Svatko tko se bavi javnim stvarima vrlo često poseže za tekstovima koji predstavljaju prateću dokumentaciju i obrazlažu prijedloge zakona i drugih propisa koje donose predstavnička i rjeđe, kad je riječ o uredbama ili pravilnicima, izvršna tijela. 

O različitim pitanjima trenutnog izbornog procesa već je u javnosti dosta izrečeno i napisano. Zauzimala su se stajališta o tome dokle sežu granice ustavnog položaja predsjednika Republike, smije li se kandidirati na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor te smije li uopće figurirati kao potencijalni predsjednik Vlade nakon provedenih izbora, tko bi mu u tom slučaju trebao povjeriti mandat za sastavljanje Vlade te kad bi i u kojem slučaju predsjednik trebao ili čak i morao podnijeti ostavku. 

Nakon što je sredinom prosinca 2023. usvojen Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama, događa se upravo ono o čemu sam pisao u prethodnoj kolumni. Počela je politička trgovina i potpuno netransparentan proces donošenja uredbi kojima će se urediti najvažnija pitanja sustava plaća u državnoj službi i javnim službama, a koja spomenuti zakon nije uredio ni u natruhama, već je ključne elemente regulacije ostavio podzakonskim propisima.

Hrvatski sabor je 15. prosinca 2023. usvojio Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama (ZPDSJS). Cilj Zakona je „… na jedinstven način urediti sustav plaća u državnoj službi i javnim službama koji se temelji na načelu jednakosti plaća (jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti)“. (Obrazloženje konačnog prijedloga). Međutim, koliko izglasani Zakon ispunjava navedeni cilj? Hoće li dovesti do jedinstvenog uređenja plaća u državnoj službi i javnim službama? Hoće li ga se moći promijeniti u svim djelatnostima na koje se odnosi? Brojna su pitanja na koja nema jednostavnog i jasnog odgovora.

Političari ulaze u političku utakmicu, izlaze na izbore, obećavaju promjene, zaklinju se da će raditi drukčije od svojih prethodnika, gube ili pobjeđuju te tako stječu veću ili manju ovlast da donose odluke koje se tiču važnih pitanja uređenja i organizacije života u nekoj društveno-političkoj zajednici. U osnovi, tako stvari funkcioniraju na svim razinama javnog upravljanja, od najmanje jedinice lokalne samouprave, pa sve do razine središnje države. Mogućnost donošenja odluka koje utječu na naše živote i na temeljna pitanja neke zajednice ovisi o ishodu političke utakmice na izborima. Odluke donose oni koji su prošli kroz izbornu legitimaciju, tj. oni kojima je većina u političkoj zajednici ukazala povjerenje da njome upravljaju u nekog ograničenom vremenskom razdoblju. Jedan od temeljnih postulata obnašanja vlasti u demokratskom društvu je legitimnost te vlasti. To znači da je vlast utemeljena na slobodno izraženoj volji građana na demokratskim, višestranačkim, poštenim i tajnim izborima. I tome služe politički izbori, da na određeno vrijeme, u pravilu četiri ili pet godina koliko većinom traje među-izborno razdoblje, daju ovlast vladajućoj skupini da donosi najvažnije odluke koje se tiču određene političke zajednice.

Nerijetko se u javnom prostoru, čak i od nekih kolega znanstvenika, može čuti teza da su postojeće jedinice lokalne samouprave jedan od razloga ostanka stanovništva na prostorima koji bi inače bili potpuno ispražnjeni da ta naselja nemaju status jedinice lokane samouprave. Jer te jedinice, eto, koliko god bile male, potkapacitirane i nerazvijene, sa svojih nekoliko zaposlenika održavaju privid života u ekonomski i demografski opustošenim područjima. Političari se na to nadovezuju tvrdnjama da je teritorijalna podjela ispunila svoju svrhu i da bi stanje vjerojatno bilo puno gore da neka naselja nisu grupirana u samostalnu lokalnu jedinicu, najčešće općinu, naprosto zbog toga jer se u prijašnjem režimu vodilo brigu samo o općinskom središtu, dok su preostala naselja u sklopu bivših općina bila sustavno zanemarivana.

Ove godine navršava se trideset godina otkako je na snagu stupio set zakona koji su uredili nekoliko temeljnih pitanja važnih za sustav lokalne i regionalne samouprave u samostalnoj Hrvatskoj. To su zakoni koji su uredili opća pitanja tadašnje „lokalne samouprave i uprave“, lokalne izbore, financije i teritorijalnu podjelu. Okrugla obljetnica prilika je da se zapitamo nekoliko pitanja. Što smo naučili nakon tri desetljeća funkcioniranja lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj? Kako ta demokratska institucija danas funkcionira i što smo naučili u protekla tri desetljeća? Ima li potrebe za promjenama? Kojim smjerom bi te promjene trebale ići? Hoće li se značajnije promjene lokalne i regionalne samouprave ikada dogoditi u Hrvatskoj?

Nedavno formiranje radne skupine za pripremu izmjena Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor otvorilo je brojna pitanja u vezi postupka donošenja zakona i drugih propisa. Radnu skupinu, barem kako mediji izvještavaju jer drugih podataka nemamo, čine resorni ministar, zastupnik u Europskom parlamentu, župan i jedan stranački veteran. Svi članovi vladajuće stranke. Na stranu što se ministar upustio u operativni, nomotehnički posao pripreme izmjena nekog propisa, nejasno je čija je to zapravo radna skupina? Ministrova, stranačka, premijerova? Hoće li prijedlog propisa koji ta skupina pripremi moći biti izmijenjen ili će se naprosto jednostavno prihvatiti silom vladajuće većine? Radi li se o propisu koji je važan za dugoročne društvene i političke odnose, pa je stoga ipak u pripremu potrebno uključiti i neke stručnjake i, ne daj Bože, predstavnike opozicije radi postizanja nužnog konsenzusa? Ili će se po režimu „partije i države“ ono što su pripremili stranački eksperti jednostavno kao svojevrsna naredba preliti u resorno tijelo državne uprave koje će to uputiti u zakonodavnu proceduru kao formalni prijedlog zakonskih izmjena? Treba li uopće na takav način pristupiti pripremi izmjena važnog propisa?

Zadnjih nekoliko godina Hrvatsku je, po svemu sudeći, zahvatio val centralizacije. Sve je više upravnih resora koji su prethodno bili decentralizirani, a u kojima sada dolazi do centralizacije ili barem najave da će se ti resori značajno centralizirati kako bi se riješili sve veći problemi koji u tim resorima izbijaju na površinu. Nekoliko upravnih područja u proteklih godinu ili dvije prošlo je odnosno još uvijek prolazi kroz navedeni trend centralizacije, a sve s argumentacijom da će se na taj način povećati njihova učinkovitost. Njihove usluge će postati bolje ako se upravljanje centralizira. Tako se barem tvrdi.