O javnoj nabavi u našoj javnosti i medijima se u velikoj mjeri priča kroz dva suprotstavljena smjera razmišljanja;
-javna nabava kao leglo kriminala i
-žalbe u javnoj nabavi koje koče važne i skupe infrastrukturne projekte.
Svako malo naslovnice vrište kako je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) ili (u zadnje vrijeme češće) Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) uhitio nekog dužnosnika zbog sumnji u nezakonitosti u postupku javne nabave, i uz to se često provlače rečenice kako – javnu nabavu nitko ne nadzire. S druge strane – medije pune i priče kako obnovu od potresa i druge velike infrastrukturne projekte koči složenost javnonabavnih postupaka ali posebno – korištenje pravnih lijekova.
Ono što se zaboravlja je da - kako bi imali manje korupcije – moramo imati više nadzora. Kako bi imali manje korupcije – moramo imati više žalbi.
Ovo je posebno važno zato što je u najvećoj mjeri kontrola zakonitosti postupaka javne nabave u svim državama članicama EU – pa tako i Hrvatskoj – prepuštena inicijativi ponuditelja – potencijalnih žalitelja. Bez njihovih žalbi praktički nema nadzora postupaka javne nabave – Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) ne postupa po službenoj dužnosti, a Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja (MINGO) i DORH svoje ovlasti podnošenja žalbi u bilo kojem postupku javne nabave - uopće ne koriste.
Onda, pomislili bi da Hrvatska ima jak, razgranat i vrlo često korišten sustav pravnih lijekova u javnoj nabavi! Nažalost, bili biste u krivu.
Sukladno statističkom izvješću o javnoj nabavi za 2021., te godine smo imali oko 27 tisuća sklopljenih ugovora o javnoj nabavi ukupne vrijednosti od oko 9 milijardi eura s PDV-om – i samo 1176 žalbi. Iste godine provedeno je postupaka jednostavne nabave ukupne vrijednosti oko 1.75 milijardi eura s PDV-om – koje ne nadzire praktički nitko jer pravni lijek ne postoji.
Kada pogledate ove podatke, možda biste pomislili kako bi svima u interesu trebalo biti da se postotak nadziranih postupaka nabave poveća. Ipak, mi idemo u drugom smjeru, te krajem 2022. drastično povisujemo naknade za pokretanje žalbenog postupka izmjenama Zakona o javnoj nabavi (ZJN).
Iako su mnogi kolegice i kolege upozoravali kako će ovaj potez dodatno i drastično smanjiti broj podnijetih žalbi – pa tako i postotak postupaka javne nabave čiju zakonitost nadzire DKOM, predlagatelj i zakonodavac se oglušuju jer – ”treba zaštititi velike infrastrukturne projekte od odugovlačenja čiji su žalbe glavni uzrok.”
Ova tema se ponovno aktualizirala u zadnjih par dana budući da je DKOM objavio svoje izvješće za 2023. – prvu punu godinu otkad su stupile na snagu ove problematične izmjene ZJN-a. I čini se da je zakonodavac ostvario cilj – žalbe zaista više neće smetati velikim infrastrukturnim projektima, ali čini se ni zastrašujućoj većini drugih postupaka javne nabave.
Ovih nekoliko rečenica iz izvješća bi svima trebali biti znak za uzbunu;
”Posljedično tome, tijekom 2023. godine uočeno je drastično smanjenje broja izjavljenih žalbi pa je tako broj izjavljenih žalbi u odnosu na prethodnu godinu pao za 51%, dok se u odnosu na 2021. godinu uočava pad broja žalbi od 57%. Ujedno, dodatan pad od 19% broja izjavljenih žalbi nastavio se i početkom 2024 godine.”
Sukladno navedenim podacima, DKOM sada nadzire svega 3,58% godišnje provedenih postupaka javne nabave, dok jednostavnu nabavu i dalje ne nadzire nitko. Plastično i brojčano, navedeno znači da se preko milijarde i milijarde eura na godišnjoj razini troše bez nadzora. Naravno, ako tu ne ubrojimo novinare i DORH i EPPO – što svakako nije i ne smije biti sustavna kontrola zakonitosti.
Nažalost, ovo je samo jedan u nizu koraka s kojim zakonodavac pokazuje neprijateljski stav prema postupcima javne nabave općenito, a posebno prema pravnim lijekovima. To se najviše vidi i u činjenici da je Zakon o javnoj nabavi u najvećoj mjeri isključen iz nabave za potrebe obnove od potresa.
Rezultat svega navedenog je – potpuni slom nadzora zakonitosti postupaka javne i jednostavne nabave. Ovome treba dodati i činjenicu kako upravni nadzor postoji samo na papiru. Jedini institucionalni nadzor koji se provodi je kontrola koju provodi SAFU, a i to se odnosi isključivo na javne nabave financirane EU novcem.
Sve dok ne osvijestimo da žalitelje ne smijemo tretirati kao ”troublemakere” već kao jamac nadzora trošenja javnih sredstava, pozitivnih pomaka neće biti. Zaista, postoje veliki infrastrukturni projekti koji se otežu zbog korištenja pravnih lijekova – ali je li to razlog za slom cijelog sustava? Moramo li ubiti kravu zbog odreska? Ili bi bolje rješenje bilo raditi na jačanju kapaciteta samih naručitelja – uspješne žalbe su ipak najčešće rezultat grešaka u provođenju postupaka javne nabave.
Rješenje ovog problema je jednostavno; smanjenje iznosa žalbenih naknada, uvođenje pravnog lijeka u jednostavnoj nabavi i snažno jačanje kapaciteta MINGO-a za provođenje upravnog nadzora.
Svima nama je u interesu da se sustav nadzora postupaka javne nabave u što skorije vrijeme osnaži jer o tome ovisi transparentnost trošenja ogromnih javnih sredstava, ali i povjerenje građana u djelovanje javnih tijela.
Dodatni razlog zašto su promjene nužne je činjenica da su statistički podaci iz DKOM-ovog izvješća pokazali kako je povećanje iznosa žalbenih naknada gotovo sigurno – neustavno, ali i protivno javnonabavnim pravožaštitnim direktivama EU.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
