Je li Hrvatima prirođena provincijalna snishodljivost? Ili se ona pomno njeguje i usađuje? Doživljavamo li važnijima, učenijima i europskijima one koji je potiču?

Među porukama koje se u javnosti mogu čuti u razdoblju izbora 10 ustavnih sudaca je i ona da ne mora biti popunjeno svih 10 upražnjenih mjesta, već da bi dovoljno bilo izabrati, primjerice, i četvero sudaca. Na taj bi način Ustavni sud Republike Hrvatske, uz trojicu postojećih sudaca kojima mandat istječe kasnije, ukupno imao sedam sudaca, što je, tvrdi se, dovoljno za funkcioniranje tijela od 13 članova.

U ovoj sam rubrici već zagovarao napuštanje natječajnog modela izbora na ustavnosudske i najviše pravosudne položaje. U ovoj kolumni iznosim glavne konture mogućeg izbora sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske putem modela ovlaštenih predlagatelja.

Postoje i politička imenovanja na nepolitičke položaje koja nisu devijacija demokratskog poretka ni klijentelističko zastranjenje, već su volja Ustava. Izraz su sustava ustuka i protuteža, i to onog segmenta diobe vlasti koji uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti (članak 4. Ustava).

Nije, prvenstveno, riječ o prevenciji korupcije. Tko ima takve sklonosti, njemu visina plaće nije ključna. Tko nema, nema.

Korak 1: protivno praksi civiliziranih zemalja, propisati periodične sigurnosne provjere za sve suce, prije svega radi podilaženja javnosti. Europska komisija podiže obrvu, spominje to u godišnjem izvješću o vladavini prava. Hrvatski Ustavni sud ukida odredbu. Pokušaj nije zaboravljen, loš okus ostaje.

Najprije o insajderskoj upućenosti u ovu temu: devet i pol godina bio sam predsjednik suda (u dva četverogodišnja mandata te godinu i pol privremenog upravljanja sudom prije toga). Promatrano zajedno s ranijim radnim iskustvom, punih četvrt stoljeća neprekinuto sam obavljao upravljačke poslove različitih vrsta i razina u državnoj upravi, lokalnoj samoupravi i sudstvu, od svoje 27. do 52. godine.

Za razliku od drugih vrsta sudskih postupaka (v. npr. članak 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno članak 468. Zakona o kaznenom postupku), Zakonom o upravnim sporovima (ZUS) nisu propisane apsolutno bitne povrede postupka. Zakonodavac se u ZUS-u ograničio na navođenje bitne povrede pravila sudskog postupka kao jednog od žalbenih razloga (članak 66. stavak 1.), te na normativnu definiciju prema kojoj bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ovoga Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (stavak 2. toga članka).

Stopa rješavanja predmeta odnos je između broja riješenih i primljenih predmeta unutar određenog razdoblja, izražena u postotku. Stopa rješavanja jedan je od propisanih pokazatelja učinkovitosti rada pravosudnih tijela (članak 6. točka 1. Pravilnika o prikupljanju i analizi statističkih i drugih podataka o radu sudova i državnih odvjetništava, "Narodne novine" br. 113/19.)¹

Upravno sudovanje jedina je grana sudstva u kojoj se postupci uvijek vode protiv nekog oblika javne vlasti. To je i jedina grana sudovanja sa zasebnim ustavnim utemeljenjem (članak 19. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske). Upravni sudovi neovisna su kontrola onog dijela djelatnosti izvršno-upravne vlasti koji se tiče rješavanja upravnih stvari u upravnom postupku, upravnih ugovora, te upravnih i drugih postupanja uređenih Zakonom o općem upravnom postupku. U upravnome sporu građanin ili pravna osoba stoji nasuprot vlasti, nakon što je ta vlast u upravnom postupku odlučila (ili je trebala odlučiti) o njegovim pravima ili obvezama.

Ovo nije kolumna o štrajku službenika i namještenika u pravosuđu (u sudovima i u državnim odvjetništvima¹). Ovo je kolumna koja pokušava ukratko ocrtati koja je važnost pravosudnih službenika u funkcioniranju pravne države, te predstaviti bit njihovih poslova onom dijelu profesionalne i opće javnosti koja s time nije neposredno upoznata.

U nekim vrstama predmeta na upravnim područjima mirovinskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, socijalne skrbi i prava hrvatskih branitelja odlučne medicinske činjenice utvrđuju se institucionalnim vještačenjem u upravnom postupku.¹ Pregledi koji se pritom provode nisu usmjereni na dijagnostiku i liječenje pacijenta, već isključivo na utvrđivanje činjenice koju posebni (sektorski) zakon propisuje odlučnom za rješavanje konkretne vrste predmeta. Zbog toga su stranke u tim postupcima nerijetko zbunjene, jer očekuju preglede nalik onim specijalističkima u zdravstvenim ustanovama. Usto, na tim su upravnim područjima medicinski pregledi tek dopuna medicinskoj dokumentaciji, i to onoj posebno propisanoj za odlučivanje o pojedinoj vrsti prava.