoj pozornici. Međutim, bitna činjenica je da nije riječ o sampleanju autorskog djela, što kod hrvatskog predstavnika Marka Purišića nije slučaj, jer kako je sam izjavio – tonska fraza poslužila mu je kao kamen temeljac za stvaranje svoje i originalne pjesme, inspirirane pričom o mladoj osobi koja teškog srca napušta svoje rodno mjesto u potrazi za boljim životom. Dakle, ovogodišnji hrvatski predstavnik je na autentičan, energičan i šaljiv način, nimalo sjetan kao što bi bilo očekivati s obzirom na ozbiljnu poruku koja ukazuje na problem iseljavanja mladih ljudi iz Hrvatske, osmislio potpuno novo djelo sa specifičnim zvučnim i vizualnim identitetom – spoj alternativnih glazbenih žanrova i tradicionalnih istarskih ruralnih elemenata.
Pitanje koje se logično nameće jest zašto je djelo hrvatskog autora toliko snažno odjeknulo u glazbenoj zajednici i osvojilo simpatije domaće i strane publike, nakon već standardno neuspješnih godina i izlizanih komentara da je to natjecanje ionako samo politika i beznačajni šund? Nekome tko se ne bavi glazbom to vjerojatno i jest posljednja stvar na listi prioriteta. I to je sasvim u redu. Ali što je sa svim onim mladim talentima koji žive glazbu i sanjaju da će jednog dana dobiti priliku predstaviti se široj publici? Zašto je većina kandidata koje odabire stručni žiri nacionalne televizije, unatoč velikom broju prijava, toliko neupečatljiva i "za zaborav"? Kako je moguće da je Baby Lasagna, aktualni favorit za pobjedu na europskom natjecanju, žiriju Dore bio tek prva rezerva u selekcijskom postupku, a priliku za nastup je dobio samo zahvaljujući odustanku izabrane kandidatkinje? Koliko još mladih i neafirmiranih, a genijalnih kreativnih talenata imamo u Hrvatskoj, koji nikada nisu dobili šansu naći svoje mjesto pod suncem?
Dakle, očito je da se u konkretnom slučaju živi na "staroj slavi". Slučaj Baby Lasagna ogolio je ono što svi već odavno znamo - da je nacionalna, javna televizija instrument u službi vladajućih struktura te da ne ispunjava svoju osnovnu ulogu - obavještavanje javnosti, već je sama sebi svrha. To je potvrdio i ovakav selekcijski propust gdje uopće nije prepoznat potencijal i karizma ovogodišnjeg predstavnika, čime se skrenula pozornost javnosti na dosadašnji način biranja djela koja ulaze u uži krug. Previše smo puta nakon umjetno stvorene euforije te fijaska koji neizbježno slijedi čuli izjave poput "oni ne razumiju naše djelo", "države koje glasaju su se urotile protiv nas", ali to ne opravdava činjenicu da se i dalje svake godine izdvaja velik iznos za financiranje tog nebitnog audio-vizualnog spektakla. Podsjetimo, Hrvatska se kao samostalna država natječe na europskom natjecanju od 1993., a od početka novog milenija nije postigla zapaženiji rezultat. Ne iz razloga što glazbenih talenata nemamo, nego jer ih ljudi na upravljačkim pozicijama ne prepoznaju.
Ovaj obrazac moguće je prepoznati u svakoj pori hrvatskog društva – tako i u pravosudnom sustavu te javnom sektoru koji bi trebali biti temelj zajedničke dobrobiti i napretka. Sve dok nekompetentnost na ključnim, rukovodećim pozicijama i manjak kadra potrebnog za brzo i efikasno rješavanje stvarnih potreba jednom ne ode u ropotarnicu povijesti, stanje se neće puno promijeniti. Veseli me vidjeti porast broja iskusnijih kolega praktičara koji dijele svoja razmišljanja o problemima u sustavu, povećavajući time šanse za njihovo umanjivanje (ako bi izraz rješavanje bio suviše utopijski). Iako, mi nešto mlađi nikakvih očekivanja od sustava nemamo. Ne iz razloga što smo pesimistični, nerealni, nestrpljivi ili kakav drugi epitet, nego jer nas je iskustvo naučilo da sustav neće valorizirati tko je koliko kompetentan, motiviran i u skladu s time definirati i poštivati, prije svega, uvjete za zapošljavanje na javnim natječajima, a potom i daljnje napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici, plaću, radne uvjete i ostala pitanja koja su temelj svakog radnog odnosa. Odnos je dvosmjerna kategorija, a ne autokracija. A u slučaju da se usprkos borbama ega ili podobnosti nekome izvan svega toga uspije posložiti željeni put, to će kao i u slučaju ovogodišnjeg hrvatskog eurovizijskog predstavnika biti „sustavu usprkos, a ne zahvaljujući sustavu“.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
