Osnivanje nove države u Albaniji

Bektašijski muslimani skupina su drevnog porijekla koje vuku još od sufijskog reda osnovanog u 13. stoljeću. Međutim, zbog svojih se brojnih specifičnosti ne uklapaju posve ni u jednu većinsku islamsku struju, iako su u svom razumijevanju islamske tradicije bliži šijitima. Povijesno, Bektašiji su bili izloženi brojnim progonima uslijed njihova neortodoksnog shvaćanja islama, čije su vjerske prakse povezivali s odanošću dervišima, tim misticima i mudracima poznatima i iz opće kulture. Živeći na raznim prostorima onoga što je stoljećima bilo Osmansko Carstvo, da bi u devetnaestom i dvadesetom stoljeću pripalo nizu država, Bektašiji su stalno proživljavali mijene odnosa većinskih naroda i njihovih vlasti prema sufijskoj manjini. Razdoblja tolerancije i progona, suradnje i protjerivanja dovela su do toga da je njihov položaj bio trajno nesiguran, ovisan i neriješen. Jedan takav progon, onaj u novonastaloj Turskoj, koja im nije omogućila vjerske slobode kakve su uživali do tada u starome Carstvu, dovela je veći broj Bektašija u Albaniju. U njoj žive i koegzistiraju s drugim vjerskim zajednicama, među kojima su, u toj vjerski poprilično pluralnoj zemlji, prisutne značajnije skupine katolika, pravoslavnih i muslimana (uglavnom sunita). U takvim okolnostima, odjednom se, gotovo niotkuda, pojavljuje ideja o osnivanju države. U razloge, koji nisu, zapravo, javno obrazloženi, ne možemo ulaziti. No ono što ćemo u ovom tekstu pokušati učiniti je promotriti tu ideju s aspekta međunarodnoga prava.

Država je i dalje, unatoč proliferaciji drugih oblika pravne osobnosti u međunarodnome pravu (pravna osobnost pojedinca kroz zaštitu prava čovjeka, ali i njegovu kaznenu odgovornost, pravna osobnost međunarodnih organizacija…) temeljni subjekt međunarodnoga prava. Istovremeno, zanimljivo je kako međunarodno pravo ne poznaje opću definiciju tog svog glavnog i redovnog subjekta, niti postoji općenita kodifikacija svojstava koje subjekt mora imati kako bi se mogao smatrati državom. U nedostatku drugih, općenitijih i šire prihvaćenih kodifikacijskih ugovora, u udžbenicima međunarodnoga prava uobičajeno je kao pravnoobvezujući akt koji normira elemente državnosti navoditi Konvenciju o pravima i dužnostima država, zaključenu u Montevideu 1933. U njoj, elementi koje država mora zadovoljiti kako bi nastala su sljedeći: državno područje pod suverenošću, stalno stanovništvo na tom području podvrgnuto vlasti te države, neovisna vlast te sposobnost stupanja u odnose s drugim državama. Ti elementi imaju izvor kako u običajnom pravu i praksi država, tako i u pravnoj teoriji, osobito europsko-germanskoj, u kojoj se dugo barata konceptom države utemeljene na tri konstitutivna elementa: državnom području (teritoriju), stalnom stanovništvu i neovisnoj vlasti.

Malenost potencijalne bektašijske države zasigurno bi je svrstala među takozvane „mikrodržave“, što je kategorija koja sama po sebi nema posljedica po pravnu osobnost tih država. Naime, potencijalna država muslimana Bektašija trebala bi biti prostorno najmanja država svijeta, ako bude osnovana. Njezina je predviđena površina svega oko 0.1 kvadratni kilometar, nalazila bi se u Tirani i tako tvorila enklavu u glavnome gradu Albanije. Time bi bio oboren dosadašnji rekord, koji od svojeg nastanka „drži“ Država Vatikanskog Grada, koja je veličine 0.49 kvadratnih kilometara. Ni malobrojnost stanovnika nije kriterij za odricanje kvalitete državnosti nekome pravnome subjektu. Primjerice, u dokumentima Ujedinjenih naroda potvrđeno je i kako, primjerice, narod Pitcairna, koji obuhvaća svega pedesetak stalnih stanovnika – ima pravo na samoodređenje, koje se može ostvariti i stjecanjem neovisnosti. Drugim riječima, nije važno koliko je malen teritorij pojedine države, ni koliko malo stanovnika ona ima. Ti su kriteriji kvalitativni, država ih mora ispunjavati, a ne kvantitativni. Ono što se, međutim, javlja kao problem je osiguravanje neovisne vlasti. Radi se, naime, o praktičnom, izvanpravnom pitanju – „mikrodržave“ teško mogu osigurati dovoljne resurse za podržavanje osnovnih državnih funkcija poput obrane, pravosuđa, vanjskih poslova te se u tome oslanjaju na bliske im susjedne države. Najpoznatiji je, vjerojatno, primjer Kneževine Monako, koja s Francuskom Republikom ima sklopljen međunarodni ugovor koji njezinu obranu, vanjske, a dijelom i unutarnje poslove izravno povezuje s francuskima. Za očekivati je da će se slična pitanja postavljati i u slučaju potencijalne bektašijske države.

Međutim, pitanje uređenja odnosa između nove države i Albanije tek su sljedeći korak. Ono što je trenutno pitanje je – koji je pravni put za osnivanje nove države? S aspekta međunarodnoga prava, Albanija bi se morala odreći suverenosti nad jednim dijelom svog pravnog područja, na kojem bi se onda osnovala nova država. Je li to i u kojem postupku, te na temelju čije odluke, moguće, pitanje je koje izlazi iz domene međunarodnog, i ulazi u područje albanskog ustavnog prava (Albanija je, kao i mnoge druge države, svojim ustavom definirana kao nedjeljiva). S aspekta međunarodnog prava, međutim, načelno, državu ništa ne priječi da slobodno raspolaže svojim državnim teritorijem u smislu prepuštanja suverenosti nad njime nekoj novonastaloj neovisnoj državi, pod uvjetom da to ne krši pravo na samoodređenje i druga ljudska prava osoba koje žive na tom području (što ovdje nije slučaj). Dakle, iako zasigurno dvojbeno s ustavnoga aspekta, osnivanje nove države u Albaniji po međunarodnom je pravu teoretski moguće.

Međutim, i tu se krug s prethodno opisanim elementima državnosti, na neki način, zatvara, jer pitanje hoće li se taj novonastali entitet zaista smatrati državom po međunarodnome pravu ne ovisi o volji Albanije, iako je njezino odricanje od suverenosti na dijelu vlastitoga teritorija svakako preduvjet za osnivanje države. Suprotno tome, ovisi o efektivnom ispunjavanju kriterija državnosti, odnosno o tome hoće li se bektašijima priznati pravo na samoodređenje kroz osnivanje neovisne države.

Mišljenja sam da će se i jedno i drugo teško ispuniti. Naime, pitanje efektivnosti najčešće se prelama na trećem kriteriju državnosti – neovisnoj vlasti. Iako točan sadržaj tog pravnog pojma nije određen, načelno se smatra kako „neovisna“ znači nepodložnost ijednoj drugoj vlasti, odnosno kvaliteta nekog državnog organa ili sustava organa kao najviše organizacije vlasti na pojedinom državnom području i nad stanovništvom na tom području. Istovremeno, „vlast“ je svaka organizacija koja je sposobna uspostaviti tako opisanu neovisnost od druge vlasti i efektivno ju provoditi na državnom području. Međunarodno pravo, u principu, ne zanima na koji je način neka vlast došla na „čelo“ države, ustavnim ili neustavnim načinom (iako se to shvaćanje, u dobu ljudskih prava i prava na samoodređenje, ponešto mijenja), potrebno je samo da je ona efektivna u opisanom smislu. Potencijalna vlast bektašijskih muslimana nad nekoliko gradskih blokova u Tirani teško bi u bilo kojem smislu bila neovisna od albanskih, pa čak i gradskih vlasti albanske prijestolnice. Problem se nazire već u sasvim tehničkim pitanjima poput održavanja komunikacija ili infrastrukture. No, neovisnost u međunarodnom pravu, dakako, ne treba shvaćati tako tehnički. Ona se sastoji i od neovisnosti u organizaciji, primjerice, policije ili sudstva na unutarnjem planu, ali i samostalnog nastupanja u vanjskim odnosima. U slučaju bektašijske države i to bi bilo teško organizirati, ne i nemoguće, no primjeri nekih drugih mikrodržava pokazuju kako su i one u tim aspektima neovisnosti u bitnome ovisne o većem susjedu.

Prethodno dovodi do ranije spomenute usporedbe „po veličini“, koja se intuitivno nameće. Radi se, dakako, o usporedbi potencijalne nove države s postojećim europskim mikrodržavama. Iako naoko logične, ovakve usporedbe nisu sasvim precizne. Naime, svaka je europska mikrodržava nastala u specifičnim povijesnim okolnostima i njezin se primjer teško može „mehanički“ preslikati na ovu situaciju. Najbolje se to može prikazati paralelom s Državom Vatikanskog Grada koja, kao mikrodržava u službi vjerske zajednice, Katoličke Crkve, povlači možda i najviše asocijativnih paralela s potencijalnom bektašijskom državom. Država Vatikanskog Grada nastala je temeljem Lateranskog Ugovora, kojeg su sklopila dva subjekta međunarodnoga prava. Sveta je Stolica, naime, i u razdoblju u kojem nije imala suverenost nad teritorijem (od 1870., kada su talijanskim ujedinjenjem novonastaloj Kraljevini Italiji pripojeni posljednji teritoriji dotadašnje Papinske Države) zadržala međunarodnopravni subjektivitet sui generis. Bektašiji takav status nemaju. Njihovo bi osnivanje države ovisilo o jednostranoj odluci Albanije, koja bi prethodno za to trebala osigurati uvjete (i o ispunjavanju efektivnosti, no koje se pitanje postavlja tek naknadno).

Konačno, posljednje pitanje koje ostaje, a može u bitnome promijeniti sve prethodno, jest – imaju li Bektašiji pravo na tzv. vanjsko samoodređenje, koje se ostvaruje osnivanjem nove države? Ako bi odgovor bio potvrdan, praksa država pokazuje kako bi svi tradicionalni kriteriji mogli biti moderirani u korist osnivanja države, ako se ona osniva kao izraz prava na samoodređenje. Klasičan je primjer, često citiran u literaturi, onaj Konga, države koja je nastala dekolonizacijom dotadašnjeg kolonijalnog posjeda Kraljevine Belgije (a ranije kralja Belgijanaca osobno) -  u trenutku nastanka, Kongo nije imao gotovo nikakvu organizaciju vlasti, no ipak su ga države gotovo odmah započele priznavati kao neovisnu državu, a uskoro je i primljen u članstvo Ujedinjenih naroda, gdje članice mogu biti isključivo države. U slučaju Bektašija, međutim, okolnosti su bitno drukčije. Naime, pravo na „vanjsko“ samoodređenje priznavalo se, u načelu, samo u kolonijalnom kontekstu, uz vrlo ograničene izuzetke (raspad države te slučaj tzv. remedijalne secesije). Slučaj vjerskih, jezičnih, etničkih i drugih manjina, koje žive u pojedinoj državi, primjer je upravo za suprotno – države su iznimno nesklone priznavanju prava na samoodređenje takvim skupinama. Ako im se ono i priznaje, to je isključivo tzv. unutarnje samoodređenje, koje se ostvaruje kroz (teritorijalnu ili neteritorijalnu) autonomiju – a i to samo u nekim slučajevima, što uvelike ovisi o volji države u kojoj žive. Opće međunarodno pravo pripadnicima manjina jamči samo pravo na očuvanje manjinskog identiteta kroz zaštitu njihovih jezičnih, vjerskih, kulturnih i drugih posebnosti, ne i pravo na autonomiju. Razlozi za taj stav su jasni – države su iznimno nesklone priznavanju prava na samoodređenje manjinama, jer bi to pokrenulo potencijalnu lavinu zahtjeva za secesijom u nizu država, koji bi tako dobili svoj pravni temelj.

Upravo iz tog posljednjeg razloga, nije za očekivati ni da bi potencijalna država Bektašija bila priznata od većeg broja država, čak i ako bude formalno proglašen njezin nastanak. Iako priznanje nije uvjet nastanka države, već samo konstatacija njezinog efektivnog nastanka, u dvojbenim slučajevima, kada je upitno je li ispunjen neki od elemenata državnosti, ono zadobiva mnogo važniji, čak i krucijalni značaj. Naime, ako je prevladavajući stav drugih država da neki entitet jest država, iako efektivno ne ispunjava kriterije državnosti, njegova će se državnost time potvrđivati, jer su države i dalje kreatorice međunarodnoga prava. Suprotno, izostanak priznanja u rubnim i dvojbenim slučajevima ukazuje na to da neki entitet nije uspio ostvariti svojstva države, što prepoznaju druge države i uskraćuju svoje priznanje.

Osnivanje nove „vjerske“ države u Albaniji zanimljiva je i slikovita ideja. No, s aspekta međunarodnoga prava, teško je ostvariva, posebno u formi u kojoj je zamišljena.