Sloboda izražavanja - pravo ili privilegija?

Osim slobode kretanja, o kojoj bi moglo biti riječi u nekoj od idućih kolumni, osobno mi je sloboda izražavanja izrazito važna. Zašto? Jer je ona temelj istinske demokracije i kulturne raznolikosti, podloga svake kreativnosti i inovativnosti, ali je i usko povezana sa slobodom oblikovanja vlastitog identiteta i djelovanja kroz samoizražavanje.

Ovu temu moguće je obraditi unutar različitih društvenih konteksta, no u ovoj ću se kolumni posvetiti analizi slobode izražavanja putem digitalnih kanala jer je upravo to najveća boljka današnjeg tehnološki uvjetovanog društva. Internet je društveni fenomen i kao takav oblikuje svakoga od nas. Da, i onoga tko nije pobornik društvenih mreža ili portala, ali ipak tu i tamo scrolla kako bi bio upućen u novosti ili učinio da mu brže prođe vrijeme u čekaonici neke institucije. I takva osoba je konzument sadržaja, iako tvrdi kako nije „prisutna“ na internetu.

Stoga je važno kritički promatrati ono što nam se digitalnim putem servira. Suprotno tzv. analognim generacijama, odraslima u drukčijim vremenima čije izazove ne treba uspoređivati s onim današnjima, a koje često imaju prilično kontradiktorne osjećaje prema tehnologiji – s jedne strane ih privlači, s druge odbija i plaši – kao pripadnik generacije čije je formativne godine obilježio prijelaz između dvaju milenija nikako ne smatram da su novije generacije osuđene na propast zbog digitalne ere. Naprotiv, mišljenja sam da će mladi biti puno svjesniji odnosa moći, društvene kontrole te utjecaja masovne i potrošačke kulture na osobnu autonomiju te slobodu mišljenja i izražavanja.

Sjećate li se vremena kad je Internet obećavao biti mjesto izuzetne slobode izvan kontrole novca ili politike? To se nije dogodilo. Ideja je neslavno propala, kao i floskule upućene mladima pri ulasku u svijet rada da će se sav trud i neplaćeni prekovremeni sati – kojima iskazuju lojalnost poslodavcu – jednom isplatiti u obliku napredovanja, povišice i sl. Još donedavno, sve do pojave Great Resignation fenomena tijekom pandemije koronavirusa, naša temeljna ljudska prava kao što su pravo na imanje privatnog i obiteljskog života te brigu o zdravlju bila su ugrožena praksama poslodavaca prema kojima bi iskorištavanje radne snage radi vlastitih interesa trebalo prihvatiti kao nešto sasvim uobičajeno.

Nedostatak radne snage u biti predstavlja odgovor takvim praksama poslodavaca, koji su se umjesto dijaloga i stvaranja boljih uvjeta za zadržavanje radnika odlučili na (prividno) lakši put i liniju manjeg otpora – zamijeniti ćemo ih onima koji nemaju drugog izbora te ćemo uvoziti radnike iz zemalja trećeg svijeta poput Nepala, Filipina, Indije. Međutim, stavimo li sada na stranu tu posve drugu, iako izrazito važnu temu, danas sve jasnije izranja na vidjelo izazov koji se već duže vrijeme kuha iza kulisa, s kojim ćemo se morati boriti mi i naša djeca. Radi se o tome da globalne tehnološke korporacije kao što su Google, Microsoft ili Facebook imaju veću kontrolu nad pristupom informacijama i dijeljenjem znanja nego bilo koja država. Temeljna prava pojedinaca, uključujući slobodu izražavanja, postala su sve više potkopana željom velikih korporacija i internetskih platformi da skupe naše osobne podatke i pretvore ih u profit.

Kao rezultat toga, naši svakodnevni životi i privatne misli su pod nadzorom na način bez presedana. Počevši od toga gdje se krećemo, o čemu razgovaramo, što volimo raditi i kakve kupovne navike imamo do toga koje su nam slabe točke. Komentirate s nekim dječje ljuljačke, ne prođe ni sat vremena, a društveni mediji i mreže već imaju spremne reklamne sadržaje za vas. Iako su naši izbori i odluke prividno slobodni, uvelike ih determiniraju strategije tehnološke elite i umjetno kreiranje potreba. Prema teoriji američkog psihologa Barryja Schwartza o „paradoksu izbora“, previše izbora može ljude učiniti paraliziranima kod donošenja odluka, odnosno izazvati nesigurnost jesmo li ispravno odabrali, zanemarujući pritom najvažnije pitanje: što je naša stvarna potreba.

Kod glavnih centara moći – a to nisu vlade – koji uvjetuju našu slobodu mišljenja i izražavanja, ne radi se o svođenju moći na zakon zabrane („ne smiješ“), kako to opisuje francuski filozof Michel Foucault, gdje se moć kao takva uvijek promišljala negativnim terminima kao što su odbijanje, ograničavanje ili cenzura, odnosno moć je ono što kaže „ne“, a suprotstavljanje se javlja samo kao prekršaj. Ovdje se radi o tome u kojoj je mjeri pojedinac introspektivan i spreman osvijestiti utjecaj društvenih procesa na formiranje vlastite svakodnevnice, odnosno u kojoj mjeri svojim izborima i djelovanjem odskače od manifestiranja moći nad njime.

U Republici Hrvatskoj je sloboda mišljenja i izražavanja zajamčena člankom 38. Ustava. Na razini Europske Unije svatko ima pravo na slobodu izražavanja u skladu s člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što obuhvaća slobodu mišljenja te slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti, bez obzira na granice. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto ograničenjima ako je to nužno u demokratskom društvu. Problem nastaje kad se ta ograničenja prečesto zlouporabljuju rezultirajući autocenzurom, što postaje zabrinjavajući trend čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su poznate po najliberalnijem shvaćanju slobode govora koje vuče korijene iz Prvog amandmana američkog Ustava.

Drugim riječima, ni u kojem slučaju nije riječ o apsolutnom pravu jer sloboda izražavanja podrazumijeva postojanje moralne i društvene odgovornosti, promišljeno djelovanje i svijest o posljedicama, kratkoročnim i dugoročnim, kako na nas same tako i na druge osobe. Sloboda nikada nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo. Tako je i sloboda izražavanja ljudsko pravo (pro forma), ali u stvarnosti to postaje privilegija onih koji se usude za nju boriti usprkos riziku za gubitkom komfora.